Rev2 1454/2015 prestanak radnog odnosa na osnovu sporazuma

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1454/2015
27.04.2016. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biljane Dragojević i Slađane Nakić-Momirović, članova veća, u parnici tužioca L.K. iz B.T., čiji je punomoćnik LJ.P., advokat u B.T., protiv tuženog P.V., osnivača pekare M. SZR, čiji je punomoćnik M.S., advokat u S., radi poništaja odluke, odlučujući o reviziji tužioca, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 703/15 od 03.06.2015. godine, u sednici održanoj 27.04.2016. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 703/15 od 03.06.2015. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Subotici, Sudska jedinica u Bačkoj Topoli P1 21/14 od 12.03.2015. godine poništen je kao nezakonit sporazum o prestanku radnog odnosa od 31.12.2013. godine zaključen između tužioca i tuženog kojim je tužiocu prestao radni odnos. Poništeno je rešenje o prestanku ugovora o radu broj 1/13 od 31.12.2013. godine i utvrđeno je da to rešenje ne proizvodi pravno dejstvo te je tuženi obavezan da tužioca vrati na rad i rasporedi ga na odgovarajuće poslove. Određen je prekid parničnog postupka u delu kojim je tužilac tražio isplatu pripadajućih naknada zarade i drugih primanja od prestanka radnog odnosa ranije neisplaćenih zarada do vraćanja na rad zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u delu zahteva za uplatu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž1 703/15 od 03.06.2015. godine, stavom prvim izreke delimično je preinačena prvostepena presuda, tako što je odbijen zahtev tužioca za poništaj sporazuma o prestanku radnog odnosa od 31.12.2013. godine bez delovodnog broja zaključen između tužioca i tuženog kojim je tužiocu prestao radni odnos i za poništaj rešenja o prestanku ugovora o radu broj 1/13 od 31.12.2013. godine, kao i zahtev za vraćanje na rad i raspoređivanje na odgovarajuće poslove. Drugim stavom izreke preinačeno je rešenje o troškovima postupka tako što je tužilac obavezan da tuženom naknadi troškove u iznosu od 91.500,00 dinara dok je u preostalom delu žalba tuženog odbijena i potvrđeno rešenje o prekidu postupka.

Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu u delu kojim je odbijen zahtev tužioca i tužilac obavezan na naknadu troškova postupka, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema povrede postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud kao revizijski pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge povrede postupka.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio zaposlen kod tuženog u pekari M. SZR, preduzetnika P.V., na osnovu ugovora o radu od 01.10.2012. godine na radnom mestu pekara. Tuženi je dana 31.12.2013. godine doneo rešenje o prestanku ugovora o radu tužioca na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa. Pre potpisivanja ovog sporazuma, tuženi tužiocu nije dostavio posebno obaveštenje kojim bi upozorio tužioca o posledicama do kojih dolazi za slučaj sporazumnog raskida ugovora o radu, već je u tački 3. Sporazuma navedeno da je tužilac pismenim putem obavešten da po prestanku radnog odnosa nema pravo na novčanu naknadu preko Nacionalne službe za zapošljavanje, kao i o tome da mu po prestanku radnog odnosa ne teče staž osiguranja. Predmetni sporazum ne sadrži delovodni broj. Tužen je u rešenju o prestanku ugovora o radu naveo da će tužiocu zarade, naknade zarada i druga primanja koja je ostvario, a koje mu nisu isplaćeni do dana prestanka radnog odnosa biti isplaćena najkasnije u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa. U obrazloženju rešenja navedeno je i da tužiocu na osnovu pisanog sporazuma između poslodavca i zaposlenog prestaje radni odnos u skladu sa članom 177. Zakona o radu, da je zaključen sporazum o prestanku radnog odnosa i da u skladu sa članom 192. istog Zakona tužiocu prestaje radni odnos 31.12.2013. godine. Tužilac je potpisao sporazum o prestanku radnog odnosa i prijem rešenja o prestanku ugovora o radu.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, provostepeni sud je usvojio zahtev tužioca i poništio kako sporazum o prestanku radnog odnosa, tako i rešenje o otkazu ugovora o radu iz razloga što tužilac nije primio posebno upozorenje o posledicama do kojih dolazi u slučaju prestanku radnog odnosa po sporazumu.

Drugostepeni sud je preinačujući pobijanu presudu odbio zahtev tužioca za poništaj osporenih akata, nalazeći da je tužilac upoznat sa posledicama prestanka radnog odnosa samim sporazumom u kome je to izričito navedeno, te da odredbe člana 177. Zakona o radu ne propisuju obavezu poslodavca da ovo pisano upozorenje bude sadržano u nekom posebnom – drugom aktu.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se navedeno stanovište drugostepenog suda zasniva na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Zakon o radu u članu 177. (''Službeni glasnik RS'', broj 24/05, 61/05), propisuje da radni odnos zaposlenom može prestati na osnovu pisanog sporazuma poslodavca i zaposlenog, a da pre potpisivanja sporazuma je poslodavac dužan da zaposlenog pisanim putem obavesti o posledicama do kojih dolazi u ostvarivanju prava za slučaj nezaposlenosti. U konkretnoj činjeničnoj situaciji tuženi kao poslodavac nije obavestio tužioca o navedenom u posebnom aktu, ali je to učinio u samom sporazumu o prestanku radnog odnosa, gde je u odredbi člana 3. Sporazuma naveo da tužilac po prestanku radnog odnosa nema pravo na novčanu naknadu za slučaj nezaposlenosti, kao i da mu po prestanku radnog odnosa ne teče staž osiguranja. Svrha ili cilj navedene zakonske odredbe je da se zaposleni upozori na posledice prestanka radnog odnosa sporazumom, pre potpisivanja sporazuma, što je u konkretnom slučaju i učinjeno, jer je tužilac, prema utvrđenom činjeničnom stanju, sporazum pročitao i potpisao ili je u krajnjem slučaju bio dužan da ga pre potpisivanja pročita. U postupku je utvrđeno da je navedeni sporazum zaključen bez mana volje na strani tužioca, tako da se suprotnim navodima revizije osporava utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se revizija, saglasno članu 407. stav 2. ZPP, ne može izjaviti.

Iz navedenih razloga primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Jasminka Stanojević, s.r.