
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev2 1312/2021
24.06.2021. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici po tužbi tužilje AA iz ..., ulica ..., čiji su punomoćnici Marija Dabić i Jovana Andrić, advokati u ..., protiv tuženog Akcionarsko društvo za železnički prevoz robe „Srbija Kargo“ Beograd, Nemanjina 6, čiji je punomoćnik Miloš Stijelja, advokat u ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3646/20 od 02.12.2020. godine, u sednici veća održanoj 24. juna 2021. godine, doneo je
R E Š E NJ E
Revizija tužilje se USVAJA, UKIDA SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3646/20 od 02.12.2020. godine i predmet se vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Prvi osnovni sud u Beogradu je doneo presudu 5P1 178/19 dana 16.07.2020. godine kojom je konstatovao da usvaja tužbeni zahtev i obavezao tuženog da tužilji isplati zaostalu naknadu za ishranu u toku rada za period od 15.01.2016. do 16.06.2018. godine u ukupnom iznosu 101.109,75 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u prvom stavu izreke i da tužilji isplati zaostalu naknadu za regres za korišćenje godišnjeg odmora za period od 15.01.2016. do 16.06.2018. godine u ukupnom iznosu od 82.287,90 dinara sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u drugom stavu izreke, odbio tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila da se tuženi obaveže da tužilji isplati iznos preko dosuđenog do 174.623,48 dinara na ime naknade za ishranu u toku rada za period od 15.01.2016. do 16.06.2018. godine sa zakonskom zateznom kamatom kako je određeno u trećem stavu izreke, u četvrtom stavu izreke obavezao tuženog da u ime i za račun tužilje uplati pripadajuće doprinose za penzijsko invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko invalidsko osiguranje za period od 15.01.2016. do 16.06.2018. godine na iznose dosuđene u prvom i drugom stavu izreke presude, u petom stavu izreke odbio tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da u ime i za račun tužilje uplati pripadajuće doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Republičkom fondu za penzijsko invalidsko osiguranje za period od 15.01.2016. do 16.06.2018. godine na iznose iz trećeg stava izreke presude i, u šestom stavu izreke, obavezao tuženog da tužilji isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 107.876,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana kada nastupe uslovi za izvršenje do isplate.
Protiv navedene drugostepene presude tužilja je izjavila blagovremenu reviziju, dozvoljenu u delu kojim pobija drugostepenu presudu kojom se preinačuje prvostepena presuda i odlučuje o tužbenom zahtevu. Tužilja se poziva i na odredbe člana 404. Zakona o parničnom postupku.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbi člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 18/20) u delu kojim je presuda pobijana dozvoljenom revizijom i odlučio da je revizija osnovana.
Drugostepena presuda je doneta na osnovu pogrešne primene materijalnog prava, što je rezultiralo nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju od strane prvostepenog suda, tužilja je bila zaposlena kod JP Železnice Srbije po osnovu ugovora o radu, a 01.09.2015. godine sa tuženim zaključila aneks ugovora o radu po kome je bila u radnom odnosu kod tuženog do 25.12.2018. godine, kada joj je otkazan ugovor o radu. Utvrđeno je da tužilji nije isplaćivana naknada za ishranu u toku rada i regres za korišćenje godišnjeg odmora. Obračun zarade koji je u spornom periodu tuženi dostavljao tužilji nije sadržao vrednost za ishranu u toku rada ni regres. Kod tuženog nije doneta odluka o visini ovih naknada. Kolektivnim ugovorom kod tuženog je propisano da je u vrednost jednog radnog časa uključena mesečna vrednost naknade za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora. Prvostepeni sud je na osnovu nalaza i mišljenja sudskog veštaka, po drugoj varijanti, utvrdio visinu naknade za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora, mesečno, prema posebnom Kolektivnom ugovoru za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti.
Međutim, drugostepeni sud je odlučujući o žalbi tuženog preinačio prvostepenu presudu u usvajajućem delu za tužbeni zahtev na ime naknada za ishranu u toku rada i za regres, i pripadajućih doprinosa na čiju isplatu je tuženi obavezan u ime i za račun tužilje, zato što je smatrao da propust poslodavca da u obračunu zarade iskaže podatke po osnovu naknade za ishranu i regres za korišćenje godišnjeg odmora ne vodi zaključku da iznosi po ovim osnovama nisu isplaćeni tužilji, s obzirom da je kolektivnim ugovorom tuženog određena isplata ovih naknada tako da je u vrednost jednog radnog časa, koji služi za obračun i isplatu zarade, uključena i mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora, svedena na jedan radni čas. Zbog toga smatra da ne može prihvatiti ni obračun ovih naknada prema Posebnom kolektivnom ugovoru za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti, kako to zaključuje prvostepeni sud.
Odluka drugostepenog suda nije pravilna.
Zakonom o radu je predviđeno pravo zaposlenog na naknadu troškova u vezi sa radom. Odredbom člana 118. tačka 5. i 6. Zakona o radu („Službeni glasnik RS“ br. 24/05 ... 113/17), propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu i za ishranu u toku rada (ako poslodavac nije ovo pravo obezbedio na drugi način) i regres za korišćenje godišnjeg odmora, pri čemu visina troškova iz stava 1. tačka 5. mora biti izražena u novcu. Odredbom člana 55. Kolektivnog ugovora za Železnicu Srbije AD („Službeni glasnik Železnice Srbija AD br. 4 od 24.03.2015. godine) je propisano da je u vrednost jednog radnog časa za obračun i isplatu zarade uključena mesečna vrednost za ishranu u toku rada i vrednost 1/12 regresa za korišćenje godišnjeg odmora, svedena na jedan radni čas. Kolektivni ugovor a ni aneks ugovora o radu za tužilju, ne sadrže konkretizaciju visine naknade navedenih troškova. Iste se ne može utvrditi ni iz obračunskih listi za zaradu tužilje. Kod tuženog nije doneta odluka kojom se utvrđuje visina ovih naknada. Visina naknade troškova na ime ishrane u toku rada i regresa za godišnji odmor mora biti određena linearno za sve zaposlene, odnosno naknada ovih troškova mora biti isplaćena svim zaposlenima u istom iznosu bez obzira na stručnu spremu, zvanje i radno mesto, odnosno na visinu zarade koju ostvaruje. Kako visina naknade nije konkretizovana, proizilazi da visina naknade određena na način kao u opštim aktima tuženog ne bila određena u istom nominalnom iznosu za sve zaposlene, već bi bila u direktnoj srazmeri sa koeficijentom radnog mesta, što se ne može prihvatiti za pravilno. Na osnovu iznetog, zaključuje se da je tuženi u pogledu isplate navedenih naknada citirane zakonske odredbe primenjivao na štetu tužilje. Ne može se prihvatiti stanovište drugostepenog suda, zasnovano samo na osnovu odredaba Kolektivnog ugovora da su zaposlenima, pa i tužilji, ovi troškovi isplaćeni kroz visinu cene rada, i takav zaključak drugostepenog suda je protivan utvrđenju prvostepenog suda da naknada troškova na ime ishrane u toku rada i regresa za godišnji odmor u predmetnom periodu tužilji nije isplaćena.
Kod takvog stanja stvari, drugostepena presuda je ukinuta. Drugostepeni sud je zbog izraženog pravnog stanovišta o primeni odredaba Kolektivnog ugovora kod tuženog kao potvrdi da su tužilji isplaćene tražene naknade, propustio da ceni navode žalbe i pravilnost primene materijalnog prava kod opredeljivanja visine naknade koja po predmetnim osnovama pripada tužilji. Prvostepeni sud je od varijanti iz nalaza veštaka prihvatio jednu, prema parametrima iz Posebnog kolektivnog ugovora za javna preduzeća u komunalne delatnosti na teritoriji Republike Srbije, kojim je propisana visina naknade troškova za ishranu u toku rada sa pripadajućim porezima i doprinosima dnevno najmanje u iznosu od 250,00 dinara, za regres za korišćenje godišnjeg odmora sa pripadajućim porezima i doprinosima najmanje u visini 1/12 mesečno od 75% prosečno isplaćene zarade po zaposlenom u Republici Srbiji prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za statistiku za prethodnu godinu, krećući se granicama postavljenog tužbenog zahteva. Međutim, drugostepeni sud je iz razloga iskazanog pravnog stava o primeni Kolektivnog ugovora tuženog smatrao da se ne može prihvatiti obračun predmetnih naknada prema Posebnom kolektivnom ugovoru za javna preduzeća u komunalnoj delatnosti. Na ovaj način nije raspravljana visina mesečnih iznosa koja bi pripadala tužilji na ime naknade za ishranu u toku rada i za regres za korišćenje godišnjeg odmora u realnim ekonomskim vrednostima koje bi omogućile pravo tužilji na naknadu ovih troškova zagarantovano zakonom i u jednakim iznosima kao što se isplaćuju drugim zaposlenima u predmetnom periodu. Zbog izostanka ove bitne činjenice je drugostepena presuda ukinuta primenom odredbe člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku koji predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
U ponovljenom postupku kod odlučivanja o žalbi tužene, drugostepeni sud će odlučiti o troškovima celog postupka, sa kojih razloga je ukinuta drugostepena presuda i u delu odluke o troškovima parničnog postupka, primenom odredbe člana 165. stav 3. Zakona o parničnom postupku.
Predsednik veća – sudija
Branko Stanić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić