
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Kzz 420/2015
06.05.2015. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Nevenke Važić, predsednika veća, Veska Krstajića, Biljane Sinanović, Milunke Cvetković i Gorana Čavline, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog kasacionog suda Snežanom Lazin, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog D.T.1, zbog krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. Krivičnog zakonika, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.T.1 – advokata V.E., podnetom protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 19 K.br.102/14 od 20.08.2014. godine i Višeg suda u Nišu Kž.br.1097/14 od 16.12.2014. godine, u sednici veća održanoj dana 06.05.2015. godine, jednoglasno, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.T.1 - advokata V.E., podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Nišu 19 K.br.102/14 od 20.08.2014. godine i Višeg suda u Nišu Kž.br.1097/14 od 16.12.2014. godine, u odnosu na povredu zakona iz člana 438. stav 1. tačka 7) Zakonika o krivičnom postupku, dok se u ostalom delu zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog ODBACUJE kao nedozvoljen.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Nišu 19 K.br.102/14 od 20.08.2014. godine okrivljeni D.T.1 je oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela uvreda iz člana 170. stav 1. KZ i osuđen je na novčanu kaznu u određenom iznosu od 10.000,00 (desethiljada) dinara koju je dužan da plati u roku od mesec dana od dana pravnosnažnosti presude, a ukoliko to ne učini sud će novčanu kaznu zameniti kaznom zatvora, tako što će za svakih započetih 1.000,00 dinara novčane kazne odrediti 1 dan kazne zatvora.
Istom presudom okrivljeni je obavezan da plati sudu na ime paušala iznos od 3.000,00 dinara, kao i da privatnom tužiocu D.Č. plati na ime troškova krivičnog postupka iznos od 130.500,00 dinara, a sve u roku od 15 dana od dana pravnosnažnosti presude pod pretnjom izvršenja.
Presudom Višeg suda u Nišu Kž.br.1097/14 od 16.12.2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba branioca okrivljenog D.T.1 – advokata V.E. i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Nišu 19 K.br.102/14 od 20.08.2014. godine.
Protiv navedenih pravnosnažnih presuda zahtev za zaštitu zakonitosti podnela je branilac okrivljenog D.T.1 - advokat V.E. zbog povrede zakona iz člana 485. stav 1. tačka 1) ZKP, konkretno zbog povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 7) ZKP, sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud usvoji zahtev i preinači pobijane presude Osnovnog suda u Nišu 19 K.br.102/14 od 20.08.2014. godine i Višeg suda u Nišu Kž.br.1097/14 od 16.12.2014. godine i okrivljenog oslobodi od optužbe ili da navedene presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
Vrhovni kasacioni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Republičkom javnom tužiocu shodno odredbi člana 488. stav 1. Zakonika o krivičnom postupku, te je u sednici veća koju je održao u smislu člana 490. ZKP, bez obaveštavanja Republičkog javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke (član 488. stav 2. ZKP), razmotrio spise predmeta i pravnosnažne presude protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, pa je nakon ocene navoda iznetih u zahtevu, našao:
Zahtev za zaštitu zakonitosti je neosnovan u delu koji se odnosi na povredu zakona iz člana 438. stav 1. tačka 7) ZKP, dok je u ostalom delu nedozvoljen.
Naime, branilac okrivljenog D.T.1 u zahtevu za zaštitu zakonitosti navodi da je podnesak od 17.03.2014. godine, a kojim podneskom je privatni tužilac D.Č. posle dve i po godine od podnošenja privatne krivične tužbe protiv okrivljenog D.T.1 zbog krivičnog dela kleveta iz člana 171. stav 2. u vezi stava 1. KZ izmenio navedenu privatnu tužbu od 08.02.2012. godine i okrivljenom stavio na teret potpuno novu inkriminaciju i to krivično delo uvreda iz člana 170. stav 1. KZ, sud morao smatrati novom privatnom krivičnom tužbom i istu odbaciti kao neblagovremenu, jer je podneta nakon isteka roka od tri meseca. Ovim navodima branioca okrivljenog se pravnosnažne presude pobijaju zbog povrede zakona iz člana 438. stav 1. tačka 7) ZKP, jer se suštinski ukazuje da je sud povredio odredbe krivičnog postupka u pogledu postojanja optužbe ovlašćenog tužioca.
Izneti navodi zahteva za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog se, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, ne mogu prihvatiti kao osnovani.
Ovo zbog toga što je privatni tužilac D.Č. svojim podneskom od 17.03.2014. godine samo precizirao u pogledu činjeničnog opisa dela privatnu krivičnu tužbu protiv okrivljenog D.T.1 podnetu dana 08.02.2012. godine, a izmenjenu u pogledu činjeničnog opisa dela i pravne kvalifikacije krivičnog dela na glavnom pretresu održanom dana 20.02.2013. godine, tako da se navedeni podnesak od 17.03.2014. godine ne može smatrati novom privatnom krivičnom tužbom, kako to branilac okrivljenog neosnovano ističe u zahtevu za zaštitu zakonitosti, obzirom da u konkretnom slučaju postoji istovetnost osnovnog događaja opisanog u ranijem i novom optuženju. Imajući u vidu da privatni tužilac može da vrši izmene činjeničnog opisa krivičnog dela tokom krivičnog postupka i to sve do završetka glavnog pretresa i to tako što privatna tužba može biti izmenjena izostavljanjem, dodavanjem i promenom određenih činjeničnih navoda, kao i promenom pravne kvalifikacije krivičnog dela, pri čemu je sud vezan za činjenični opis dela, a ne i za pravnu kvalifikaciju krivičnog dela (član 420. ZKP), to u konkretnom slučaju sud nije povredio odredbe krivičnog postupka u pogledu postojanja optužbe ovlašćenog tužioca.
Zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.T.1 u ostalom delu odbačen je kao nedozvoljen.
Branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva navodi da je sud izvodio dokaze samo za krivično delo kleveta, a ne i za krivično delo uvreda, jer je saslušavao lica koja nisu prisustvovala sastanku i to suprugu privatnog tužioca i svedoka D.T.2, kao i svedoka Z. koji je napustio sastanak, te da sud nije prihvatio iskaze ovlašćenih službenih lica koji su jedini nepristrasni, a pored toga sud nije utvrdio u čemu se sastoji omalovažavanje i vređanje dostojanstva privatnog tužioca od strane okrivljenog, jer sama tvrdnja da je privatni tužilac uzeo 4.000 evra dok je bio blagajnik u zgradi A. po mišljenju odbrane nije uvredljiva, a takođe sud nije utvrdio ni u kom kontekstu su izgovorene te reči. Iz iznetih navoda proizilazi da se nižestepene presude suštinski pobijaju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocene dokaza, a što ne predstavlja razlog zbog kojeg je u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP dozvoljeno podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti okrivljenom i njegovom braniocu.
Naime, odredbom člana 485. stav 4. ZKP ograničeno je pravo okrivljenog, dakle i njegovog branioca shodno odredbi člana 71. tačka 5) ZKP, na podnošenje zahteva za zaštitu zakonitosti u pogledu razloga zbog kojih mogu podneti ovaj vanredni pravni lek i to taksativnim nabrajanjem povreda koje su učinjene u prvostepenom postupku i postupku pred apelacionim, odnosno drugostepenim sudom (član 74, član 438. stav 1. tačka 1) i 4) i tačka 7) do 10) i stav 2. tačka 1), član 439. tačka 1) do 3) i član 441. stav 3. i 4. ZKP).
Imajući u vidu da branilac okrivljenog u ostalom delu zahteva za zaštitu zakonitosti pravnosnažne presude pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne ocene dokaza, a što ne predstavlja razlog zbog kojeg je u smislu odredbe člana 485. stav 4. ZKP dozvoljeno podnošenje ovog vanrednog pravnog leka okrivljenom i njegovom braniocu zbog povrede zakona, to je Vrhovni kasacioni sud zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog u ovom delu odbacio kao nedozvoljen.
Sa iznetih razloga, nalazeći da pobijanim presudama nije učinjena povreda zakona iz člana 438. stav 1. tačka 7) ZKP na koju se neosnovano ukazuje zahtevom za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog D.T.1 - advokata V.E., Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 491. stav 1. ZKP zahtev u odnosu na ovu povredu odbio kao neosnovan, dok je u ostalom delu na osnovu člana 487. stav 1. tačka 2) ZKP i člana 485. stav 4. ZKP zahtev odbacio kao nedozvoljen i odlučio kao u izreci presude.
Zapisničar-savetnik Predsednik veća-sudija
Snežana Lazin,s.r. Nevenka Važić,s.r.