Kzz 522/2024 čl. 439 tač. 2 i 3 KZ

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Kzz 522/2024
08.05.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Milene Rašić, predsednika veća, Gordane Kojić, Aleksandra Stepanovića, Miroljuba Tomića i Bojane Paunović, članova veća, sa savetnikom Vrhovnog suda Snežanom Medenicom, kao zapisničarem, u krivičnom predmetu okrivljenog AA i dr, zbog krivičnog dela nasilničko ponašanje iz člana 344. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika i dr, odlučujući o zahtevu za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA – advokata Andreja Milješića, podnetom protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Bačkoj Palanci K br.14/23 od 08.06.2023. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1 br.973/23 od 24.01.2024. godine, u sednici veća održanoj dana 08. maja 2024. godine, jednoglasno, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovan zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog AA - advokata Andreja Milješića, podnet protiv pravnosnažnih presuda Osnovnog suda u Bačkoj Palanci K br.14/23 od 08.06.2023. godine i Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1 br.973/23 od 24.01.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Bačkoj Palanci K br.14/23 od 08.06.2023. godine, okrivljeni AA je, pored okrivljenog BB, oglašen krivim zbog izvršenja krivičnog dela nasilničko ponašanje iz člana 344. stav 2. u vezi stava 1. KZ, za koje delo je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest meseci. Istovremeno je određeno da će se ova kazna izvršiti tako što će je okrivljeni izdržavati u prostorijama u kojima stanuje, na adresi ..., ulica ..., sa elektronskim nadzorom, te da okrivljeni ne sme napuštati prostorije u kojima stanuje osim u slučajevima propisanim zakonom koji uređuje izvršenje krivičih sankcija, kao i da ukoliko jednom u trajanju preko šest časova ili dva puta u trajanju do šest časova samovoljno napusti prostorije u kojima stanuje, sud će odrediti da ostatak kazne zatvora izdrži u zavodu za izvršenje kazne zatvora.

Istom presudom, na osnovu člana 63. KZ, okrivljenom AA je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vreme provedeno u pritvoru od 15.04.2022. godine do 14.07.2022. godine, kao i vreme provedeno na izdržavanju mere napuštanja stana od 14.07.2022. godine do 03.10.2022. godine.

Na osnovu člana 264. stav 1. ZKP, određeno je da su okrivljeni dužni platiti troškove krivičnog postupka, o čijoj visini će sud odlučiti posebnim rešenjem.

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Kž1 br.973/23 od 24.01.2024. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Osnovnog javnog tužioca u Bačkoj Palanci i branioca okrivljenog AA, a presuda Osnovnog suda u Bačkoj Palanci K br.14/23 od 08.06.2023. godine, potvrđena.

Protiv navedenih pravnosnažnih presuda, zahtev za zaštitu zakonitosti podneo je branilac okrivljenog AA – advokat Andrej Milješić, zbog povrede krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) i 3) ZKP i zbog povrede zakona iz člana 441. stav 4. ZKP, sa predlogom da Vrhovni sud usvoji podneti zahtev i preinači pobijane presude, tako što će okrivljenog osloboditi od optužbe, te da preinači odluku o troškovima postupka tako što će odrediti da troškovi padaju na teret budžeta, ili da pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Vrhovni sud je dostavio primerak zahteva za zaštitu zakonitosti Vrhovnom javnom tužiocu, shodno odredbi člana 488. stav 1. ZKP, i u sednici veća koju je održao bez obaveštavanja javnog tužioca i branioca okrivljenog, smatrajući da njihovo prisustvo nije od značaja za donošenje odluke (član 488. stav 2. ZKP), nakon razmatranja spisa predmeta i pravnosnažnih presuda protiv kojih je zahtev za zaštitu zakonitosti podnet, te po oceni navoda izloženih u zahtevu, našao:

Zahtev je neosnovan.

Ukazujući na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 2) i 3) ZKP, branilac okrivljenog AA u podnetom zahtevu ističe da je u konkretnom slučaju primenjen zakon koji se ne može primeniti, obzirom da je odlukom o krivičnoj sankciji povređen zakon na štetu okrivljenog, na koji način u suštini ukazuje samo na povredu krivičnog zakona iz člana 439. tačka 3) ZKP, a s tim u vezi navodi da je na okrivljenog morao biti primenjen Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, a ne odredbe Krivičnog zakonika, obzirom da je u vreme izvršenja predmetnog krivičnog dela imao 19 godina, dakle bio je mlađe punoletno lice, čija je intelektualna i socio-emocionalna zrelost bila niža u odnosu na njegov uzrast, te su postojali zakonski uslovi za primenu odredaba člana 41. Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica i izricanje vaspitne mere prema okrivljenom.

Suprotno izloženim navodima zahteva branioca okrivljenog AA, Vrhovni sud nalazi da su nižestepeni sudovi, prilikom donošenja odluke o vrsti i visini krivične sankcije prema okrivljenom, pravilno primenili odredbe Krivičnog zakonika, nalazeći da u konkretnom slučaju nije bilo mesta primeni odredaba člana 41. stav 1. Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica, imajući u vidu obeležja ličnosti okrivljenog, odnosno da se radi o mlađem punoletnom licu, starosti 19 godina, te okolnosti pod kojima je izvršio predmetno krivično delo.

Odredbom člana 41. stav 1. Zakon o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivičnopravnoj zaštiti maloletnih lica propisano je da učiniocu, koji je kao punoletan izvršio krivično delo, a u vreme suđenja nije navršio 21 godinu, sud može izreći bilo koju meru posebnih obaveza, meru pojačanog nadzora od strane organa starateljstva ili meru upućivanja u vaspitno –popravni dom, ako se s obzirom na obeležje njegove ličnosti i okolnosti pod kojima je delo učinio, može očekivati da će se ovim vaspitnim merama postići svrha koja bi se ostvarila izricanjem kazne.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, kojom je, dakle, propisana samo mogućnost, a ne i obaveza suda, da punoletnom učiniocu krivičnog dela koji u vreme suđenja nije navršio 21 godinu izrekne vaspitnu meru ili meru upućivanja u vaspitno-popravni dom, te okolnosti koje su i prvostepeni i drugostepeni sud cenili u konkretnom slučaju – da su prema okrivljenom ranije već izricane vaspitne mere i vaspitni nalozi, kao i okolnosti pod kojima je učinio krivično delo, i po oceni ovoga suda ukazuju da je kazna zatvora u trajanju od šest meseci, na koju je okrivljeni osuđen nižestepenim presudama, u konkretnom slučaju, pravilno odmerena.

Branilac okrivljenog na istu povredu krivičnog zakona ukazivao je i u izjavljenoj žalbi protiv prvostepene presude, a Apelacioni sud u Novom Sadu, kao drugostepeni, izložene žalbene navode ocenio je neosnovanim, i u obrazloženju svoje presude Kž1 br.973/23 od 24.01.2024. godine, s tim u vezi, na strani 7, stav treći i strani 8, stav prvi, izneo je jasne i argumentovane razloge, koje i ovaj sud u svemu prihvata kao pravilne, te na ove razloge, shodno odredbi člana 491. stav 2. ZKP upućuje.

Iz navedenih razloga, nalazeći da pobijanim nižestepenim presudama nije učinjena povreda krivičnog zakona iz člana 439. tačka 3) ZKP, na koju se neosnovano ukazuje u podnetom zahtevu, to je Vrhovni sud zahtev za zaštitu zakonitosti branioca okrivljenog – advokata Andreja Milješića u ovom delu odbio kao neosnovan.

Neosnovani su i navodi zahteva kojima se ukazuje na povredu zakona iz člana 441. stav 4. ZKP, i s tim u vezi ističe da su nižestepeni sudovi, obavezujući okrivljenog da plati troškove krivičnog postupka, učinili povredu zakona na štetu okrivljenog, obzirom da je okrivljeni nezaposlen i ima 19 godina, te bi u konkretnom slučaju bila ugrožena egzistencija i izdražavanje istog, uz sopstveni zaključak da je sud morao odrediti da troškovi postupka padaju na teret budžetskih sredstava suda.

Članom 264. stav 1. ZKP, propisano je da kada sud okrivljenog oglasi krivim, izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove krivičnog postupka, dok je odredbom člana 264. stav 4. ZKP propisano da u odluci kojom rešava o troškovima, sud može osloboditi okrivljenog od dužnosti da naknadi u celini ili delimično troškove krivičnog postupka iz člana 261. stav 2. tačka 1) do 6) i tačka 9) tog zakonika, kao i nagrade za veštaka i postavljenog stručnog saradnika, ako bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje okrivljenog ili lica koje je on dužan da izdržava, a sud može okrivljenog osloboditi od dužnosti naknade troškova postavljenom braniocu iz istih razloga, u smislu člana 266. ZKP.

Dakle, citirane zakonske odredbe predviđaju samo mogućnost, a ne i obavezu suda da okrivljenog oslobodi od dužnosti da u celini ili delimično naknadi troškove krivičnog postupka ukoliko su za to ispunjeni zakonski uslovi i ukoliko okrivljeni dostavi dokaze – podatke o tome da bi plaćanjem navedenih troškova bilo dovedeno u pitanje izdržavanje okrivljenog ili lica koja je on dužan da izdržava, što u konkretnom slučaju nije učinjeno, pa kako je okrivljeni u konkretnom slučaju pravnosnažnom presudom oglašen krivim i osuđen zbog predmetnog krivičnog dela, to je pravilnom primenom člana 264. stav 1. KZ okrivljeni pobijanom pravnosnažnom presudom obavezan da snosi troškove krivičnog postupka.

Iz iznetih razloga, Vrhovni sud je zahtev branioca okrivljenog i u odnosu na povredu zakona iz člana 441. stav 4. ZKP, ocenio neosnovanim.

Sa svega izloženog a na osnovu odredbe člana 491. stav 1. i 2. ZKP, doneta je odluka kao u izreci presude.

Zapisničar-savetnik                                                                                                   Predsednik veća-sudija

Snežana Medenica, s.r.                                                                                               Milena Rašić, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković