Rev2 892/2015 naknada za prekovremeni rad noću i u vreme vikenda i državnih praznika

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 892/2015
10.06.2015. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Vesne Popović, predsednika veća, Lidije Đukić i Božidara Vujičića, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca: S.Z. iz A., B.N. iz O., A.P. iz B.G., D.J. iz O. i B.K. iz A., čiji je zajednički punomoćnik B.M., advokat iz A., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo unutrašnjih poslova, Beograd, koju zastupa Republičko javno pravobranilaštvo, Odeljenje u Subotici, radi isplate, odlučujući o reviziji tužilaca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1468/14 od 17.11.2014. godine, u sednici održanoj 10.06.2015. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE se presuda Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 1468/14 od 17.11.2014. godine, tako što se odbija žalba tužene, kao neosnovana i potvrđuje presuda Osnovnog suda u Somboru P1 1/14 od 21.03.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Somboru P1 1/14 od 21.03.2014. godine, stavom prvim izreke, usvojeni su tužbeni zahtevi tužilaca i obavezana tužena da im na ime razlike u zaradi za prekovremeni i noćni rad i rad u dane državnih i vreskih praznika u periodu od maja 2007. godine zaključno sa majem 2010. godine, isplati pojedinačne mesečne iznose sa pripadajućom zakonskom kamatom od dospeća do isplate, čiji su iznosi i datumi dospeća bliže određeni prvostepenom presudom, pa je tužena obavezana da tužiocima naknadi i troškove parničnog postupka od 493.900,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 2786/14 od 05.11.2014. godine, preinačena je prvostepena presuda i tužbeni zahtevi tužilaca su odbijeni u celosti, kao i zahtev za naknadu troškova postupka.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu, tužioci su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku, primenom člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 i 55/14), pa je našao da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema do sada utvrđenom činjeničnom stanju, tužioci su radnici tužene, raspoređeni na različita radna mesta, a rešenjima o plati, donetim u skladu sa članom 3, 4. i 7. Pravilnika o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova od 26.06.2006. godine, određeni su im koeficijenti za obračun i isplatu plate, a svima je uračunat koeficijent primenom člana 4. ovog Pravilnika, koji se odnosi na dodatne koeficijente za svako radno mesto zbog posebnih uslova, težine i prirode zadataka i poslova koje obavljaju. Ocenom nalaza sudskog veštaka, sudovi su utvrdili broj časova prekovremenog i noćnog rada, kao i rada u dane državnih i verskih praznika (neredovnost u radu), za svakog od tužilaca pojedinačno, kao i da im je obračun i isplata plata vršen za 174 časa mesečno. Poređenjem koeficijenta tužilaca sa koeficijentom zaposlenih kod tužene koji nemaju status ovlašćenog službenog lica i to zaposlenom na poslovima daktilografa i administrativno tehničkim poslovima i zaposlenom na poslovima održavanja higijene, utvrđeno je da je osnovni koeficijent tužilaca, po članu 3. Pravilnika, veći od osnovnog koeficijenta daktilografa za 49,10%, a od higijeničara za 56,60%. Međutim, poređenjem plata tužilaca sa platama policajaca koji takođe imaju status ovlašćenog službenog lica ali nemaju izrazitu neredovnost u radu, utvrđeno je da ne postoji razlika, odnosno da plate tužilaca nisu veće za 30 -50% od plata navedenih uporednih radnika, već imaju iste plate.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je našao da tužioci osnovano potražuju utužene iznose, koji im pripadaju, na osnovu člana 147. Zakona o policiji, a na ime uvećanja po osnovu prekovremenog rada, rada noću i u dane državnih i vreskih praznika, jer dodatni koeficijent koji tužioci imaju u odnosu na uporedne radnike koji nemaju status ovlašćenog službenog lica nije po osnovu neredovnosti, već različitog statusa, pa je i usvojio zahteve tužilaca.

Pobijanom odlukom preinačena je prvostepena presuda i tužbeni zahtev tužilaca odbijen, uz zaključak drugostepenog suda da je tužiocima, određivanjem dodatnog koeficijenta u skladu sa Pravilnikom o platama zaposlenih u MUP-u, već izvršeno uvećanje koeficijenta po osnovu neredovnosti u radu (prekovremeni rad, rad noću i u dane državnih i verskih praznika), zbog čega neosnovano potražuju isplatu utuženog iznosa, na ime naknade po istom osnovu.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se revizijom osnovano ukazuje da je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtevu pogrešno primenjeno materijalno pravo.

Zakonom o policiji („Sl.glasnik RS“ br.101/05 i 63/09, koji je bio na snazi u spornom, utuženom periodu), određeno je da se osnovna plata zaposlenih kod tužene, sastoji od osnovice koju utvrđuje Vlada i osnovnog i dodatnog koeficijenta u odnosu na zvanje, radna mesta, odnosno poslove na kojima se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem, posebne uslove rada, opasnost, odgovornost i složenost poslova (član 146. stav 2. Zakona). Dodatni koeficijent utvrđen u skladu sa članom 146. stav 2. ovog Zakona, primenom na osnovicu uvećava platu za 30 do 50% u odnosu na plate drugih državnih službenika (član 147. stav 1.), a uz saglasnost Vlade, za pojedine kategorije zaposlenih mogu se utvrditi dodatni koeficijenti koji omogućavaju uvećanje i za više od 50% u odnosu na plate drugih državnih službenika (član 147. stav 2. istog Zakona). Pravilnikom o platama zaposlenih u MUP-u, od 26.06.2006. godine, određeni su dodatni koeficijenti zaposlenih.

Pravilna primena navedenih zakonskih odredaba podrazumeva da policajci i ovlašćena službena lica zaposlena kod tužene, počev od stupanja na snagu Pravilnika o platama od 26.06.2006. godine do 08.12.2011. godine, kada su stupile na snagu izmene Zakona o policiji (“Sl.glasnik RS” 92/11), nemaju pravo na uvećanje plate po osnovu neredovnosti u slučaju da je njihova plata već uvećana 30 do 50% u odnosu na plate drugih državnih službenika. Međutim, sama sadržina odredbe člana 147. Zakona, ukazuje da se uvećanje ceni u odnosu na plate drugih državnih službenika, iz čega proizlazi da prilikom utvrđivanja da li je tužiocima već uvećana plata po ovom osnovu, uporedni radnik ne može biti nameštenik odnosno vozač, daktilograf, higijeničar, već policajac koji ima status ovlašćenog službenog lica i obavlja poslove radnog mesta za koje je predviđena ista školska sprema, ali nema izrazite neredovnosti u radu.

Shodno izunetom, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je prvostepenom odlukom pravilno primenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtev, nakon što je utvrđeno da tužiocima prilikom određivanja dodatnog koeficijenta nije priznato pravo na uvećanu zaradu po osnovu neredovnosti u radu (prekovremenog i noćnog rada, kao i za rad u dane državnih i verskih praznika), s obzirom da imaju istu platu kao i drugi zaposleni koji imaju status ovlašćenog službenog lica, a nemaju neredovnost u radu kao što je to slučaj sa tužiocima, dok je razlika u plati i koeficijentu između tužilaca i ostalih zaposlenih (koji su uzeti kao uporedni radnici i koji nemaju status ovlašćenog lica) zasnovana upravo na različitom statusu tužilaca i tih lica.

Imajući ovo u vidu, kao i da je pobijanom odlukom, pogrešnom primenom materijalnog prava preinačena prvostepena presuda, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Vesna Popović,s.r.