
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 201/2015
03.06.2015. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Jasminke Stanojević, Biljane Dragojević, Slađane Nakić-Momirović i Marine Govedarica, članova veća, u parnici tužioca V.T. iz P., čiji je punomoćnik B.H., advokat iz N.S., protiv tužene M.š. S., koju zastupa N.V., advokat iz S., radi diskriminacije i zlostavljanja na radu, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2411/14 od 26.09.2014. godine, u sednici održanoj 03.06.2015. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2411/14 od 26.09.2014. godine u delu kojim je potvrđena presuda Višeg suda u Subotici P1 10/14 od 20.06.2014. godine, kojom je odbijen zahtev tužioca za utvrđenje da je pretrpeo diskriminaciju kod tuženog, zahtev za naknadu štete zbog pretrpljene diskriminacije i zahtev da je radni odnos na određeno vreme tužiocu po sili zakona prerastao u radni odnos na neodređeno vreme.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2411/14 od 26.09.2014. godine u delu kojim je potvrđena presuda Višeg suda u Subotici P1 10/14 od 20.06.2014. godine kojom je odbijen tužbeni zahtev radi utvrđenja da je tužilac u periodu 01.11.2012. do 22.01.2013. godine pretrpeo zlostavljanje na radu.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Subotici P1 10/14 od 20.06.2014. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se utvrdi da tužena od 17.01.2008. godine pa nadalje nad tužiocem sprovodi sistemsku diskriminaciju na način bliže opisan u tom delu izreke, da je radni odnos na određeno vreme tužiocu po sili zakona prerastao u radni odnos na neodređeno vreme, radi utvrđenja da je tužena rešenjem br. 286/13 od 22.02.2013. godine tužiocu pogrešnom primenom materijalnog prava sa namerom da ga diskriminiše prekinula radni odnos i radi obavezivanja tužene da ga vrati na radno mesto profesora violončela, radi obavezivanja tužene da ubuduće obustavi ovakvo ili slično ponašanje prema tužiocu pod pretnjom novčanog kažnjavanja, radi obavezivanja tužene da tužiocu isplati 4.000.000,00 dinara na ime naknade za duševne bolove koje je tužilac kao diskriminisani radnik tužene trpeo u međuvremenu učinila teškim socijalnim slučajem, radi utvrđenja da je tužilac kod tuženog pretrpeo zlostavljanje na radu na način da je u periodu 01.11.2012. do 22.01.2013. godine na način bliže opisan u tom delu izreke te da se zabrani tuženoj dalje vršenje zlostavljanja odnosno ponavljanja zlostavljanja. Stavom drugim i trećim izreke odlučeno je troškovima postupka.
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2411/14 od 26.09.2014. godine odbijena je žalba tužioca i potvrđena prvostepena presuda.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu tužilac je izjavio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana i nedozvoljena.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužena škola je raspisala konkurs za izbor kandidata na radno mesto nastavnika violončela sa punim radnim vremenom i poželjnim znanjem mađarskog jezika. Po ovom konkursu direktor tužene je doneo odluku prema kojoj je izabrao dva kandidata jednog sa 40% i drugog sa 60% radnog vremena. Učesnik konkursa, ovde tužilac kao nezaposleni je podneo prigovor na Školskom odboru na odluku direktora po kom prigovoru je Školski odbor na sednici 28.12.2007. godine utvrdio da nijedan kandidat ne ispunjava u potpunosti uslove konkursa. Zatim je na sednici 04.01.2008. godine Školski odbor preinačio odluku direktora i odlučio da se ne izabere ni jedan od prijavljenih kandidata ali da se sa njima zasnuje radni odnos na određeno vreme do završetka školske godine. Tako je jedan kandidat – diplomirani muzičar violončelista izabran sa 40% radnog vremena, diplomirani muzičar violončela sa 30% radnog vremena i tužilac sa 30% radnog vremena za rad na srpskom nastavnom jeziku. Protiv ove odluke tužilac nije vodio sudski spor. Tužena je sa tužiocem 07.01.2008. godine zaključila ugovor o radu na određeno vreme do kraja školske 2007/2008. Taj ugovor je istekao 31.08.2008. godine. Tužilac je primljen na probni rad u trajanju od tri meseca. Radni odnos je zasnovao sa nepunim radnim vremenom. Posle prvog ugovora o radu tužena je sa tužiocem stalno zaključivala ugovor o radu na određeno vreme sa nepunim radnim vremenom od 60% najčešće zbog zamene odsutnog radnika na radnom mestu nastavnika violončela ili nastavnika italijanskog jezika. Tako su zaključivani ugovori o radu od 01.11.2008. godine, 06.08.2009. godine, 01.04.2009. godine, 01.11.2009. godine, 01.09.2010. godine, 01.10.2011. godine i 01.09.2012. godine. Tužilac se obraćao prosvetnoj inspekciji radi zaštite svojih prava koja je intervenisala i nalagala određene mere direktoru škole. Tužilac je bez konkursa primljen za obavljanje poslova nastavnika italijanskog jezika ali je po povratku zaposlene koju je zamenjivao tužiocu prestao radni odnos 21.02.2013. godine. Protiv ove odluke tužilac je zatražio sudsku zaštitu i taj postupak je u toku.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da tužilac nije diskriminisan na radu.
Stanovište nižestepenih sudova je pravilno.
Prema Zakonu o zabrani diskriminacije u članu 16. propisano je da je zabranjena diskriminacija u oblasti rada odnosno narušavanja jednakih mogućnosti za zasnivanje radnog odnosa ili uživanje pod jednakim uslovima svih prava u oblasti rada kao što su pravo na rad, na slobodan izbor zaposlenja, napredovanja u službi, na stručno usavršavanje i profesionalnu rehabilitaciju, na jednaku naknadu za rad jednake vrednosti, na pravične i zadovoljavajuće uslove rada, na odmor, na obrazovanje i stupanje u sindikat kao i na zaštitu od nezaposlenosti.
Po članu 20. Zakona o radu diskriminacija je zabranjena u odnosu na uslove za zapošljavanje i izbor kandidata za obavljanje određenog posla; uslove rada i sva prava iz radnog odnosa; obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje; napredovanje na poslu; otkaz ugovora o radu.
Najbitnija karakteristika diskriminacije je pravljenje razlike koje pri tom mora biti neopravdano. U ovom slučaju, pravilno su nižestepeni sudovi zaključili da nema diskriminacije. Naime, po objavljenom konkursu kod tuženog prijavili su se tužilac i još dva lica. Ni jedan od kandidata nije primljen po raspisanom konkursu već je sa sva tri kandidata zaključen ugovor o radu na određeno vreme. Na ovaj način, postupljeno je na jednak način prema svim kandidatima koji su se prijavili na raspisani konkurs i nijedan od njih nije stavljen u nepovoljniji ili povoljniji položaj u odnosu na drugog kandidata.
Okolnost što je tužiocu radni odnos prestao, takođe ne ukazuje na postojanje diskriminacije. Naime, tužilac je zasnovao ugovor o radu na određeno vreme radi zamene određenog zaposlenog. S obzirom da je taj ugovor ograničenog dejstva i traje dok traje i zamena odsutnog zaposlenog, pravilno je tužiocu tako zasnovan radni odnos prestao.
Dostavljanje rešenja o otkazu na dan nekog (bilo kog) verskog praznika se ne može smatrati diskriminacijom u smislu odredbi Zakona o zabrani diskriminacije.
Pravilno je odbijen i tužbeni zahtev za utvrđenje da je radni odnos na određeno vreme prerastao u radni odnos na neodređeno vreme jer je prerastanje radnog odnosa u školama zabranjeno na osnovu člana 132. stav 9. Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Na osnovu člana 414. ZPP, odlučeno je kao u stavu prvom izreke.
Revizija tužioca izjavljena protiv pravnosnažne presude u delu kojim je odbijen sa zahtevom za utvrđenje zlostavljanja je nedozvoljena.
Spor zbog zlostavljanja na radu ili u vezi sa radom jeste radni spor (član 29. stav 3. Zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu). Zbog toga se na njega primenjuju odredbe o dozvoljenosti revizije iz člana 441. ZPP jer Zakonom o sprečavanju zlostavljanja na radu nisu predviđena posebna pravila o dozvoljenosti revizije.
Prema članu 441. ZPP revizija je dozvoljena u parnicama o sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa.
Po članu 23. stav 3. istog zakona, revizija je dozvoljena u svim postupcima u kojima vrednost predmeta spora pobijanog dela prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra, odnosno 100.000 evra u privrednim sporovima, po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, a koji nisu pravnosnažno rešeni do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Pošto se u ovom slučaju ne radi o sporu o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa, niti se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje iz radnog odnosa sa vrednošću iznad propisanog zakonskog limita revizija nije dozvoljena.
Na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća sudija
Ljubica Milutinović,s.r.