Rev 1557/2022 3.1.2.8.1.4; odgovornost za štetu zbog nepravilnog i nezakonitog rada pravnih lica i državn.organa

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1557/2022
22.06.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Dragane Marinković i Ivane Rađenović, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Miomir Tasić, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstva pravde, Osnovnog suda u Vranju, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Leskovcu, radi naknade materijalne štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 1193/21 od 26.10.2021. godine, u sednici održanoj 22.06.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 1193/21 od 26.10.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vranju P 619/20 od 21.01.2021. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime duga isplati iznos od 2.518.802,41 dinar, sa zakonskom zateznom kamatom od 18.06.2015. godine do isplate. Stavom drugim izreke, obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 495.788,34 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti odluke do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 1193/21 od 26.10.2021. godine, preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtev tužioca, a tužilac obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 334.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primene materijalnog prava na osnovu člana 403. stav 2. tačka 2. ZPP.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijenu presudu primenom odredbe člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku-ZPP („Službeni glasnik RS“ broj 72/11...18/20) i našao da revizija tužioca nije osnovana.

U sprovednom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP, budući da u postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba Zakona o parničnom postupku.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, protiv tužioca je vođen krivični postupak zbog krivičnog dela nedozvoljen prelaz državne granice i krijumčarenje ljudi iz člana 350. stav 2. Krivičnog zakona. Rešenjem Ki 790/11 od 30.07.2011. godine, tužiocu je izrečena mera zabrane napuštanja mesta boravišta do okončanja označenog krivičnog postupka i privremeno mu je oduzeta putna isprava. Presudom Osnovnog suda u Vranju K 201/12 od 18.03.2013. godine, koja je postala pravnosnažna 12.02.2014. godine, tužilac je oslobođen optužbe da je učinio napred navedeno krivično delo. Tužiocu su 29.07.2011. godine oduzeti: putničko motorno vozilo „Opel ...“ broj šasije i registarske oznake precizno navedeni u potvrdi, ključevi i saobraćajna dozvola za navedeno vozilo, mobilni telefon i novčanice bliže opisani u potvrdi o privremeno oduzetim predmetima PU Vranje, PS Preševo od 29.07.2011. godine. Privremeno oduzeti predmeti su mu na njegov zahtev od 16.05.2014. godine vraćeni 16.01.2015. godine, na osnovu rešenja Osnovnog suda u Vranju od 17.06.2014. godine. Iz nalaza i mišljenja sudskog veštaka ekonomsko-finansijske struke i dopunskog nalaza, utvrđeno je koliko bi tužilac zaradio da je radio kao taksi prevoznik u periodu od 29.07.2011. godine do 18.06.2015. godine , pa s obzirom na to da se poreski obveznici za delatnost taksi prevoza paušalno oporezuju, izgubljena dobit tužioca na poslovima taksiste za sporni period iznosi 2.518.802,41 dinara.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev tužioca u utvrđenoj visini, smatrajući da je tužena u obavezi da tužiocu naknadi štetu za izgubljenu dobit u spornom periodu, zbog oduzetog vozila ( jer je bio onemogućen da obavlja delatnost taksi prevoza i ostvaruje zaradu od dana kada mu je vozilo oduzeto 29.07.2011. godine do 18.06.2015. godine, kada mu je vozilo vraćeno) primenom članova 189. stavovi 1. i 3. i 190. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO).

Drugostepeni sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtev uz zaključak da je postojala osnovana sumnja da je motorno vozilo tužioca bilo predmet izvršenja krivičnog dela, pa u konkretnom slučaju nema nezakonitog i nepravilnog rada organa tužene u smislu člana 172. ZOO, a privremeno oduzimanje vozila i zadržavanje istog do donošenja odluke o vraćanju 17.06.2014. godine, bilo je neophodno i zasnovano na zakonu. Pored toga tužilac nije pružio dokaze u smislu člana 231. ZPP, da su mu oduzeti i pečat njegove taksi firme i celokupna dokumentacija kao i vozačka i taksi dozvola, te da usled toga nije mogao da prijavi prekid obavljanja delatnosti, kao ni dokaze da je u periodu od 17.06.2014. godine do 16.01.2015.godine, po redovnom toku stvari mogao osnovano očekivati da bi bio angažovan za obavljanje taksi prevoza.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda stanovište drugostepenog suda je zasnovano na pravilnoj primeni materijalnog prava.

Naime, prema članu 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Međutim, za odgovornost pravnog lica po ovom osnovu potrebno je da je šteta nastala zbog nezakonitog i nepravilnog rada njenih organa. Nezakonit rad se manifestuje kao postupanje protivno zakonu, drugom propisu ili opštem aktu ili propuštanju da se zakon, drugi propis ili opšti akt primeni ili kao radnja protivna običajima i pravilima norme, dok se kao nepravilan rad smatra preduzimanje onih radnji koje nisu u skladu sa opštim normama u vršenju službe, odnosno delatnosti, a kojima je građanima odnosno pravnim licima pričinjena šteta. Prema odredbi člana 189. stav 3. ZOO pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

Pravilan je zaključak drugostepenog suda, da u konkretnom slučaju nema nezakonitog i nepravilnog rada organa tužene, jer je sporno vozilo tužiocu oduzeto od strane organa tužene zbog postojanja osnovane sumnje da je tužilac prilikom prelaska državne granice izvršio krivično delo iz člana 350. stav 2. Krivičnog zakona, pa suprotno navodima revizije organ koji postupa u okviru zakonskog ovlašćenja nije odgovoran za štetu propisanu članom 172. stav 1. ZOO imajući u vidu da su organi tužene postupili u okviru zakonskih ovlašćenja, bez obzira na to što je krivični postupak pravnosnažno okončan oslobađanjem tužioca od optužbe. Naime, motorno vozilo tužioca bilo je predmet osnovane sumnje izvršenja krivičnog dela krijumčarenja ljudi, pa su organi tužene morali da vode postupak u cilju utvrđivanja krivične odgovornosti za navedeno krivično delo. U tom slučaju privremeno oduzimanje vozila bilo je neophodno i zasnovano na zakonu.

Naime, za odgovornost za naknadu štete u vidu izmakle koristi potrebno je da se ispune zakonom predviđeni uslovi i to da korist nije ostvarena, da postoji određeni stepen izvesnosti da bi bila ostvarena ( da bi prema redovanom toku stvari bila ostvarena) kao i dopuštenost osnova po kome bi bila ostvarena. O tome da li postoje svi ovi uslovi, koji samo ukoliko su kumulativno ispunjeni, dovode do odgovornosti za naknadu izmakle koristi, odlučuje sud u svakom konkretnom slučaju. Postojanje i obim izmakle koristi u smislu člana 189. stav 3. ZOO dužan je da dokaže tužilac (oštećeni). Pravilna je primena pravila o teretu dokazivanja iz člana 231. ZPP kod odlučivanja o zahtevu za izgubljenu dobit zbog nemogućnosti obavljanja delatnosti taksiste, s obzirom na to da tužilac nije priložio dokaze da bi u periodu od 29.07.2011. godine do 18.06.2015. godine, obavljao registrovanu delatnost taksi prevoza. Bez ovih dokaza, na osnovu kojih bi se eventualno utvrdile činjenice da li je tužilac pre oduzimanja predmetnog vozila imao registrovanu firmu za obavljanje taksi delatnosti, da je istu obavljao oduzetim vozilom i da bi u spornom periodu mogao očekivati zaradu, ne može osnovano potraživati naknadu materijalne štete zbog izgubljene dobiti. Činjenica da je u krivičnom i prekršajnom postupku tužiocu oduzeto vozilo, sama po sebi ne daje pravo oštećenom da ostvari naknadu materijalne štete, ako u radnjama organa tužene nema nezakonitog i protivpravnog postupanja, kao što je ovde slučaj.

Kod iznetog, neosnovani su navodi revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava, a navode u reviziji kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni kasacioni sud nije cenio, s obzirom na to da se revizija iz ovih razloga ne može izjaviti (član 407. stav 1. ZPP).

Pravilna je i odluka o troškovima postupka, doneta na osnovu članova 153. stav 1. i 154. stav 2. ZPP-a.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić