
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 1552/2016
01.02.2017. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Nevenke Važić, predsednika veća, Veska Krstajića, Milunke Cvetković, Sonje Pavlović i Dragana Aćimovića, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Snežanom Lazin, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA, zbog krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Ivana Bajazit, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 18K.br.3028/13 od 18.03.2016. godine i Višeg suda u Beogradu Kž1.br.671/16 od 22.09.2016. godine, u sednici veća održanoj dana 01.02.2017. godine, jednoglasno, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Ivana Bajazit, podnet protiv pravnosnažnih presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 18K.br.3028/13 od 18.03.2016. godine i Višeg suda u Beogradu Kž1.br.671/16 od 22.09.2016. godine, u odnosu na povredu zakona iz člana 438. stav 1. tačka 1) Zakonika o krivičnom postupku, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog ODBACUJE.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu 18K.br.3028/13 od 18.03.2016. godine okrivljeni AA je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ i izrečena mu je uslovna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni za vreme od 1 (jedne) godine od dana pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo.
Istom presudom okrivljeni je obavezan da plati sudu na ime paušala iznos od 10.000,00 dinara u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude, pod pretnjom prinudnog izvršenja, dok će o troškovima krivičnog postupka na ime zastupanja privatne tužilje od strane advokata sud odlučiti posebnim rešenjem.
Presudom Višeg suda u Beogradu Kž1.br.671/16 od 22.09.2016. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivljenog AA - advokata Ivana Bajazit i potvrđena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu 18K.br.3028/13 od 18.03.2016. godine.
Protiv navedenih pravnosnažnih presuda zahtev za zaštitu zakonitosti podneo je branilac okrivljenog AA - advokat Ivan Bajazit, zbog povreda zakona iz člana 16, člana 438. stav 1. tačka 11), člana 438. stav 2. tačka 2), člana 439. tačka 2) i člana 511. ZKP, te iz razloga propisanih odredbom člana 485. stav 1. tačka 3) ZKP, a iz obrazloženja zahteva proizilazi da se pravnosnažne presude pobijaju i zbog povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud preinači prvostepenu i drugostepenu odluku tako što će okrivljenog AA osloboditi od optužbe ili da ukine obe odluke i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Vrhovni kasacioni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu shodno odredbi člana 488. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku, te je u sednici veća koju je održao u smislu člana 490. ZKP, bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke (član 488. stav 2. ZKP), razmotrio spise predmeta i pravnosnažne presude protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, pa je nakon ocene navoda iznetih u zahtevu, našao:
Zahtev za zaštitu zakonitosti je neosnovan u delu koji se odnosi na povredu zakona iz člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP, dok su u ostalom delu ispunjeni uslovi za odbačaj zahteva (član 487. stav 1. tačka 2. i 3. ZKP).
Branilac okrivljenog u zahtevu ističe da je ova krivičnopravna stvar već pravnosnažno presuđena, jer joj je prethodio disciplinski postupak protiv okrivljenog AA u vezi sa istim događajem, a koji je sproveden od strane MUP-a RS Direkcija policije - Žandarmerija po svim pravilima koja važe za krivični postupak i okončan je oslobađajućom presudom, dakle u konkretnom slučaju su protiv okrivljenog vođena dva postupka za iste radnje, odnosno za isto ponašanje okrivljenog u istom vremenskom periodu. Ovim navodima branioca okrivljenog se po nalaženju ovoga suda pravnosnažne presude pobijaju zbog povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP.
Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog se, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani, iz sledećih razloga:
Naime, u konkretnom slučaju se ne radi o pravnosnažno presuđenoj stvari, pa stoga vođenje krivičnog postupka nakon sprovedenog disciplinskog postupka protiv okrivljenog AA, po nalaženju ovoga suda, ne predstavlja povredu načela ne bis in idem.
Iz spisa predmeta proizilazi da je protiv okrivljenog AA vođen disciplinski postupak na osnovu Zakona o policiji i Uredbe o disciplinskoj odgovornosti u MUP-u i to zbog teških povreda službene dužnosti iz člana 157. stav 1. tačka 7. („ponašanje suprotno Kodeksu policijske etike, koje šteti ugledu službe ili narušava odnose među zaposlenima“) i tačka 9. („nepropisno, nepravilno ili nenamensko korišćenje, gubljenje ili oštećenje tehničke ili druge opreme, odnosno sredstava kojima je zaposleni zadužen ili ih koristi u obavljanju službenih zadataka, usled namere ili grube nepažnje“) Zakona o policiji („Službeni glasnik RS“ broj 101/2005, 63/2009 i 92/11). U tom disciplinskom postupku, rešenjem ovlašćenog disciplinskog starešine Žandarmerije MUP-a RS 03/12 broj:116-133/13-14 od 04.07.2013. godine je okrivljeni oslobođen disciplinske odgovornosti za teške povrede službene dužnosti iz člana 157. stav 1. tačka 7) i 9) Zakona o policiji jer je utvrđeno da nije učinio ove povrede, a navedeno rešenje je postalo pravnosnažno dana 17.07.2013. godine.
Krivični postupak protiv okrivljenog AA vođen je po privatnoj tužbi privatne tužilje BB podnete preko punomoćnika - advokata Predraga Marića dana 12.04.2013. godine (precizirana podneskom od 19.11.2015. godine) zbog krivičnog dela laka telesna povreda iz člana 122. stav 1. KZ, a presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu 18K.br.3028/13 od 18.03.2016. godine okrivljeni je za ovo krivično delo oglašen krivim i izrečena mu je uslovna osuda tako što mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) meseca i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko okrivljeni za vreme od 1 (jedne) godine od dana pravnosnažnosti presude ne izvrši novo krivično delo. Prvostepena presuda je potvrđena presudom Višeg suda u Beogradu Kž1.br.671/16 od 22.09.2016. godine.
Imajući u vidu napred navedeno, u konkretnom slučaju je nesporno da su protiv okrivljenog AA, povodom istog životnog događaja, vođena dva postupka i to disciplinski postupak koji je započeo zaključkom komandanta Žandarmerije MUP-a RS o pokretanju disciplinskog postupka 03/12 broj:116-133/2013-8 od 19.04.2013. godine i okončan je rešenjem ovlašćenog disciplinskog starešine Žandarmerije MUP-a RS 03/12 broj:116-133/13-14 od 04.07.2013. godine (pravnosnažno dana 17.07.2013. godine) kojim je okrivljeni oslobođen disciplinske odgovornosti i krivični postupak, po privatnoj tužbi privatne tužilje BB od dana 12.04.2013. godine, koji je okončan pravnosnažnom presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu 18K.br.3028/13 od 18.03.2016. godine kojom je okrivljeni oglašen krivim.
Odredbom člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP je propisano da bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako je nastupila zastarelost krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno usled amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravnosnažno presuđena ili postoje druge okolnosti koje trajno isključuju krivično gonjenje.
Ustav Republike Srbije u članu 34. stav 4. garantuje pravnu sigurnost u kaznenom pravu odredbom da niko ne može biti gonjen ni kažnjen za krivično delo za koje je pravnosnažnom presudom oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili postupak pravnosnažno obustavljen, a kojim zabranama podleže vođenje postupka za neko drugo kažnjivo delo. Navedeni princip sadržan je i u odredbi člana 4. stav 1. ZKP kojom je propisano da niko ne može biti gonjen za krivično delo za koje je odlukom suda pravnosnažno oslobođen ili osuđen ili za koje je optužba pravnosnažno odbijena ili je postupak pravnosnažno obustavljen.
Odredbom člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda propisano je da se nikome ne sme ponovo suditi, niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za delo zbog koga je već bio pravnosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.
Odredbom člana 159. Zakona o policiji („Službeni glasnik RS“ broj 101/2005, 63/2009 i 92/2011) je propisano da se za teške povrede službene dužnosti može izreći jedna od sledećih disciplinskih mera: 1) novčana kazna u iznosu od 20 do 40 odsto od mesečne plate zaposlenog u vremenu od jednog do tri meseca; 2) raspoređivanje na drugo radno mesto na kojem se obavljaju poslovi za koje je kao uslov propisana neposredno niža stručna sprema u trajanju od šest meseci do jedne godine; 3) uslovni prestanak radnog odnosa sa rokom proveravanja do godinu dana, kumulativno sa merom iz tačke 1) ili 2) ovog člana i 4) prestanak radnog odnosa.
Uvažavajući sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud Republike Srbije je postavio kriterijume na osnovu kojih se vrši ocena da li vođenje postupka protiv okrivljenog zbog dela koje proizilazi iz istih činjenica predstavlja povredu načela ne bis in idem, a ti kriterijumi su: 1. da li su oba postupka koja su vođena protiv okrivljenog vođena za delo koje po svojoj prirodi predstavlja kažnjivo delo, odnosno da li je zaprećena sankcija u disciplinskom postupku po svojoj prirodi kaznenopravna; 2. da li su dela zbog kojih se okrivljeni kazneno goni ista (idem) i 3. da li je postojala dvostrukost postupka (bis). Dakle, tek po ispunjenju sva tri kriterijuma može se govoriti o presuđenoj stvari.
Kod ispitivanja prvog uslova neophodno je pre svega utvrditi da li se konkretan disciplinski postupak odnosi na tzv. “krivičnu optužbu“, odnosno da li je disciplinska osuda po svojoj prirodi bila „krivična“. Navedeno se utvrđuje primenom tri kriterijuma koja su opštepoznata kao „merila Engel“ i koja su postavljena u utvrđenoj sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (odluka Engel i drugi protiv Holandije od 08.06.1976. godine), a to su: 1) pravna kvalifikacija dela prema domaćem zakonodavstvu, 2) priroda dela koja podrazumeva dva kumulativna potkriterijuma - obim prekršene norme i svrhu kazne i 3) priroda i stepen težine kazne.
Kako je u konkretnom slučaju okrivljeni AA u disciplinskom postupku oslobođen disciplinske odgovornosti, dakle nije mu izrečena disciplinska mera, to ispunjenost ovog kriterijuma zavisi od prirode propisane disciplinske mere koja se u disciplinskom postupku mogla izreći okrivljenom.
Primenjujući navedeni kriterijum na konkretni slučaj, Vrhovni kasacioni sud nalazi da vođenje disciplinskog postupka ne ispunjava kriterijum postupka po krivičnoj optužbi i to pre svega u pogledu kaznene prirode sankcije koja je po Zakonu o policiji mogla biti izrečena okrivljenom.
Ovo sa razloga jer je pravna priroda sankcija, koje su okrivljenom mogle biti izrečene u disciplinskom postupku, statusnog, odnosno radnopravnog karaktera, budući da se disciplinskim merama ograničavaju ili oduzimaju određena prava i položaj, odnosno svojstva zaposlenog, dakle sve propisane sankcije su vezane za radnopravni status lica protiv koga se vodi disciplinski postupak, a svrhu sankcije je moguće ostvariti samo dok se to lice nalazi u radnom odnosu. Prestankom tog statusa navedene sankcije gube svoju svrhu i ne mogu se izvršiti, pa je dakle priroda dela vezana za radno-pravni status izvršioca, a time i preventivna i represivna svrha propisanih sankcija.
Imajući u vidu napred navedeno, to, bez obzira na činjenicu što je disciplincki, a zatim krivični postupak vođen zbog događaja koji proizilazi iz istih činjenica, u konkretnom slučaju nije ispunjen kriterijum da su oba postupka vođena po „krivičnoj optužbi“, a što dalje znači da se ne radi o pravnosnažno presuđenoj stvari u smislu odredbe člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP, okončanjem disciplinskog postupka pa stoga nisu postojale procesne smetnje za vođenje protiv okrivljenog druge vrste postupka povodom istog životnog događaja, u konkretnom slučaju krivičnog postupka pred civilnim sudom.
Stoga su, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, neosnovani navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog kojima se ukazuje da je donošenjem pobijanih pravnosnažnih presuda na štetu okrivljenog AA povređen zakon iz člana 438. stav 1. tačka 1) ZKP.
Zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog u ostalom delu je odbačen.
Naime, odredbom člana 485. stav 4. ZKP ograničeno je pravo okrivljenog, dakle i njegovog branioca shodno odredbi člana 71. tačka 5) ZKP, na podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti u pogledu razloga zbog kojih mogu podneti ovaj vanredni pravni lek i to taksativnim nabrajanjem povreda koje su učinjene u prvostepenom postupku i postupku pred apelacionim, odnosno drugostepenim sudom (član 74, član 438. stav 1. tačka 1) i 4) i tačka 7) do 10) i stav 2. tačka 1), član 439. tačka 1) do 3) i član 441. stav 3. i 4. ZKP).
Branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva ukazuje na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) ZKP, zbog koje je podnošenje zahteva dozvoljeno okrivljenom, s tim što suštinski ovu povredu zakona obrazlaže tako što osporava i polemiše sa činjeničnim utvrđenjima u pravnosnažnim odlukama i ukazuje na pogrešnu ocenu dokaza od strane nižestepenih sudova. Ovo, imajući u vidu da ističe da je činjenično stanje samo delimično utvrđeno i to isključivo na osnovu nejasnog, protivrečnog i nelogičnog iskaza oštećene, kao i nalaza i mišljenja veštaka dr Miloša Jančića na koji je odbrana imala primedbe, pri čemu ni jedan predlog odbrane nije prihvaćen, između ostalog i predlog za novo veštačenje, a takođe nisu prihvaćeni ni dostavljeni materijalni dokazi.
Kako, dakle, iz iznetih navoda proizilazi da branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva, kao razlog pobijanja pravnosnažnih presuda, samo formalno označava povredu zakona zbog koje je podnošenje zahteva dozvoljeno okrivljenom (član 439. tačka 2. ZKP), dok suštinski ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu ocenu dokaza, a što ne predstavlja zakonski razlog zbog kojeg je u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP dozvoljeno podnošenje ovog vanrednog pravnog leka okrivljenom i njegovom braniocu zbog povrede zakona, to je Vrhovni kasacioni sud zahtev branioca okrivljenog u ovom delu ocenio nedozvoljenim.
Pored toga, branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva za zaštitu zakonitosti ukazuje i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 1. tačka 11) ZKP, isticanjem da je izreka prvostepene presude nerazumljiva. Takođe se u zahtevu ukazuje i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 438. stav 2. tačka 2) ZKP, isticanjem da je izreka prvostepene presude protivrečna sama sebi, da su razlozi presude protivrečni izreci, te da o brojnim odlučnim činjenicama presuda uopšte nema razloga, a i oni koji su navedeni su potpuno nejasni i u znatnoj meri protivrečni, kao i da postoji znatna protivrečnost između onoga što se navodi u razlozima prvostepene presude o sadržini isprava i zapisnika o iskazima datim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, dok je u drugostepenoj presudi samo prepisano obrazloženje prvostepene presude, bez ocene žalbenih navoda. Osim toga, u zahtevu se ukazuje i na povredu odredbe člana 16. ZKP, isticanjem da su način utvrđivanja relevantnih činjenica i ocena dokaza od strane nižestepenih sudova suprotni odredbi člana 16. ZKP. Branilac okrivljenog ukazuje i na povredu odredbe člana 511. ZKP, isticanjem da je drugostepeni sud, i pored toga što je u žalbi zahtevano prisustvo okrivljenog i branioca sednici veća, održao nejavnu sednicu na kojoj je doneo odluku.
Imajući u vidu da branilac okrivljenog nižestepene presude pobija zbog povreda odredaba člana 16, člana 438. stav 1. tačka 11), člana 438. stav 2. tačka 2) i člana 511. ZKP, a koje povrede ne predstavljaju zakonske razloge zbog kojih je u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP dozvoljeno podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti okrivljenom i njegovom braniocu zbog povrede zakona, to je Vrhovni kasacioni sud zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog i u ovom delu ocenio nedozvoljenim.
Takođe, branilac okrivljenog u zahtevu ukazuje i na povredu ljudskog prava okrivljenog iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Kada se zahtev za zaštitu zakonitosti podnosi iz razloga propisanih odredbom člana 485. stav 1. tačka 3) ZKP, to se, prema odredbi člana 484. ZKP, uz zahtev mora dostaviti i odluka Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava kojom je utvrđena povreda ljudskog prava i slobode okrivljenog ili drugog učesnika u postupku, a koje je zajemčeno Ustavom ili Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i dodatnim protokolima. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju podnosilac zahteva za zaštitu zakonitosti uz zahtev nije dostavio odluku Ustavnog suda ili Evropskog suda za ljudska prava koja se odnosi na okrivljenog AA i pravnosnažne presude koje su predmet podnetog zahteva za zaštitu zakonitosti, već se u zahtevu samo poziva na standard iz odluke Evropskog suda za ljudska prava u predmetu „Maresti protiv Hrvatske“ od 25.06.2009. godine, to je Vrhovni kasacioni sud našao da u pogledu ove povrede zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog nema propisan sadržaj, pa je na osnovu odredbe člana 487. stav 1. tačka 3) ZKP u ovom delu zahtev odbacio.
Sa iznetih razloga, nalazeći da pobijanim presudama nije učinjena povreda zakona na koju se neosnovano ukazuje zahtevom za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Ivana Bajazit, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 491. stav 1. ZKP zahtev branioca okrivljenog u odnosu na povredu zakona navedenu u izreci odbio kao neosnovan, dok je u ostalom delu zahtev odbacio na osnovu člana 487. stav 1. tačka 2) i 3) ZKP u vezi članova 484. i 485. stav 4. ZKP.
Zapisničar-savetnik Predsednik veća-sudija
Snežana Lazin,s.r. Nevenka Važić,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić