
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1993/2015
21.01.2016. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Zvezdane Lutovac i Jelene Borovac, članova veća, u parnici tužioca Ž.L. iz S., čiji je punomoćnik G.S., advokat iz Č., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo unutrašnjih poslova, PU Zrenjanin – Policijska stanica Sečanj, koju zastupa Državno pravobranilaštvo Republike Srbije, radi isplate, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 396/15 od 02.04.2015. godine, u sednici održanoj dana 21.01.2016. godine, doneo je
R E Š E NJ E
I DELIMIČNO SE PRIHVATA odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br.396/15 od 02.04.2015. godine kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 395. ZPP, u odnosu na isplatu naknade za uvećanu zaradu.
II USVAJA SE revizija tužioca, UKIDAJU SE presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br.396/15 od 02.04.2015. godine i Osnovnog suda u Zrenjaninu P1 br.23/15 od 27.01.2015. godine u delu koji se odnosi na isplatu naknade za uvećanu zaradu po osnovu prekovremenog rada, rada noću i u dane državnih i verskih praznika, uplatu doprinosa za obavezno socijalno osiguranje po tom osnovu i odluku o troškovima postupka i predmet u tom delu vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
III ODBACUJE SE revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br.396/15 od 02.04.2015. godine u odnosu na naknadu troškova regresa za godišnji odmor i za naknadu troškova ishrane u toku rada.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 br.396/15 od 02.04.2015. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je presuda Osnovnog suda u Zrenjaninu P1 br.23/15 od 27.01.2015. godine. Ovom presudom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca za isplatu naknade zarade po osnovu rada u dane državnih i verskih praznika, po osnovu prekovremenog rada i rada noću za period od juna meseca 2008. godine zaključno sa majem mesecom 2011. godine, u označenim mesečnim novčanim iznosima, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospelosti do isplate, da se tužena obaveže da mu po navedenom osnovu uplati doprinose za PIO kao i da mu naknadi troškove za ishranu u toku rada u iznosu od ukupno 8.000,00 dinara i na ime neisplaćenog regresa za godišnji odmor za 2008. godinu iznos od 3.000,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom od dana dospeća do isplate. Odlučeno je da svaka od stranka snosi svoje troškove spora.
Protiv navedene pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, predlažući da se o njoj odluči kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 395. ZPP jer je potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa i ujednači sudska praksa.
Apelacioni sud u Novom Sadu je rešenjem R4 br.131/15 od 14.10.2015. godine, predložio Vrhovnom kasacionom sudu da se o reviziji tužioca odluči kao o izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 395. ZPP.
Baveći se ocenom ispunjenosti uslova za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 395. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 125/04, 111/09), koji se u ovom sporu primenjuje na osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 72/11, 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj u delu odluke kojom je odlučeno o pravu na uvećanu zaradu zbog tzv. neredovnosti (rada na državni i verski praznik, rad noću i prekovremeni rad) radi ujednačavanja sudske prakse usled različitog postupanja sudova sa teritorije Republike Srbije u istim činjeničnim i pravnim situacijama, a na osnovu pravnog stava Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda donetog 23.09.2014. godine, zbog čega je odlučio kao u stavu I izreke.
Takođe je našao da nema uslova za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj u odnosu na odluku o naknadi troškova ishrane u toku rada i regresa za godišnji odmor jer je po tom pravnom pitanju praksa sudova ujednačena na način kako je to odlučeno pobijanom presudom, a o čemu se izjasnio i Ustavni sud u više svojih odluka, između ostalog u odlukama Už 6677/11 i Už 775/11, u kojima je ocenjeno da ne postoji obaveza tužene kao poslodavca državnih službenika i nameštenika, ni u opštem propisu, a ni u posebnim propisima za ostvarivanje prava zaposlenih na ovu vrstu naknade. Ova obaveza je predviđena Odlukom o primeni opšteg kolektivnog ugovora za sve poslodavce na teritoriji Republike Srbije od 01.01.2009. godine („Sl. glasnik RS“, broj 104/08), ali je primena ovih odredbi odložena Aneskom II Opšteg kolektivnog ugovora („Sl. glasnik RS“ broj 8/09).
Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 399. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 125/04, 111/09) na osnovu člana 506. stav 1. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 72/11, 55/14) Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija osnovana zbog pogrešno primenjenog materijalnog prava usled čega je relevantno činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.
Nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.
