
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2283/2019
11.03.2021. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jasminke Stanojević, predsednika veća, Biserke Živanović i Jelice Bojanić Kerkez, članova veća, u parnici tužioca - protivtuženog „Agro Mil“ DOO Pojate iz Pojata, koga zastupa punomoćnik Predrag Janjić, advokat iz ..., protiv tuženog-protivtužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Miodrag Jevtić, advokat iz ..., radi duga i neosnovanog obogaćenja, odlučujući o reviziji tuženog-protivtužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3413/18 od 14.11.2018. godine, ispravljene rešenjem istog suda Gž 3413/18 od 01.04.2019. godine, na sednici održanoj 11.03.2021. godine, doneo je
P R E S U D U
ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog-protivtužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3413/18 od 14.11.2018. godine, ispravljene rešenjem istog suda Gž 3413/18 od 01.04.2019. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Kruševcu P 229/17 od 30.01.2018. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca prema tuženom, pa je obavezan tuženi da tužiocu isplati dug u iznosu od 445.559,42 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.01.2012. godine, pa do konačne isplate. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca prema tuženom u delu kojim je tražio da tuženi na ime duga isplati iznos od još 106.554,30 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13.01.2012. godine, pa do konačne isplate i iznos od 33.215,21 dinara na ime obračunate zakonske zatezne kamate na iznos od 552.113,72 dinara do 12.01.2012. godine. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtev tuženog prema tužiocu kojim je tražio da se obaveže tužilac da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 2.150.415,03 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2012. godine, pa do konačne isplate. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu isplati troškove postupka u iznosu od 242.900,00 dinara.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 3413/18 od 14.11.2018. godine, ispravljenom rešenjem istog suda Gž 3413/18 od 01.04.2019. godine, ukinuta je prvostepena presuda. Usvojen je tužbeni zahtev tužioca prema tuženom AA i obavezan tuženi da tužiocu isplati dug u iznosu od 552.113,72 dinara sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos počev od 13.01.2012. godine pa do konačne isplate i obračunatu zateznu kamatu do 12.01.2012. godine u iznosu od 33.215,21 dinara. Odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtev tuženog AA iz ..., kojim je tražio da se obaveže tužilac, da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 2.150.415,03 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 01.01.2012. godine, pa do konačne isplate. Obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 242.900,00 dinara.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi-protivtužilac je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu odluku primenom člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 3. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, br. 72/11 i 55/14), pa je našao da je revizija neosnovana.
U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti, a nema ni drugih povreda postupka zbog kojih se revizija može izjaviti, primenom člana 407. stav 1. ZPP.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac „Agro Mil“ DOO i TR „BB“, čiji je vlasnik bio tuženi AA, zaključili su ugovor o zajedničkoj prodaji dana 30.08.2010. godine, kojim je ugovoreno: da tužilac isporučuje stočnu hranu tuženom iz svog prodajnog programa, a da tuženi vrši maloprodaju trećim licima; da je tuženi dužan da za prodatu robu tužiocu isplati cenu navedenu u fakturi i to tri puta nedeljno, uz uslov, da celokupnu naručenu robu mora da isplati u roku od mesec dana po prijemu; da u slučaju zakašnjenja u plaćanju, tužilac može po svom izboru da tuženom na neplaćeni iznos zaračuna zateznu kamatu ili da mu ponovo fakturiše neisplaćenu i isporučenu robu; da je tuženi na ime garancije blagovremene uplate svojih dugovanja tužiocu predao dve blanko menice, bez upisanog iznosa, snabdevene klauzulom bez protesta i uz odgovarajuće obaveštenje tužioca za njihovo korišćenje. TR „BB“ je osnovana 20.10.2008. godine, a prestala je sa obavljanjem delatnosti 10.10.2011.godine. Veštačenjem je utvrđeno da dugovanje tuženog prema tužiocu, prema evidenciji u 2010. i 2011. godini, iznosi ukupno 552.113,72 dinara, s tim da tuženi na zahtev veštaka nije dostavio svoju knjigovodstvenu dokumentaciju (osim izvoda tekućeg računa u spisima predmeta), a veštak je uzeo u obzir samo otpremnice koje su potpisane od strane lica koje je primilo robu. Zatezna kamata, zbog docnje u plaćanju računa navedenih u obračunu tužioca, primenom proste metode, počev od 03.12.2010. godine do 12.01.2012. godine, iznosi ukupno 33.215,21 dinara. U analitičkoj knjigovodstvenoj evidenciji tužioca na dugovanoj strani prometa (zaduženje robom po računu) ne pojavljuje se ni jedan slučaj dvostrukog zaduživanja tuženog za isporučenu robu, odnosno ni jedan račun nije knjižen dva ili tri puta kao zaduženje i ne predstavlja zaduženje velike prodaje, a na potražnoj strani prometa u 2010. i 2011. godini pojavljuje se evidentiranje razduženja jednog istog računa više puta odnosno više dana, što je pratilo dinamiku uplata tuženog za isporučenu robu, koja nije pokrivala nominalni iznos jednog računa već je jedan račun razduživan iz više uplata. Tuženi je pasivno legitimisan, jer činjenica brisanja preduzetnika iz registra privrednih subjekata nije pravno relevantna za odgovornost po osnovu nastalih imovinskih obaveza u vezi sa obavljanjem delatnosti fizičkog lica koje je bilo registrovano kao preduzetnik i ne prestaje odgovornost fizičkog lica koje je bilo registrovano kao preduzetnik za nastale obaveze, jer shodno odredbi člana 85. Zakona o privrednim društvima, preduzetnik za sve obaveze, nastale u vezi sa obavljanjem svoje delatnosti, odgovora celokupnom svojom imovinom i u tu imovinu ulazi imovina koja se stiče u vezi sa obavljenim delatnostima.
Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja pravilno je drugostepeni sud ukinuo prvostepenu odluku i usvojio tužbeni zahtev tužioca, pozivajući se na odredbe članova 17, 277,279 i 518. Zakona o obligacionim odnosima, a odbio protivtužbeni zahtev tuženog s obzirom da kod ovakvog utvrđenja ne postoji neosnovano obogaćenje tužioca propisano odredbom članom 210. ZOO, jer nije došlo do prelaza imovine tuženog u imovinu tužioca bez pravnog osnova, kako to navodi tuženi, jer je veštačenjem utvrđeno da uplate koje je tuženi vršio predstavljaju vrednost isporučene robe, a na tužiocu je bio teret dokazivanja da su vršena plaćanja nedugovanog što on nije dokazao.
Ocenjujući neosnovanim navode revizije, Vrhovni kasacioni sud nalazi da se zaključak i odluka drugostepenog suda zasniva na pravilnoj primeni materijalnog prava, te da je pobijanom presudom pravilno usvojen tužbeni zahtev kojim je utvrđena obaveza tuženog na isplatu utuženog potraživanja i odbijen protivtužbeni zahtev za vraćanje stečenog bez osnova, iz razloga koje prihvata i ovaj sud.
Odredbom člana 17. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da su strane u obligacionim odnosima dužne da izvrše svoje obaveze i odgovorne su za njeno ispunjenje (stav 1.), a da se obaveze mogu ugasiti samo uz saglasnost volja strana u obligacionom odnosu, ili na osnovu zakona (stav 2.). Odredbom člana 518. propisano je da je u slučaju uzastopnih isporuka, kupac dužan isplatiti cenu za svaku isporuku u času njegovog preuzimanja, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili proizilazi iz okolnosti posla. Odredbom člana 277. ZOO , propisano je da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom, a odredbom člana 279. stav 2. da se na iznos neisplaćene kamate može se zahtevati zatezna kamata samo od dana kada je sudu podnesen zahtev za njenu isplatu.
Polazeći od sadržaja navedenih zakonskih odredbi u kontekstu utvrđenog činjeničnog stanja, tuženi je na osnovu izdatih i potpisanih faktura za isporučenu mu robu u obavezi da tužiocu kao poveriocu isplati dospelu obavezu, u visini koja je utvrđena veštačenjem koje je kao pravilno prihvatio drugostepeni sud. Suprotno revizijskim navodima, tuženi nije dokazao tvrdnje da je vršio uplate tužiocu koje su bile bez pravnog osnova, nije pružio dokaze i nije dostavio na traženje veštaka knjigovodstvenu dokumentaciju iz koje bi se utvrdilo da je platio nedugovano, zbog čega je pravilno odbijen protivtužbeni zahtev kao neosnovan.
Primenom člana 414. stav 2. ZPP, Vrhovni kasacioni sud nije detaljno obrazlagao ovu presudu, s obzirom da se revizijom ponavljaju žalbeni navodi, za koje je Apelacioni sud dao jasne i pravilne razloge koje ovaj sud u svemu prihvata, a istovremeno ne dovode u sumnju pravilnost presuđenja i primenu materijalnog prava.
Iz napred iznetih razloga, primenom člana 414. ZPP odlučeno je kao u izreci.
Predsednik veća-sudija
Jasminka Stanojević, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić