
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 410/2014
22.04.2015. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Ljubice Milutinović, predsednika veća, Biljane Dragojević i Jasminke Stanojević, članova veća, u parnici tužioca D.U. iz V., čiji je punomoćnik M.M., advokat iz V., protiv tuženog DOO K. i. m. iz V., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2430/13 od 27.11.2013. godine, u sednici održanoj 22.04.2015. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2430/13 od 27.11.2013. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu - Sudske jedinice u Vrbasu P1 1135/12 od 05.04.2013. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se poništi rešenje tuženog broj 01-1880 o otkazu ugovora o radu 01-6202 od 11.12.2003. godine i da se obaveže tuženi da ga vrati na rad, uplati mu doprinose za obavezno socijalno osiguranje za period od 08. maja 2012. godine do povratka na rad, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.
Apelacioni sud u Novom Sadu je presudom Gž1 2430/2013 od 27.11.2013. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio prvostepenu presudu.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.
Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/11), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni bitna povreda na koju se u reviziji ukazuje, jer razlozi nižestepenih presuda o odlučnim činjenicama nisu u suprotnosti sa izvedenim dokazima i stanjem u spisima, jasni su i bez protivurečnosti.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tuženog na radnom mestu poslovođe tovilišta. Tuženi je 06.04.2012. godine doneo Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji radnih mesta kojim nije predvideo postojanje ovog radnog mesta. Dana 12.04.2012. godine tuženi je doneo Predlog programa rešavanja viška zaposlenih, u kome je naveo da je usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena došlo do prestanka potrebe za radom određenog broja zaposlenih, pri čemu se određeni poslovi odnosno radna mesta ukidaju (među kojima i radno mesto poslovođe tovilišta), a na pojedinim se smanjuje broj izvršilaca. Tuženi je 07.05.2012. godine doneo Program rešavanja viška zaposlenih u kojem je utvrđeno da će od ukupno 1241 zaposlenog na neodređeno vreme doći do prestanka potrebe za radom 36 zaposlenih. Pobijanim rešenjem tuženog od 07.05.2012. godine tužiocu je na osnovu člana 179. tačka 9. Zakona o radu otkazan ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom usled tehnoloških, ekonomskih i organizacionih promena. Po prestanku radnog odnosa tužiocu, poslove koje je on obavljao preuzeli su drugi zaposleni koji su ostali da rade na toj farmi. U periodu od 01. januara 2012. godine do otkaza ugovora o radu tužiocu, tuženi nije zapošljavao druga lica za rad na ovoj farmi. Na drugim mestima bilo je radnih jedinica u kojima su radno angažovani zaposleni po osnovu ugovora o radu na određeno vreme i na osnovu ugovora o privremenim i povremenim poslovima. Pre prestanka radnog odnosa tužiocu je isplaćena otpremnina, a rešenjem je obavešten da svoja prava kao nezaposleno lice može ostvariti kod Nacionalne službe za zapošljavanje u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa.
Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtev, imajući u vidu da je tuženi sproveo postupak utvrđivanja viška zaposlenih u skladu sa odredbama čl. 153. do 156. Zakona o radu i da je tužiocu otkazan ugovor o radu iz razloga predviđenih članom 179. tačka 9. istog zakona.
Pravilan je zaključak sudova da je prestala potreba za radom tužioca jer je zbog organizacionih, ekonomskih i tehnoloških promena kod tuženog ukinuto radno mesto na kojem je bio raspoređen, a tuženi nije imao mogućnosti da ga rasporedi na drugo radno mesto, niti primeni neku od mera rešavanja viška zaposlenih. Na zakonitost rešenja o prestanku radnog odnosa tužiocu nema uticaja ni činjenica da je tuženi angažovao druga lica za rad, budući da na poslove na kojima je on radio nisu primana druga lica u stalni radni odnos (član 182. Zakona o radu), pa su neosnovani navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava.
Nižestepeni sudovi su u svojim presudama izneli razloge o činjenicama bitnim za presuđenje i detaljno obrazložili svoje odluke, a drugostepeni sud je u pobijanoj presudi dao i razloge za ocenu žalbenih navoda, koji se ponavljaju u reviziji. Sudovi su svoje odlučivanje ograničili na ocenu zakonitosti osporenog rešenja o otkazu ne upuštajući se u pitanje celishodnosti i opravdanosti takve odluke poslodavca, pa su neosnovani suprotni navodi u reviziji, budući da su ispunjeni propisani zakonski uslovi za dati otkaz ugovora o radu.
Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća - sudija
Ljubica Milutinović,s.r.