Prev 808/2022 3.19.1.14.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 808/2022
02.06.2022. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović, dr. Dragiše B. Slijepčevića, Jasmine Stamenković i dr. Ilije Zindovića, članova veća, u pravnoj stvari tužioca „Elektrodistribucija Srbije“ DOO Beograd, Bulevar umetnosti broj 12, Beograd – Novi Beograd, Ogranak Elektrodistribucije Kragujevac, čiji je punomoćnik Tamara Ramač, advokat u ..., protiv tužene Samostalne ugostiteljske pekarske radnje „...“ ..., AA PR, čiji je punomoćnik Nikola Popović, advokat u ..., radi duga, vrednost predmeta spora 227.088,29 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv rešenja Privrednog apelacionog suda Pž 3947/21 od 10.02.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 02.06.2022. godine, doneo je

R E Š E NJ E

PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv rešenja Privrednog apelacionog suda Pž 3947/21 od 10.02.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

UKIDA SE rešenje Privrednog apelacionog suda Pž 3947/21 od 10.02.2022. godine i rešenje Privrednog suda u Kragujevcu P 10/2021 od 13.04.2021. godine i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Rešenjem Privrednog suda u Kragujevcu P 10/2021 od 13.04.2021. godine, odbačena je tužba u ovoj pravnoj stvari i obavezan je tužilac da tuženom na ime troškova parničnog postupka plati iznos od 6.000,00 dinara.

Rešenjem Privrednog apelacionog suda Pž 3947/21 od 10.02.2022. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđeno rešenje Privrednog suda u Kragujevcu P 10/2021 od 13.04.2021. godine.

Protiv pravnosnažnog drugostepenog rešenja tužilac je izjavio posebnu reviziju na osnovu člana 404. ZPP, zbog pogrešne primene materijalnog prava, a radi ujednačavanja sudske prakse.

S obzirom na različitu sudsku praksu u istoj pravnoj situaciji, Vrhovni kasacioni sud nalazi da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 404. ZPP, da se revizija tužioca smatra izuzetno dozvoljenom, radi potrebe ujednačavanja sudske prakse. Odlučujući o reviziji na osnovu člana 408. ZPP („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 72/11 ... 18/20) Vrhovni kasacioni sud je ustanovio da je revizija tužioca osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Predmet tužbenog zahteva je potražvanje tužioca prema tuženom u iznosu od 227.088,29 dinara na ime neovlašćenog korišćenja električne energije.

Tužilac je naveo u tužbi, da je tuženi neovlašćeno koristio električnu energiju usled čega je tužilac izvršio obračun neovlašćeno utrošene električne energije, na osnovu kojeg je dana 24.05.2018. godine izdao i dostavio tuženom račun za neovlašćenu potrošnju električne energije, na iznos od 227.088,29 dinara po kome tuženi nije postupio. Tužilac je uz tužbu dostavio račun za neovlašećnu potrošnju električne energije broj 29-11-13341893-001, zapisnik o kontroli mernog mesta direktno merenje od 22.05.2018. godine, zapisnik o nevolašćenom korišćenju električne energije od 22.05.2018. godine. Tužilac je obrazložio postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe, pozivajući se na odredbe člana 3., 52. i 53. Zakona o izvršenju i obezbeđenju, navodeći da račun za neovlašćenu potrošnju eleketrične energije nije tipičan račun za izvršene usluge koji poverilac ispostavlja dužniku, već je to po prirodi stvari račun koji u sebi sadrži pretpostavku postojanja obaveze dužnika koja je zasnovana na zapisnicima o neovlašćenoj potrošnji električne energije, koje ovlašćena lica tužioca sastavljaju na licu mesta kada se utvrdi postojanje neovlašćene potrošnje električne energije.

Prvostepeni sud je po održanom ročištu u skladu sa članom 294. Zakona o parničnom postupku doneo rešenje kojim je odbacio tužbu, nalazeći da račun koji je dostavljen uz tužbu, predstavlja verodostojnu ispravu podobnu za donošenje rešenja o izvršenju, s obzriom da je uz isti dostavljena i opomena kojom je tužilac pozvao tuženog da izmiri obavezu po tačno određenom računu, koji iznos je predmet tužbenog zahteva, kao i iz razloga što tužilac nije mogao da obrazloži pravni interes za podnošenje tužbe umesto predloga za izvršenje.

Drugostepeni sud prihvata razloge prvostepenog suda, ističući da nezavisno od činjenice da li se radi o tužbi sa kondemnatornim ili deklaratornim tužbenim zahtevom, mora postojati pravni interes, pa kada stranka raspolaže verodostojnom ispravom na osnovu koje može pokrenuti postupak izvršenja koji je po samom Zakonu o izvršenju i obezbeđenju hitan i u kome poverilac može brže, efikasnije i ekonomičnije ostvariti svoje pravo i namiriti potraživanje, nalazi da ne postoji pravni interes tužioca za podnošenje tužbe i vođenje parničnog postupka.

Vrhovni kasacioni sud ne prihvata izraženo stanovište nižestepenih sudova.

Prema odredbi člana 52. Zakona o izvršenju i obezbeđenju rešenje o izvršenju na osnovu verodostojne isprave donosi se radi namirenja novčanog potraživanja. U zakonom propisan krug verodostojnih isprava spada i račun domaćeg ili stranog lica sa otrpremnicom ili drugim pismenim dokazom o tome da je dužnik obavešten o njegovoj obavezi. Odredbom člana 53. ZIO predviđeno je da je verodostojna isprava podobna da se na osnovu nje donese rešenje o izvršenju na osnovu verodostojne isprave, ako sadrži podatke o izvršnom poveriocu i izvršnom dužniku i predmet, vrstu, obim i dospelost obaveze izvršnog dužnika. Ako dospelost obaveze ne može da se utvrdi iz verodostojne isprave, izvršni poverilac je dužan da uz verodostojnu ispravu priloži pismeni dokaz da je izvršnom dužniku ostavio naknadni rok da ispuni obavezu.

Tužilac utuženi iznos potražuje na ime neovlašćenog korišćenja električne energije. Tužilac je uz tužbu podneo zapisnik o kontroli mernog mesta – direktno merenje od 22.05.2018. godine iz čije sadržine proizilazi da je kontorlom utvrđeno neovlašćena potrošnja električne energije; da državni žigovi nisu verni; da brojilo ne meri. Iz priloženog zapsinika o nevolašćenom korišćenju električne energije od 22.05.2018. godine proizilazi da je neovlašćeno korišćenje električne energije učinjeno korišćenjem električne energije preko mernog uređaja na kome je od strane kupca onemogućeno pravilno registrovanje električne energije te je brojilo demontirano i odneto u prostorije Elektrodistribucije. Priložen je i račun broj 29-11-3341893-001 za neovlašćenu potrošnju električne energije u periodu od 14.02.2018. godine do 22.05.2018. godine.

Prema odredbi člana 42. Zakona o porezu na dodatnu vrednost obveznik je dužan da izda račun za svaki promet dobara i usluga, pri čemu je odredbama člana 4., 5. i 6. istog Zakona predviđeno šta je promet dobara i usluga, odnosno šta se smatra prometom dobara i usluga. Svakako da se fakturom kao verodostojnom ispravom na osnovu koje se može podneti predlog za izvrđenje i odrediti izvršenje podrazumeva faktura kojom je fakturisan promet robe, odnosno izvršenih usluga pri čemu se uz fakturu dostavlja otpremnica, odnosno drugi dokaz da je dužnik obveznik novčanog plaćanja. U konkretnom slučaju predmet tužbenog zahteva je neovlašćeno korišćenje električne energije koje se podvodi pod pravni institut sticanja bez osnova, pa tužilac za novčano potraživanje po ovom osnovu nema zakonsku obavezu izdavanja fakture, jer se ne radi o prometu dobara i usluga. Kod činjenice da je tužilac dostavio zapisnike o kontroli mernog mesta, odnosno o neovlašćenom korišćenju električne energije sa fakturom za neovlašćeno korišćenje električne energije za određeni period ne proizlazi da su dostavljene verodostojne isprave iz člana 52. Zakona o izvršenju i obezbeđenju na osnovu kojih se određuje izvršenje. U konkretnom slučaju ne radi se ni o priloženoj verodostojnoj ispravi iz člana 455. Zakona parničnom postupku za izdavanje platnog naloga, odnosno nema uslova ni za primenu stava 3. navedenog člana da, ako se na osnovu verodostojne isprave može tražiti izvršenje u skladu sa zakonom kojim se uređuje izvršenje i obezbeđenje sud će da izda platni nalog samo ako tužilac učini verovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga. Ako tužilac ne učini verovatnim postojanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga sud će tužbu da odbaci.

Shodno tome očigledan je pravni interes tužioca da na osnovu dokaza priloženih uz tužbu podnese kondemnatornu tužbu za isplatu novčanog potraživanja po osnovu sticanja bez osnova, pri čemu s obzirom na dosadašnju sudsku praksu proizilazi da su sudovi postupali po redovnim tužbama u datoj situaciji, pa je Vrhovni kasacioni sud primenom člana 416. ZPP, a u vezi člana 420. ZPP ukinuo nižestepene odluke.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će sprovesti postupak u skladu sa odredbama ZPP i odlučiti o osnovanosti tužbenog zahteva.

Predsednik veća-sudija,

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić