
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 943/2016
01.02.2017. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Ljubice Milutinović, predsednika veća, Jasminke Stanojević i Biljane Dragojević, članova veća, u parnici tužilaca-protivtuženih AA i BB, oboje iz ..., čiji su punomoćnici Zdenko Tomanović, Aleksandra Kovačević i Sara Tijanić Jevtović, advokati iz ..., protiv tuženih VV iz ..., čiji je punomoćnik Milja Marić, advokat iz ... i GG i DD, nepoznatog prebivališta, čiji je privremeni zastupnik Đorđe Vuković, advokat iz ..., kao zakonskih naslednika sada pok. ĐĐ, radi iseljenja po tužbi i utvrđenja po protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženog VV, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4428/15 od 21.12.2015. godine, u sednici održanoj 01.02.2017. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženog VV iz ... izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4428/15 od 21.12.2015. godine, u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Drugog opštinskog suda u Beogradu P 4582/05 od 04.01.2008.godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužilaca kojim su tražili da se obavežu tuženi VV i ĐĐ da se sa svim licima i stvarima isele iz stana u .... kuće broj ... u Ulici ..., površine 80 m2 i isti predaju na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocima. Drugim stavom izreke, usvojen je protivtužbeni zahtev tuženih VV i ĐĐ, kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da koriste stan u ... kuće u Ulici ... broj ..., kao preostali članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava sada pok. EE.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 4428/15 od 21.12.2015.godine, stavom prvim izreke, potvrđena je prvostepena presuda u delu stava prvog izreke koji se odnosi na sada pok. ĐĐ, čiji su zakonski naslednici tuženi GGi DD. Drugim stavom izreke, preinačena je prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke, tako što se obavezuje tuženi VV da se sa svim licima i stvarima iseli iz stana u ... kuće broj ... u Ulici ..., površine 80 m2 i isti preda na slobodno korišćenje i raspolaganje tužiocima, u roku od 15 dana. Trećim stavom izreke preinačena je prvostepena presuda u drugom stavu izreke, tako što je odbijen protivtužbeni zahtev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da koriste stan u ... kuće broj ... u Ulici ..., kao preostali članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, sada pok. EE Četvrtim stavom izreke obavezan je tuženi VV da tužiocima isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 388.620,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donesene u drugom stepenu reviziju je blagovremeno izjavio tuženi-protivtužilac VV iz svih zakonskih razloga.
Tužioci-protivtuženi su dostavili odgovor na reviziju.
Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija neosnovana.
U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede iz člana 372. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a revizijom se ne ukazuje na druge povrede postupka.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužioci su vlasnici kuće broj ... u Ulici ... u ..., koja se nalazi na kat. parceli ... upisana kao ZKUL II u ... listu i to na osnovu pravnosnažne presude P 4265/85 od 25.11.1985.godine. U navedenoj kući u suturenu se nalazi stan koji je koristio kao nosilac stanarskog prava sada pok. EE sa članovima svog porodičnog domaćinstva suprugom ŽŽ i unukom ZZ (majka EE i sada pok. ĐĐ). EE je u spornom stanu živeo od 1927.godine, a 29.03.1956.godine je sa prethodnim vlasnikom stana zaključio ugovor o korišćenju stana u kome je označen kao korisnik stana, koji će koristiti sa članovima svog domaćinstva, surpugom ŽŽ i unukom ZZ, saglasno članu 4., 5. i 31. Odluke o izdavanju stanova. EE je do svoje smrti 17.06.1991.godine bio nosilac stanarskog prava na ovom stanu u kome je stanovao sa članovima svog domaćinstva. Unuka EE, sada pok. ZZ, je nakon udaje rodila dvoje dece ... godine, sada pok. ĐĐ i ... godine VV, ovde tuženog i nastavila da sa decom živi u tom stanu. Tuženi VV i njegova sestra sada pok. ĐĐ (prvobitno tužena u ovoj parnici), su sve vreme živeli u spornom stanu sa pradedom, prababom i majkom ZZ, a od 1991.godine kada im je preminuo pradeda EE (prababa ŽŽ preminula 1990.godine), nastavili su da žive u stanu sa svojom majkom, ZZ koja je preminula 08.03.1998.godine. ĐĐ, sestra tuženog VV, takođe tužena u ovoj parnici, preminula je 08.03.2011.godine, pa je parnici nastavljena u odnosu na njene naslednike, supruga GG i sina DD, koji su nepoznatog prebivališta.
Prvostepenom presudom je odbijen tužbeni zahtev tužilaca za iseljenje tuženih VV i ĐĐ, a usvojen je njihov protivtužbeni zahtev kojim su tražili da se utvrdi da imaju pravo da koriste predmetni stan kao preostali članovi porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava sada. pok. EE.
Drugostepeni sud je nakon održane glavne rasprave, imajući u vidu i da je po donošenju prvostepene presude tužena ĐĐ preminula, preinačio prvostepenu presudu u odnosu na tuženog VV, obavezao ga da se sa svim licima i stvarima iseli iz predmetnog stana, odbijajući i njegov protivtužbeni zahtev kojim je tražio da se utvrdi da ima pravo da koristi predmetni stan, kao preostali član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava sada pok. EE.
Razlozi revizje kojima se ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava nisu osnovani.
Odredbom člana 2. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“, broj 29/73, 30/80), koji je stupio na snagu 29.07.1973.godine, bilo je propisano da se stanarsko pravo, odnosno pravo na trajno korišćenje stana može steći samo na stanu u društvenoj svojini. Članom 80. stav 1. istog zakona bilo je predviđeno da nosilac stanarskog prava koji je to pravo stekao na porodičnoj stambenoj zgradi i stanu u svojini građana do stupanja na snagu tog zakona, ima sva prava i obaveze koja se tim zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava na stanu u društvenoj svojini. Na isti način je ovo pitanje regulisao i član 35. Zakona o stambenim odnosima („Službeni glasnik SRS“, broj 12/70), koji je važio u momentu smrti nosioca stanarskog prava EE. Zakon o stanovanju („Službeni glasnik RS“ broj 50/92), koji je važio u vreme smrti njegove unuke ZZ, a majke ĐĐ, u članu 40. propisuje da nosilac stanarskog prava, odnosno zakupac stana na neodređeno vreme, koji to pravo ima na dan stupanja na snagu ovog zakona, nastavlja sa korišćenjem tog stana u skladu sa odredbama člana 30- 39. ovog zakona. Iste odredbe zakona su se primenjivale i u vreme smrti ĐĐ, koja je preminula 08.03.2011.godine.
Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, u kontekstu navedenih zakonskih odredbi, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je pravilan zaključak sudova u pogledu sticanja prava korišćenja predmetnog stana od strane sada pok. ĐĐ, ćerke ZZ, koja je od rođenja ... godine živela u predmetnom stanu kao član porodičnog domaćinstva svoje majke. Tuženi VV rođen ... godine, kada je već bio u primeni Zakon o stambenim odnosima koji nije omogućavao sticanje stanarskog prava na stanu u svojini građana, kao član porodičnog domaćinstva svoje majke ZZ je imao pravo da koristi predmetni stan sve do njene smrti 1998.godine, kada je pravo na korišćenje predmetnog stana kao nosioca stanarskog prava stekla sada pok. ĐĐ, njena ćerka rođena ... godine.
Ocenjujući navode revizije kojima se ukazuje na praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava u vezi člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Vrhovni kasacioni sud nalazi da pobijanom presudom nije povređeno pravo na poštovanje porodičnog doma. Izraženi stav u pogledu prava na korišćenje predmetnog stana od strane tuženog VV je u skladu sa dugogodišnjom praksom sudova u Republici Srbiji, koji su, sa jedne strane pružali zaštitu svim nosiocima stanarskog prava koji su to pravo na stanovima u svojini građana stekli do 29. jula 1973.godine, istovremeno težeći legitimnom cilju – zaštiti svojinskih prava vlasnika stanova opterećenih stanarskim pravom, što se i htelo donošenjem zakonske odredbe koja ograničava pravo sticanja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu do određenog datuma, odnosno do 29. jula 1973.godine, kada je zakon stupio na snagu.
Drugačijim tumačenjem navedene zakonske odredbe, na kome se insistira u reviziji, tužioci kao vlasnici stana bili bi lišeni mogućnosti da raspolažu sopstvenim stanom, s obzirom da se tuženi VV oženio 2003.godine, u kom braku je dobio dete i sa svojom porodicom nastavio da živi u tom stanu.
Iz navedenih, a primenom člana 414. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća – sudija
Ljubica Milutinović, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić