
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2314/2020
11.06.2020. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, Danijele Nikolić, Dobrile Strajina i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Vladimir Mišković advokat iz ..., protiv tuženog Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje sa sedištem u Beogradu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8298/2019 od 24.10.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 11.06.2020. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8298/2019 od 24.10.2019. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 8298/2019 od 24.10.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 12449/18 od 18.06.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće penzije, za period od marta 1999. godine do oktobra 2018. godine, isplati iznos od 2.631.104,74 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od trenutka dospelosti svakog pojedinačnog potraživanja. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan prigovor apsolutne nenadležnosti suda. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu tuženi naknadi troškove parničnog postupka.
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 8298/2019 od 24.10.2019. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 12449/18 od 18.06.2019. godine u stavu prvom i trećem izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je blagovremeno izjavio reviziju iz svih zakonskih razloga, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, primenom člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/2011, 49/2013 - US, 74/2013 - US, 55/2014 i 87/2018, u daljem tekstu: ZPP).
Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa, ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). Prema stavu 2. istog člana o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana, odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.
Pravnosnažnom presudom odbijen je u celosti tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tuženi da mu isplati novčane iznose na ime neisplaćene penzije - za period počev od marta 1999. godine do juna 2015. godine, zbog zastarelosti potraživanja, a za period od jula 2015. godine do oktobra 2018. godine, zbog nepostojanja razlike između penzije koju je tužena trebalo da mu isplaćuje kao korisniku prava na starosnu penziju, priznatog rešenjem Republičkog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, Filijala Priština br. 181/1 od 02.06.1998. godine, i penzije koja mu je u navedenom periodu isplaćivana na Kosovu počev od 16.09.2002. godine.
Tužilac, pozivajući se na presudu Evropskog suda za ljudska prava od 17.04.2012. godine, donetu u slučaju Grudić protiv Srbije (predstavka br. 31925/08) i na presudu Vrhovnog kasacionog suda Rev 974/2012 od 07.03.2013. godine, posebnu reviziju izjavljuje radi ujednačavanja sudske prakse.
Pitanje zastarelosti novčanog potraživanja tužioca, u smislu člana 376. Zakona o obligacionim odnosima koji je primenjen u ovom sporu, nije ni bilo postavljeno u predmetu Grudić protiv Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava. Zbog toga pobijana drugostepena presuda, u pogledu ocene zastarelosti tužiočevog potraživanja ne odstupa od stava izraženog u navedenoj odluci Evropskog suda za ljudska prava, a saglasna je sa stavom tog suda iz odluke u predmetu Skenderi i drugi protiv Srbije (predstavka br. 15090/08) - da je rok zastarelosti predviđen članom 376. Zakona o obligacionim odnosima zakonit i da teži legitimnom cilju, obezbeđenju pravne sigurnosti i zaštite potencijalnih tuženih od zastarelih potraživanja. Presuda Vrhovnog kasacionog suda Rev 974/2012 od 07.03.2013. godine, na koju se tužilac poziva u reviziji, doneta je u sporu u kojem tuženi nije istakao prigovor zastarelosti potraživanja, pa se zato ne radi o različitim sudskim odlukama donetim u istovetnim činjenično-pravnim situacijama, zbog čega bi o tužiočevoj reviziji trebalo odlučivati kao o posebnoj reviziji - radi ujednačavanja sudske prakse.
Prema Zaključku usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda od 27.06.2017. godine, u sporovima radi naknade materijalne štete zbog neisplate penzija licima sa teritorije Kosova i Metohije uzima se u obzir (umanjuje) novčani iznos koji je tužilac primao od strane međunarodne uprave na toj teritoriji. Ovaj Zaključak donet je u vršenju nadležnosti Vrhovnog kasacionog suda predviđene članom 31. stav 2. Zakona o uređenju sudova - radi jedinstvene sudske primene prava. Pobijana drugostepena presuda u delu kojim je pravnosnažno odbijen zahtev za naknadu štete nastale neisplaćivanjem penzije u periodu od marta 1999. godine do oktobra 2018. godine, ne odstupa od označenog zaključka, imajući u vidu da izvršene isplate (bez obzira da li se radi o penziji ili nekoj drugoj vrsti naknade) predstavljaju obeštećenje za štetu nastalu neipslaćivanjem penzije koja je tužiocu priznata rešenjem tuženog.
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 404. ZPP, odlučeno kao u prvom stavu izreke.
Odlučujući o dozvoljenosti revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Prema članu 403. stav 3. ZPP revizija nije dozvoljena u imovinsko-pravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Tužba u ovoj pravnoj stvari podneta je 30.07.2018. godine i kao vrednost predmeta spora označen je iznos od 3.675.000,00 dinara. Podneskom od 24.12.2018. godine tužbeni zahtev je smanjen na iznos od 2.423,535,70 dinara, o kom je odlučeno prvostepenom presudom, donetom 18.06.2019. godine. Drugostepena presuda doneta je 24.10.2019. godine. Na dan podnošenja tužbe 1 evro je, prema srednjem kursu Narodne banke Srbije iznosio 118.0447 dinara, pa vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude predstavlja dinarsku protivvrednost od 20.530,66 evra.
Kako vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe, revizija tužioca nije dozvoljena.
Shodno izloženom, na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća - sudija
Branislav Bosiljković, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić