Kzz 260/2015

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 260/2015
24.03.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragiše Đorđevića, predsednika veća, Zorana Tatalovića, Radmile Dragičević Dičić, Maje Kovačević-Tomić i Sonje Pavlović, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Draganom Vuksanović, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okr. Z.M. i dr, zbog krivičnog dela samovlašće iz člana 330. stav 1. u vezi člana 33. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevima za zaštitu zakonitosti branioca okr. Z.M., adv. M.P. i branioca okr. D.M., adv. P.Đ., podnetim protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Loznici K 378/13 od 08.07.2014. godine i Višeg suda u Šapcu Kž 425/14 od 20.11.2014. godine, u sednici veća održanoj 24.03.2015. godine, jednoglasno je doneo

P R E S U D U

ODBIJAJU SE kao neosnovani zahtevi za zaštitu zakonitosti branilaca okr. Z.M. i okr. D.M., podneti protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Loznici K 378/13 od 08.07.2014. godine i Višeg suda u Šapcu Kž 425/14 od 20.11.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Loznici K 378/13 od 08.07.2014. godine, okrivljeni Z., B. i D.M. oglašeni su krivim zbog krivičnog dela samovlašće iz člana 330. stav 1. u vezi člana 33. KZ, za koje delo su im izrečene uslovne osude, tako što su im utvrđene kazne zatvora u trajanju od po jednog meseca i istovremeno određeno da se kazne neće izvršiti ukoliko okrivljeni u roku od jedne godine, od dana pravnosnažnosti presude, ne izvrše novo krivično delo. Istom presudom, okr. N.M. oslobođen je od optužbe za krivično delo samovlašće iz člana 330. stav 1. u vezi člana 33. KZ.

Odlučujući o žalbama punomoćnika privatnog tužioca S.V. i branilaca okrivljenih B., D. i Z.M., Viši sud u Šapcu je presudom Kž 425/14 od 20.11.2014. godine, odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

Protiv navedenih pravnosnažnih presuda zahteve za zaštitu zakonitosti podneli su branilac okr. Z.M., adv. M.P. i branilac okr. D.M., adv. P.Đ., zbog povrede zakona – član 485. tačka 1. ZKP, sa predlogom identičnim u oba zahteva, da se prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostepenom ili višem sudu ili da se obe presude preinače i donese oslobađajuća presuda u odnosu na oboje okrivljenih.

Nakon što je primerke zahteva za zaštitu zakonitosti, u smislu člana 488. stav 1. ZKP dostavio Republičkom javnom tužiocu, Vrhovni kasacioni sud je održao sednicu veća o kojoj, u smislu člana 488. stav 2. ZKP, nije obavestio javnog tužioca i branioce, jer veće nije našlo da bi njihovo prisustvo sednici bilo od značaja za donošenje odluke.

Na sednici veća Vrhovni kasacioni sud je razmotrio spise predmeta sa presudama protiv kojih su zahtevi za zaštitu zakonitosti podneti, pa je po oceni navoda u zahtevima, našao:

Zahtevi za zaštitu zakonitosti branilaca okrivljenih Z.M. i D.M. su neosnovani.

Branioci okrivljenih Z. i D.M., u zahtevima kao razlog podnošenja navode povredu zakona iz člana 485. tačka 1. ZKP, a zatim u oba zahteva citiraju sve povrede predviđene odredbom člana 485. stav 1. tačka 4. ZKP, zbog kojih se zahtev za zaštitu zakonitosti može podneti, dok u obrazloženju u oba zahteva navode da okrivljena Z.M. i okrivljeni D.M. nisu izvršili krivično delo za koje su oglašeni krivim, da radnje koje su oni preduzeli ne predstavljaju krivično delo već da se u konkretnom slučaju radi o dozvoljenoj samopomoći ili krajnjoj nuždi. Ovim navodima oba branioca u suštini ukazuju na povredu zakona iz člana 439. tačka 1. ZKP.

Po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, neosnovano branioci okrivljenih Z. i D.M. u podnetim zahtevima ukazuju na povredu zakona po pitanju da li je delo za koje su okrivljeni oglašeni krivim krivično delo – član 439. tačka 1. ZKP. Na istu povredu zakona branioci okrivljenih ukazivali su i u žalbama izjaljenim protiv prvostepene presude, a drugostepeni sud je našao da su ti žalbeni navodi neosnovani i o tome u obrazloženju presude, na strani 5, u poslednjem stavu, dao razloge koje Vrhovni kasacioni sud u svemu prihvata i, u smislu odredbe člana 491. stav 2. ZKP, na te razloge upućuje.

Branioci okrivljenih u oba zahteva, takođe, navode da prvostepena i drugostepena presuda u odnosu na okrivljene Z. i D.M. sadrže bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 368. stav 1. tačka 11. ZKP i ukazuju na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje – član 440. ZKP, zatim ukazuju na činjenice koje je prvostepeni sud propustio da utvrdi – da se privatni tužilac i pored zabrane, prikačio na bazen sa vodom ostavljajući na taj način okrivljene bez vode, zatim navode da su netačni navodi da je privatni tužilac vlasnik vodovoda, zatim iznose detalje vezane za međusobne odnose okrivljenih i privatnih tužilaca, intervenciju policije, citiraju izjave svedoka D.J. 1 i D.J. 2 kao i da je sud, bez jasnih i čvrstih argumenata, poverovao u netačnu verziju događaja koju je interpretirao privatni tužilac.

Iznetim navodima branioci osporavaju činjenično stanje utvrđeno prvostepenom i potvrđeno drugostepenom presudom, međutim, činjenično stanje, kao ni pomenuta bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 368. stav 1. tačka 11. ZKP, u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP, ne predstavljaju razloge iz kojih je dozvoljeno podneti zahtev za zaštitu zakonitosti.

Iz iznetih razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu odredbe člana 491. stav 1. i 2. ZKP, odlučio kao u izreci ove presude.

Zapisničar - savetnik                                                                                          Predsednik veća-sudija

Dragana Vuksanović,s.r.                                                                                     Dragiša Đorđević,s.r.