Prema činjeničnom stanju utvrđenom u provedenom postupku, tužilac je obavljao poslove policajca I klase u Policijskoj stanici u S., u spornom periodu. Prema rešenju tužene tužiocu se isplata plate vrši u skladu sa Pravilnikom o platama zaposlenih u Ministarstvu unutrašnjih poslova koji je donet na osnovu Zakona o policiji i to prema utvrđenom koeficijentu plate od 18,27 koja mu je u spornom periodu isplaćivana u skladu sa navedenim rešenjem. Tužilac je u ovom periodu ostvario određeni broj časova prekovremenog rada, noćnog rada i rada na dane državnih i verskih praznika. Na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka finansijske struke, utvrđeno je da je u tom periodu ukupni koeficijent plate tužioca bio veći od ukupnog koeficijenta plata uporednog radnika za 42,29%; zbog čega je odbijen njegov tužbeni zahtev za isplatu uvećane zarade po osnovu tzv. neredovnosti na osnovu člana 147. Zakona o policiji („Sl. glasnik RS“, broj 101/05). Za uporednog radnika nižestepeni sudovi su uzeli M.P., koja je kod tužene raspoređena na radno mesto administrativno-tehnički i daktilografski poslovi IV stepena stručne spreme, bez statusa, sa zvanjem referenta i bez neredovnosti u radu.
Međutim, za sada se ne može ispitati pravilnost zauzetog pravnog stanovišta nižestepenih sudova da tužilac nema pravo na uvećanje plate po osnovu tzv. neredovnosti na osnovu člana 147. Zakona o policiji jer je njegova plata uvećana za više od 30% pa do 50% u odnosu na drugog državnog službenika, s obzirom da je poređenje osnovne plate tužioca koji je policajac – uniformisano ovlašćeno službeno lice, vršeno poređenjem sa platom državnog službenika koji je bez statusa, odnosno nema status ovlašćenog službenog lica iz člana 4. stav 2. tačka 2. Zakona o policiji.
Zato će nižestepeni sudovi u ponovnom postupku izvršiti upoređivanje tužiočeve plate sa platom uniformisanog ovlašćenog službenog lica koji nema tzv. neredovnosti u radu ili sa platom ovlašćenog službenog lica istog stepena stručne spreme koji nema neredovnosti u radu, u smislu člana 4. stav 2. Zakona o policiji i na osnovu toga utvrditi da li je tužiočeva plata u spornom periodu bila uvećana po osnovu tzv. neredovnosti u odnosu na tog adekvatnog uporednog radnika.
Kada se uporede plate tužioca i adekvatnog uporednog radnika, nižestepeni sudovi će onda biti u mogućnosti da ocene da li je tužilac u spornom periodu dobio uvećanje osnovne plate od najmanje 30 do 50% u odnosu na ostale državne službenike, da bi onda mogli da odluče da li mu pripada tražena isplata naknade za uvećanu zaradu po osnovu prekovremenog rada, rada noću i u dane praznika na osnovu člana 147. u vezi člana 146. Zakona o policiji.
Kako odluka o troškovima spora zavisi od ishoda odluke o glavnoj stvari to je i ona ukinuta na osnovu člana 161. stav 3. ZPP.
Iz izloženog razloga, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu II izreke na osnovu člana 407. stav 2. ZPP.
Ispitujući dozvoljenost revizije u odnosu na odluku o naknadi troškova ishrane u toku rada i regresa za godišnji odmor na osnovu člana 401. stav 2. tačka 5. ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 125/04, 111/09) Vrhovni kasacioni sud nalazi da izjavljena revizija u tom delu nije dozvoljena.
Tužilac je tužbom podnetom u ovoj pravnoj stvari 01.08.2011. godine, tražio pored ostalog i naknadu troškova za ishranu u toku rada u iznosu od ukupno 8.000,00 dinara i naknadu za regres za korišćenje godišnjeg odmora od 3.000,00 dinara, odnosno iznos od ukupno 11.000,00 dinara. O ovom zahtevu tužioca pravnosnažno je odlučeno pobijanom presudom koja je doneta 02.04.2015. godine, nakon stupanja na snagu Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Sl. glasnik RS“, broj 55/14).
Kako se u konkretnom slučaju radi o sporu iz radnog odnosa koji se odnosi na potraživanje u novcu, dozvoljenost revizije se ceni pod istim uslovima kao u imovinsko-pravno sporu koji se odnosi na novčano potraživanje.
Tužilac revizijom pobija pravnosnažnu presudu u odbijajućem delu zahteva za isplatu naknade troškova ishrane i regresa u visini iznosa od ukupno 8.000,00 dinara, koji očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe; zbog čega revizija tužioca u tom delu odluke nije dozvoljena.
Sa izloženog razloga, Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 404. ZPP, odlučio kao u stavu III izreke rešenja.
Predsednik veća-sudija
Predrag Trifunović,s.r.