
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 2488/2020
25.03.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: dr Dragiše B. Slijepčevića, predsednika veća, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužioca AA iz sela ..., Opština ..., koju zastupa Ivica Kostić, advokat iz ..., protiv tuženog Osnovna škola „Predrag Devedžić“ iz Vranjske banje, radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu i vraćanja na rad, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2696/2019 od 13.02.2020. godine, u sednici održanoj dana 25.03.2021. godine, doneo je sledeću
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 2696/2019 od 13.02.2020. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Prvostepenom presudom Osnovnog suda u Vranju P1 649/2018 od 06.03.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rešenje v.d. direktora tuženog br. .. od 25.04.2016. godine kojim je tužilji zaposlenoj na radnom mestu ... u ... prestao radni odnos i da se naloži tuženom da tužilju vrati na rad. Stavom drugim izreke obavezana je tužilja da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 87.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.
Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 2696/2019 od 13.02.2020. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužilje i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Vranju P1 649/2018 od 06.03.2019. godine.
Blagovremenom revizijom tužilja pobija pravnosnažnu presudu donetu u drugom stepenu, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11), pa je utvrdio da revizija tužilje nije osnovana.
U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Ukazivanje revizije na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku ne predstavlja dozvoljen revizijski razlog zbog koga može da se pobija drugostepena odluka. Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka nije konkretno ukazano.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je bila u radnom odnosu kod tuženog na poslovima ... u izdvojenom odeljenju tuženog u selu ... . Ugovor o radu zaključen je dana 10.02.2016. godine na određeno vreme do preuzimanja zaposlenog ili do konačnosti odluke o izboru kandidata po konkursu. Rešenjem V.D. direktora tuženog br. .. od 25.04.2016. godine tužilji je otkazan ugovor o radu.
Tužilja smatra da otkaz ugovora o radu nije na zakonu zasnovan, imajući u vidu da tuženi nije preuzeo zaposlenog iz druge škole niti je raspisao konkurs za radno mesto na koje je tužilja raspoređena. Nakon što je tužilji prestao radni odnos na isto radno mesto primljeno je drugo lice bez raspisanog konkursa takođe na određeno vreme. Tužilja je prigovorila školskom odboru na rešenje o izvršenju o kome je odlučeno dana 13.05.2016. godine tako što je naloženo da se odluka o prestanku radnog odnosa preispita, ali tuženi nije doneo novu odluku.
Kod napred utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi utvrđuju da je otkaz ugovora o radu tužilje zakonit, zbog čega je tužbeni zahtev pravnosnažno odbijen kao neosnovan.
Prema shvatanju Vrhovnog kasacionog suda radni odnos tužilje jeste prestao na zakonit način.
Zakon o radu, koji na opšti način reguliše radnopravne odnose, propisuje rad na neodređeno vreme kao pravilo, a rad na određeno vreme kao izuzetak koji je moguć pod jasno propisanim uslovima. Zakon o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja (kojim je regulisano pitanje zasnivanja radnog odnosa za nastavni kadar) pooštrava napred izloženi princip, striktno propisujući situacije u kojima se zaposleni može primiti u radni odnos na određeno vreme bez konkursa. Zasnivanje radnog odnosa na određeno vreme bez konkursa moguće je: 1. radi zamene odsutnog zaposlenog do 60 dana, 2. do preuzimanja zaposlenog odnosno do konačnosti odluke o izboru kandidata po konkursu i 3. do izbora kandidata ako se na konkurs ne prijavi ni jedan kandidat ili do završetka školske godine ako nijedan prijavljeni kandidat ne ispunjava uslove.
Tužilja je prema ugovoru o radu od 10.02.2016. godine primljena u radni odnos na određeno vreme bez konkursa do preuzimanja zaposlenog, odnosno do konačnosti odluke o izboru kandidata po konkursu.
Međutim, da bi tužilja po navedenom osnovu bila primljena u radni odnos na određeno vreme preduslov je da je postupak za preuzimanje zaposlenog iniciran ili da je raspisan konkurs. Cilj zaposlenja na određeno vreme u tom slučaju je da se premosti period do skornjeg i izvesnog prijema lica u stalni radni odnos. Sledi da je pokretanje procedure preuzimanja zaposlenog, odnosno raspisivanje konkursa za prijem u stalni radni odnos od neposrednog značaja za zakonitost samog rešenja o zasnivanju radnog odnosa na određeno vreme. Kako ovaj preduslov za zasnivanje radnog odnosa nije nastupio to se tužilja ne može pozivati na radnopravnu zaštitu, jer je njen radni odnos zasnovan protivno zakonu. Ne samo da taj uslov nije postojao niti tokom radnog odnosa nastupio, nego je izvesno da se ovaj uslov neće ostvariti u bliskoj budućnosti, jer iz ponašanja tuženog proizlazi da isti nema nameru da kroz postupak preuzimanja zaposlenog ili konkurs reši pitanje upražnjenog radnog mesta na neodređeno vreme. Upravo je izvesnost nastupanja raskidnog uslova, to jest izvesnost krajnjeg momenta trajanja radnog odnosa karakteristična za radni odnos po članu 132. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Otuda, kod činjenice da je ugovor o radu tužilje zasnovan protivno zakonu budući da nastupanje raskidnog uslova nije bilo izvesno, to je tuženi doneo zakonito rešenje kojim je tužilji otkazan ugovor o radu. Pri tom, radni odnos tužilje je svakako bio vremenski ograničenog trajanja.
Značajno je napomenuti da Zakon o radu kroz shodnu primenu odredbe člana 13. Zakona o obligacionim odnosima sankcioniše zloupotrebu prava iz radnog odnosa. Zloupotreba prava, preciznije korišćenje prava mimo cilja zbog kojeg je ustanovljeno postoji ukoliko bi obrazovna ustanova primila u radni odnos zaposlenog po onom osnovu po kome je primljena tužilja, bez namere da preuzme drugog zaposlenog ili da sprovede konkurs, prolongirajući tako trajanje radnog odnosa na određeno vreme neograničeno dugo. Time bi rad na određeno vreme po ovom zakonskom osnovu čiji je smisao da se premostio period do skornjeg i izvesnog angažovanja drugog zaposlenog u propisanoj proceduri bio obesmišljen. Otuda je tuženi u cilju izbegavanja zloupotrebe prava zakonito postupio kada je tužilji otkazao ugovor o radu na određeno vreme, budući da konkurs nije raspisao, nije preuzeo drugog zaposlenog. Za takvo postupanje tuženog po oceni ovog suda bilo je dovoljno vremena, jer je radni odnos tužilje zasnovan u februaru 2016. godine, a otkazan je krajem aprila iste godine.
Kasnije angažovanje drugog zaposlenog na određeno vreme na radnom mestu tužilje nije od uticaja na pobijanu odluku, budući da je tuženi imao pravo da tužilji otkaže ugovor o radu, a ako je za tim imao potrebu i da naknadno angažuje drugo lice na određeno vreme. Eventualna zakonitost tog kasnijeg rešenja u pogledu postojanja uslova za zasnivanje radnog odnosa nije predmet ocene u ovom postupku.
Na osnovu izloženog, primenom člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Predsednik veća – sudija
dr Dragiša B. Slijepčević, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić