Rev2 293/2024 3.5.9

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev2 293/2024
14.02.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić i Dragane Boljević, članova veća, u parnici iz radnog odnosa tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Milica Petrović advokat iz ..., protiv tuženog JKP „Gradsko saobraćajno preduzeće Beograd“ iz Beograda, čiji je punomoćnik Dragan Jovanović advokat iz ..., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/23 od 21.09.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 14.02.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao nosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/23 od 21.09.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž1 3817/23 od 21.09.2023. godine, stavom prvim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 7304/21 od 02.03.2023. godine u prvom stavu izreke tako što je usvojen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obaveže da, na ime razlike u visini naknade troškova za ishranu u toku rada u periodu od novembra 2018. godine do oktobra 2021. godine koja se isplaćuje u gotovom novcu, isplati tužiocu novčane iznose navedene u tom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma do isplate. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 7304/21 od 02.03.2023. godine u drugom stavu izreke tako što je usvojen tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se tuženi obaveže da, na ime razlike u visini naknade troškova za ishranu u toku rada koja se isplaćuje u bonovima za period od novembra 2018. godine do oktobra 2021. godine, isplati tužiocu novčane iznose navedene u tom stavu izreke sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma do isplate. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u trećem stavu izeke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P1 7304/21 od 02.03.2023. godine tako što je odbijen zahtev tužene za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 5.988,00 dinara. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da naknadi tužiocu troškove prvostepenog postupka u iznosu od 62.952,00 dinara. Stavom petim izreke, obavezan je tuženi da naknadi tužiocu troškove drugostepenog postupka u iznosu od 41.952,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi je blagovremeno izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji u skladu sa članom 403. stav 2. tačka 2. i članom 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tuženi je u spornom periodu isplaćivao tužiocu naknadu za ishranu u toku rada, srazmerno broju radnih dana, u vrednosti bona od 140,20 dinara i u novcu, u iznosu od 240,30 dinara. Visina tužbenog zahteva, potraživane razlike naknade za ishranu u toku rada koja se delom isplaćuje u bonovima a delom u novcu, između stranaka nije bila sporna.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, drugostepeni sud je pravilnom primenom materijalnog prava preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtev.

Zaposleni ima pravo na naknadu troškova za ishranu u toku rada u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, ako poslodavac to pravo nije obezbedio na drugi način (član 118. stav 1. tačka 5. Zakona o radu). Posebnim kolektivnim ugovorom za javna preduzeća u komunalnoj i stambenoj delatnosti Grada Beograda („Službeni list Grada Beograda“ broj 78/18) propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu za troškove ishrane u toku rada u visini od 500,00 dinara po radnom danu (član 23. stav 1). Isti iznos naknade predviđen je i članom 64. stav 1. Kolektivno ugovora tuženog („Službeni list Grada Beograda“ broj 96/18), s tim što se deo tog iznosa (300,00 dinara) isplaćuje u novcu, a deo (200,00 dinara) u bonovima za ishranu.

Tuženi je naknadu ovih troškova isplaćivao u iznosima umanjenim za poreze i doprinose, polazeći od principa bruto zarade propisanog članom 105. Zakona o radu. Tužilac podnetom tužbom traži isplatu razlike do iznosa od 500,00 dinara po radnom danu (300,00 dinara u gotovom novcu i 200,00 dinara u bonovima za ishranu), predviđenog članom 64. stav 1. Kolektivnog ugovora tuženog.

Po stanovištu drugostepenog suda, tumačenje odredbe člana 64. stav 1. Kolektivnog ugovora tuženog, u pogledu iznosa naknade troškova ishrane u toku rada, ne upućuje na primenu tzv. „bruto principa“ prilikom njihove isplate, zbog čega tužilac osnovano potražuje razliku do iznosa od 500,00 dinara (u novcu i bonovima) po radnom danu.

Izloženo pravno stanovište prihvata i revizijski sud. Pravo zaposlenog na naknadu troškova za ishranu u toku rada, predviđeno članom 118. stav 1. tačka 5. Zakona o radu, ostvaruje se u skladu sa opštim aktom poslodavca i ugovorom o radu, čije se odredbe tumače onako kako glase (član 99. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). U Kolektivnom ugovoru tuženog naveden je konkretan novčani iznos koji se na ime troškova ishrane isplaćuje zaposlenom po radnom danu. Zbog toga se, bez obzira na uspostavljeni princip bruto zarade iz člana 105. Zakona o radu, ne može na štetu zaposlenog pretpostaviti da je reč o ugovorenim bruto iznosima, jer to nije izričito predviđeno.

Iz navedenih razloga, po oceni Vrhovnog suda, nisu osnovani navodi revidenta da je u ovom sporu pogrešno primenjeno materijalno pravo, zbog čega je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković