Rev2 3987/2023 3.19.1.25.1.4; posebna revizija

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 3987/2023
22.11.2023. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković, Radoslave Mađarov, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Jelena Petrović, advokat iz ..., protiv tuženog JP ''Komunalac'' Bujanovac, čiji je punomoćnik Miodrag Krstić, advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o revizijama parničnih stranaka izjavljenim protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1636/23 od 20.04.2023. godine, u sednici održanoj dana 22.11.2023. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1636/23 od 20.04.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1636/23 od 20.04.2023. godine.

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1636/23 od 20.04.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE, kao nedozvoljena, revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž1 1636/23 od 20.04.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Bujanovcu P1 151/22 od 24.11.2022. godine, stavom prvim izreke, delimično je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu za period od 01.01.2019. godine do 31.05.2019. godine na ime razlike između isplaćene i pripadajuće minimalne zarade isplati iznos od 7.446,62 dinara sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenom u tom stavu izreke, kao i da za tužioca na dosuđeni iznos razlike uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje nadležnim fondovima. Stavom drugim i trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu tuženi za period od 06.05.2016. godine do 06.05.2019. godine na ime naknade troškova za topli obrok isplati iznos od 101.110,61 dinara, a na ime regresa za korišćenje godišnjeg odmora iznos od 116.150,26 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom bliže određenom u ovim stavovima izreke. Stavom četvrtim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da mu tuženi na novčane iznose razlika iz stava drugog i trećeg izreke uplati doprinose za obavezno socijalno osiguranje nadležnim fondovima po stopi i osnovici koja važi na dan uplate. Stavom petim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž1 1636/23 od 20.04.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda potvrđena u stavu prvom, drugom, trećem i četvrtom izreke. Stavom drugim izreke, prvostepena presuda je preinačena u stavu petom izreke, tako što je tuženi obavezan da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 33.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, parnične stranke su blagovremeno izjavile reviziju i to tužilac u delu kojim je tužbeni zahtev odbijen, a tuženi u delu odluke o troškovima postupka, zbog pogrešne primene materijalnog prava, s tim što su predložili da se revizije smatraju izuzetno dozvoljenim, primenom člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.

Odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...10/23), propisano je da se posebna revizija može izjaviti zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda, potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i kada je potrebno novo tumačenje prava. Stavom 2. istog člana, propisano je da ispunjenost uslova za izuzetnu dozvoljenost revizije Vrhovni sud ceni u veću od pet sudija.

Pravnosnažnom presudom odlučeno je o potraživanju tužioca za isplatu razlike do iznosa minimalne zarade i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, koji zahtev je usvojen, a odbijen tužbeni zahtev za potraživanje naknade troškova za ishranu i regres za korišćenje godišnjeg odmora sa pripadajućom kamatom i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje na iznos tih naknada. O pravu tužioca za isplatu naknade troškova za ishranu i regres za korišćenje godišnjeg odmora sudovi su odlučili uz primenu materijalnog prava, koje je u skladu sa sudskom praksom izraženom kroz odluke Vrhovnog suda, u kojima je odlučivano o istovetnim zahtevima tužilaca, sa istim ili sličnim činjeničnim stanjem i pravnim stavom u pogledu primene Zakona o privremenom uređivanju osnovica za obračun i isplatu plata, odnosno zarada i drugih stalnih primanja kod korisnika javnih sredstava („Službeni glasnik RS“ br. 116/14). Zbog navedenog, po oceni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, niti je potrebno ujednačavanje sudske prakse i novo tumačenje prava.

Shodno iznetom, Vrhovni sud nalazi da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji tužioca, kao izuzetno dozvoljenoj, u skladu sa članom 404. stav 1. ZPP, na osnovu čega je i odlučeno kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizija tužioca nije dozvoljena.

Prema članu 441. ZPP, revizija je uvek dozvoljena u sporovima o zasnivanju, postojanju i prestanku radnog odnosa. Ukoliko se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu u radnom sporu, dozvoljenost revizije se ocenjuje na osnovu člana 403. stav 3. ZPP, prema kome revizija nije dozvoljena ako vrednost predmeta spora pobijenog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu NBS na dan podnošenja tužbe.

Tužba radi isplate zarade i naknade za ishranu u toku rada i regresa za korišćenje godišnjeg odmora podneta je 07.05.2019. godine, a preinačena 28.01.2020. godine. Vrednost pobijanog dela pravnosnažne presude iznosi 217.260,87 dinara, koji iznos očigledno ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra.

Imajući u vidu da se radi o imovinskopravnom sporu gde se tužbeni zahtev odnosi na novčano potraživanje, u kome pobijana vrednost predmeta spora ne prelazi dinarsku protivvrednost 40.000 evra prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan preinačenja tužbe, to je Vrhovni sud ocenio da revizija tužioca nije dozvoljena.

Iz iznetih razloga, na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Cenići razloge tuženog za odlučivanje o njegovoj reviziji kao posebnoj, Vrhovni sud je našao da za ovakvo odlučivanje nisu ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe člana 404. ZPP.

Naime, rešenje kojim se odlučuje o zahtevima stranaka za naknadu troškova postupka donosi se na osnovu odredaba Zakona o parničnom postupku. Ovim zakonom su regulisana pravila odlučivanja o zahtevima stranaka za naknadu troškova. Prema ovim pravilima, odluka o troškovima postupka uslovljena je ocenom suda o opravdanosti nastanka troškova, pokretanjem i vođenjem sudskog postupka i uzimanjem u obzir samo onih troškova koji su bili potrebni radi vođenja parnice. Imajući u vidu da se revizijom pobija odluka o troškovima postupka, kao sporedna odluka o procesnom pitanju konkretnog spora koja je doneta primenom člana 153. i 154. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je ocenio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji protiv ovog rešenja primenom odredbe člana 404. stav 1. ovog zakona.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 404. stav 2. ZPP, odlučeno je kao u stavu trećem izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije tuženog u smislu člana 410. stav 2. tačka 5. u vezi sa članom 420. stav 6. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.

Odredbom člana 28. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima propisanim u ovom zakonu merodavna vrednost predmeta spora, kao vrednost predmeta spora uzima se samo vrednost glavnog zahteva. Odredbom stava 2. ovog člana je propisano da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja, kao i troškovi postupka ne uzimaju u obzir ako ne čine glavni zahtev. Pravo na podnošenje revizije u smislu citiranih odredaba ocenjuje se stanovišta vrednosti glavnog potraživanja, a ne sporednih potraživanja među koja spadaju i troškovi postupka.

Imajući u vidu da je revizija izjavljena protiv odluke o troškovima postupka, koja ne čini glavni zahtev, i koja ne predstavlja predstavlja rešenje protiv koga se revizija može izjaviti po članu 420. ZPP, revizija tuženog je nedozvoljena.

Stoga, na osnovu člana 413. ZPP, odlučeno je kao u stavu četvrtom izreke.

Predsednik veća - sudija

Jelica Bojanić Kerkez s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić