Rev 6591/2021 3.1.2.45; 3.1.2.4.2

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 6591/2021
15.12.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković, Ivane Rađenović, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Šefketa Dolovac, advokat iz ..., protiv tužene „UniCredit Bank Srbija“ AD Beograd, čiji je punomoćnik Tijana Vorotović, advokat iz ..., radi utvrđenja i sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Novom Pazaru Gž 1135/21 od 07.07.2021. godine, u sednici održanoj 15.12.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužene, izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Novom Pazaru Gž 1135/21 od 07.07.2021. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

PREINAČUJU SE presuda Višeg suda u Novom Pazaru Gž 1135/21 od 07.07.2021. godine i presuda Osnovnog suda u Novom Pazaru P 1966/20 od 02.04.2021. godine u stavovima drugom, trećem i četvrtom izreke, tako što se ODBIJA kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se utvrdi da je apsolutno ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo odredba člana 2. Ugovora o dinarskom keš kreditu za refinansiranje br. .../...-... od 21.06.2010. godine, koja glasi: „Korisnik kredita se obavezuje da plati Banci fiksnu jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahteva od 2% od ukupnog iznosa kredita, odnosno minimum 1.600,00 dinara“ i da se tužena obaveže da mu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 2.460,00 dinara dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 21.06.2010. godine do isplate, i odbija zahtev tužioca za naknadu troškova postupka.

OBAVEZUJE SE tužilac da tuženoj naknadi troškove celog postupka u iznosu od 43.500,00 dinara u roku od 8 dana od dana prijema otpravka ove presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Pazaru P 1966/20 od 02.04.2021. godine, stavom prvim izreke odbijen je prigovor mesne nenadležnosti Osnovnog suda u Novom Pazaru izjavljen od strane punomoćnika tužene. Stavom drugim izreke usvojen je tužbeni zahtev, pa je utvrđeno da je apsolutno ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo odredba člana 2. Ugovora o dinarskom keš kreditu za refinansiranje br. .../...- ... od 21.06.2010. godine, koja glasi: „Korisnik kredita se obavezuje da plati Banci fiksnu jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahteva od 2% od ukupnog iznosa kredita, odnosno minimum 1.600,00 dinara“. Stavom trećim izreke obavezana je tužena da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati 2.460,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 21.06.2010. godine do isplate. Stavom četvrtim izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka od 17.300,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do konačne isplate.

Presudom Višeg suda u Novom Pazaru Gž 1135/21 od 07.07.2021. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj primenom člana 404. ZPP.

Odlučujući o dozvoljenosti izjavljene revizije na osnovu člana 404. stav 2. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14, 87/18 i 18/20), Vrhovni kasacioni sud je ocenio da su ispunjeni uslovi za odlučivanje o posebnoj reviziji tužene radi ujednačavanja sudske prakse, pa je na osnovu člana 404. stav 2. tog zakona odlučio kao u stavu prvom izreke.

Odlučujući o reviziji na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je utvrdio da je revizija tužene osnovana.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je kao korisnik kredita sa tuženom kao davaocem kredita zaključio ugovor o dinarskom keš kreditu za refinansiranje od 21.06.2010. godine, kojim je tužiocu odobren kredit. Odredbom člana 2. navedenog ugovora tužilac se obavezao da plati fiksnu jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahteva 2% od ukupnog iznosa kredita, odnosno minimum 1.600,00 dinara. U Obrascu osnovni podaci o kreditu, u tabeli I Podaci o kreditu, pod tačkom 16. navedeno je da ukupan iznos naknade i drugih troškova koje klijent treba da plati u toku odobravanja i realizacije ugovora o kreditu u dinarima iznosi 2.460,00 dinara, dok je u tabeli II – Podaci koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope, između ostalog navedeno i da se uključuju i ukupan iznos naknade i drugih troškova koje klijent treba da plati u toku odobravanja i realizacije ugovora o kreditu u dinarima. U obrascu je navedeno je i da je efektivna kamatna stopa – godišnja 27,84%.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev, nalazeći da je predmetna odredba ugovora o kreditu ništava jer je protivna odredbama članova 11, 12, 15. stav 1, 18, 21, 46. stav 1, 47, 50. stav 1, 103. stav 1, 104. stav 1, 105. stav 1, 110, 210, 214. i 1065. ZOO, budući da tužiocu kao korisniku nije predočeno ugovornom odredbom niti u predugovornoj fazi na šta se ove naknade odnose, zbog čega klijent nije bio u prilici da zna bog čega se obavezuje da plaća naknadu, a nije bilo moguće utvrditi visinu i strukturu stvarnih troškova obrade kreditnog zahteva i puštanja kredita u korišćenje, pri tom zaključivši da tužilac ima pravo na vraćanje naplaćenog po ništavoj odredbi, sa zakonskom zateznom kamatom od dana sticanja s obzirom da je banka nesavestan sticalac.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda stanovište nižestepenih sudova zasnovano je na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Prema članu 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) ugovor je ništav ako je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima i to ako cilj povređenog pravila i zakon ne upućuju na nešto drugo i na ništavost se po članu 109. pazi po službenoj dužnosti.

Odredbom člana 1065. Zakona o obligacionim odnosima, ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vreme, za neku namenu ili bez utvrđene namene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vreme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Ugovor o kreditu se zaključuje u pismenoj formi što znači da se u pisanom tekstu ugovora mora utvrditi iznos kreditnih sredstava, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita (član 1066. navedenog zakona).

Pravo banke da obračunava troškove i naknade bankarskih usluga povodom zaključenog ugovora o kreditu proizilazi iz člana 43. Zakona o bankama, kojim je predviđena mogućnost jedinstvenog načina obračuna i objavljivanja troškova, kamata i naknada bankarskih usluga i to naročito po osnovu depozitnih i kreditnih poslova.

Ovo pravo banke je regulisano i podzakonskim aktima i to: Odlukom o načinu i postupku sprovođenja opštih uslova poslovanja koje banka primenjuje u odnosu s klijentima fizičkim licima („Službeni glasnik RS“ broj 74/09 koja se primenjuje od 31.10.2009. godine) i koja je važila u vreme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 21.06.2010. godine. Ovom Odlukom se propisuje jedinstveni način obračuna i objavljivanja troškova, kamata i naknada bankarskih usluga i to naročito na osnovu kreditnih poslova, kao i bliži uslovi i način obaveštavanja klijenata banke (tačka 1. stav 1). Na osnovu odredaba tačke 5. ove Odluke može se zaključiti da ponuda banke koja se odnosi na kredite treba da jasno i nedvosmisleno sadrži sledeće podatke: vrste i visine, odnosno raspon svih naknada i drugih troškova koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope i koji padaju na teret korisnika kredita, uz određenje da li su fiksni ili promenljivi, a ako su promenljivi – periode u kojima će ih banka menjati, način izmene i razloge za izmenu (stav 11). Navedeni podaci treba da budu utvrđeni i iskazani u ponudi tako da klijenta nijednog trenutka ne dovedu u zabludu što se tiče bilo kog elementa tih podataka (tačka 13. stav 2) i dostavljeni klijentu na način propisan uputstvom iz tačke 19. ove odluke. Pored toga, po odredbi tačke 14. stav 2. navedene Odluke, pri zaključivanju ugovora o kreditu banka uz ugovor uručuje klijentu jedan primerak plana otplate kredita, kao i pregled bitnih elemenata tog kredita koji sadrži osnovne podatke o kreditu.

Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, tužilac je kao korisnik kredita zaključio Ugovor o dinarskom keš kreditu za refinansiranje od 21.06.2010. godine sa tuženom, da je u Obrascu osnovni podaci o kreditu (koji je tužilac svojeručno potpisao), u tabeli I Podaci o kreditu, pod tačkom 16. navedeno je da ukupan iznos naknade i drugih troškova koje klijent treba da plati u toku odobravanja i realizacije ugovora o kreditu u dinarima iznosi 2.460,00 dinara, da je u tabeli II – Podaci koji se uključuju u obračun efektivne kamatne stope, između ostalog navedeno i da se uključuju i ukupan iznos naknade i drugih troškova koje klijent treba da plati u toku odobravanja i realizacije ugovora o kreditu u dinarima, kao i da je navedeno da je efektivna kamatna stopa – godišnja 27,84%. Imajući u vidu navedeno, po oceni Vrhovnog kasacionog suda, suprotno stanovištu nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju nije izostalo jasno i potpuno obaveštvanje korisnika kredita pre zaključenja ugovora u skladu sa navedenom Odlukom o načinu i postupku sprovođenja opštih uslova poslovanja koje banka primenjuje u odnosu s klijentima fizičkim licima. Banka shodno navedenim zakonskim odredbama nije bila u obavezi da iskazuje strukturu ove naknade niti od čega se sastoji, odnosno da li je reč o stvarnim troškovima koji su realni i opravdani. Imajući u vidu navedeno, pobijana ugovorna odredba kojom se korisnik kredita saglasio da banka prilikom isplate kredita zadrži 2,00% od vrednosti iznosa odobrenog kredita na ime troškova obrade kredita, nije protivna osnovnim načelima obligacionog prava, niti uslovima i načinu obaveštavanja klijenata banke. S obzirom da pobijana ugovorna odredba nije ništava, to tužilac neosnovano potražuje naplaćene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom na osnovu članova 104. i 214. ZOO.

Na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu drugom izreke.

Tužena je uspela u postupku po reviziji, pa joj na osnovu člana 165. stav 2. u vezi članova 153. i 154. i 163. stav 2 ZPP pripadaju potrebni troškovi celog postupka prema ostvarenom uspehu u sporu. Visina je odmerena na ime traženih troškova za sastav jednog obrazloženog podneska od strane advokata u iznosu od 6.000,00 dinara, zastupanja na jednom održanom ročištu 7.500,00 dinara, sastav žalbe 12.000,00 dinara, kao i 18.000,00 dinara za sastav revizije od strane advokata, sve prema Advokatskoj tarifi važećoj u vreme preduzimanja ovih parničnih radnji, dok trošak sudskih taksi nije priznat jer zahtev nije opredeljen u smislu člana 163. stav 2. ZPP, zbog čega je u smislu odredbe člana 165. stav 1. ZPP odlučeno kao u stavu trećem izreke.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić