Rev2 1057/2020 3.5.15.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1057/2020
10.06.2021. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Danijele Nikolić, članova veća, u  parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milunka Arsić advokat iz ..., protiv tuženog AQUAPUR d.o.o. Kosjerić, čiji je punomoćnik Snežana Knežević Radovanović advokat iz ..., radi poništaja rešenja o otkazu ugovora o radu, odlučujući o revizijama tužioca i tuženog koje su izjavljene protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1310/19 od 25.11.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 10.06.2021. godine, doneo je  

R E Š E NJ E

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1310/19 od 25.11.2019. godine u stavu prvom izreke, u delu kojim je potvrđeno rešenje sadržano u stavu prvom izreke presude Osnovnog suda u Požegi P1 508/18 od 31.01.2019. godine.

UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1310/19 od 25.11.2019. godine u stavu prvom izreke, u delu kojim je potvrđena presuda Osnovnog suda u Požegi P1 508/18 od 31.01.2019. godine  u odbijajućem delu  za tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima i u stavu drugom izreke i predmet se u tom delu VRAĆA drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Požegi P1 508/18 od 31.01.2019. godine, stavom prvom izreke, odbačena je kao neblagovremena tužba tužioca u delu kojim je tražio da se poništi rešenje direktora tuženog o otkazu ugovora o radu od 16.05.2017. godine. Stavom drugim izreke, odbačena je kao nedozvoljena tužba tužioca u delu kojim je tražio da se poništi rešenje direktora tuženog od 16.06.2017. godine. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se poništi rešenje direktora tuženog broj .../... od 26.06.2017. godine i obaveže tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tužilac da tuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 139.500,00 dinara.

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž1 1310/19 od 25.11.2019. godine,  stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena presuda Osnovnog suda u Požegi P1 508/18 od 31.01.2019. godine u stavu prvom i delu stava trećeg izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca da se obaveže tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Osnovnog suda u Požegi P1 508/18 od 31.01.2019. godine u stavu drugom, preostalom delu stava trećeg i u stavu četvrtom izreke, tako što je usvojen tužbeni zahtev i poništena su kao nezakonita rešenja direktora tuženog od 16.06.2017. godine i od 26.06.2017. godine, te je obavezan tuženi da tužiocu na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 68.250,00 dinara u roku  od 8 dana od dana prijema prepisa presude.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu reviziju su izjavili tužilac, koji presudu pobija u stavu prvom izreke zbog pogrešne primene materijalnog prava i tuženi, koji presudu pobija u preostalom delu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužioca delimično osnovana, i da je revizija tuženog osnovana.

Od strane drugostepenog suda nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti.

Tuženi se u reviziji osnovano poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP učinjenu pred drugostepenim sudom, isticanjem da drugostepeni sud nije mogao meritorno da odlučuje o pobijanom delu, u stavu drugom izreke drugostepene presude, čime ukazuje na povredu odredbe parničnog postupka iz člana 391. stav 1. ZPP koja je od uticaja na pravilnost odluke o tužbenom zahtevu.

Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužilac bio zaposlen kod tuženog na poslovima ... . Tužilac je, kao i ostali zaposleni kod tuženog, nakon kraće rasprave o visini zarade sa osnivačem i vlasnikom tuženog dana 16.05.2017. godine, pre isteka radnog vremena i bez odobrenja poslodavca, zajedno sa ostalim zaposlenima napustio radno mesto i poslovni prostor tuženog, i od 16.05.2017. godine nije dolazio na rad kod tuženog. Direktor tuženog je doneo dana 16.05.2017. godine pod brojem ../... rešenje o otkazu ugovora o radu tužioca iz razloga što je tužilac izrazio želju da raskine radni odnos, koje rešenje je tužilac primio i potpisao prijem dana 25.05.2017. godine. Rešenje direktora tuženog od 16.05.2017. godine stavljeno je van snage rešenjem direktora tuženog od 16.06.2017. godine, koje je tužilac takođe primio. Stavom drugim izreke, ovog rešenja, navedeno je da će o otkazu ugovora o radu odlučiti poslodavac nakon proteka vremena za upozorenje koje je upućeno zaposlenom, odnosno nakon dostavljanja tog upozorenja, ako bude dostavljeno pre isteka tog roka. Tužilac je primio upozorenje broj .../... od 16.06.2017. godine, kojim je upozoren na postojanje razloga za otkaz ugovora o radu i na koje se navode nije izjasnio. Rešenjem direktora tuženog od 26.06.2017. godine tužiocu je otkazan ugovor o radu na osnovu člana 179. stav 2. i 3. Zakona o radu sa danom 16.05.2017. godine, zbog kršenja radne discipline, povrede radne obaveze i ponašanja zbog koga ne može da nastavi rad kod poslodavca. Ovo rešenje je tužilac primio. Tuženi je odjavio tužioca sa osiguranja dana 16.05.2017. godine, po osnovu otkaza ugovora o radu od strane zaposlenog. Tužbu u ovoj parnici tužilac je podneo dana 08.08.2017. godine.

Prvostepeni sud je stavom prvim izreke tužbu u delu u kome je tužilac postavio tužbeni zahtev za poništaj rešenja direktora tuženog od 16.05.2017. godine odbacio kao neblagovremenu. Stavom drugim izreke, odbacio je kao nedozvoljenu tužbu u delu kojim je tužilac tražio da se poništi rešenje direktora tuženog od 16.06.2017. godine, sa obrazloženjem da tužilac nema pravni interes da pobija rešenje poslodavca kojim se stavlja van snage prethodno doneto rešenje otkaza ugovora o radu, a odbio tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se poništi rešenje od 26.06.2017. godine i zahtev za vraćanje na rad uz zaključak o zakonitosti tog rešenja donetog od strane tuženog, kao poslodavca.

Odluka drugostepenog suda da potvrdi prvostepeno rešenje o odbačaju kao neblagovremene tužbe tužioca kojim je tražio poništaj rešenja tuženog od 16.05.2017. godine je u skladu sa odredbom člana 195. stav 2. Zakona o radu, kojom je propisan rok za pokretanje spora od 60 dana od dana dostavljanja rešenja, koji je u konkretnom slučaju istekao pre podnošenja tužbe. Kako je u tom delu odluka drugostepenog suda pravilna, to je revizija tužioca u tom delu odbijena kao neosnovana.

Drugostepeni sud je odluku da potvrdi prvostepenu presudu u delu stava trećeg izreke, kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima doneo na osnovu stava da je rešenje o otkazu ugovora o radu koga je tuženi doneo 16.05.2017. godine na snazi, obzirom da je nastupila prekluzija za pobijanje rešenja od 16.05.2017. godine pa tužilac nema pravo na vraćanje na rad kod tuženog.

Odlučujući o tužbenom zahtevu za poništaj rešenja direktora tuženog od 16.06.2017. godine, prvostepeni sud je tužbu odbacio sa obrazloženjem da tužilac nema pravni interes da pobija rešenje poslodavca kojim se stavlja van snage prethodno doneto rešenje o otkazu ugovora o radu tužiocu.

Drugostepeni sud, suprotno od toga, je našao da tužilac za takav tužbeni zahtev ima pravnog interesa. Iz toga dalje proizilazi zaključak da drugostepeni sud smatra da je rešenje u stavu drugom izreke prvostepene presude o odbacivanju tužbe u tom delu doneto uz bitne povrede odredaba parničnog postupka. Međutim, drugostepeni sud je takvo rešenje prvostepenog suda preinačio i odlučio o tužbenom zahtevu za poništaj rešenja direktora tuženog od 16.06.2017. godine. Ovo postupanje drugostepenog suda je protivno odredbi člana 391. stav 1. ZPP, jer u takvoj situaciji kada utvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka drugostepeni sud će ukinuti prvostepeno rešenje i vratiti predmet istom prvostepenom sudu radi održavanja glavne rasprave, odnosno ne može da odluči meritorno o tužbenom zahtevu za koji je tužba odbačena, na šta se tuženi u reviziji osnovano poziva.

Ukoliko drugostepeni sud smatra da prvostepeni sud nije mogao odbaciti tužbu u navedenom delu zato što tužilac nema pravni interes da pobija rešenje kojim je poslodavac stavio van snage svoje prethodno rešenje o otkazu ugovora o radu tužiocu, onda je rezultat takvog stava određen članom 391. stav 1. ZPP, tako da se ukida rešenje o odbačaju tužbe u navedenom delu i predmet vraća prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave.

Od pitanja da li rešenje direktora tuženog od 16.06.2017. godine, kojim je stavljeno van snage rešenje o otkazu ugovora o radu od 16.05.2017. godine, proizvodi pravno dejstvo, ili su se stekli uslovi za njegov poništaj, zavisiće i pitanje valjanosti rešenja tuženog od 26.06.2017. godine, kojim je tuženi ponovo otkazao ugovor o radu tužiocu, ali na osnovu člana 179. stav 2. i 3. Zakona o radu, zbog kršenja radne discipline, povrede radne obaveze i ponašanja zbog koga ne može da nastavi rad kod poslodavca. Od odluke o tom tužbenom zahtevu bi dalje zavisila odluka o tužbenom zahtevu za vraćanje tužioca na rad i raspored na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, znanju i sposobnostima.

Sa iznetih razloga, u navedenom delu stava prvog izreke i u stavu drugom izreke drugostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku drugostepeni sud će postupiti u skladu sa primedbama iz ovog rešenja i doneti odluku odgovarajućom primenom materijalnog prava.

Na osnovu odredbe člana 414. stav 1. u vezi člana 420. stav 1. i člana 415. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić