Tužilac je podneo odgovor na reviziju.

Vrhovni sud je ispitao razloge revizije u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom ostupku („Službeni glasnik RS“ br. 17/2011…10/2023 – dr. zakon), kojom je propisano da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija), i primenom odredbe stava 2. istog člana, prema kojoj o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. odlučuje Vrhovni sud u veću od pet sudija, odlučio da dozvoli odlučivanje o reviziji radi ujedačavanja sudske prakse o sticanju prava svojine na poljoprivrednom zemljištu u društvenoj svojini.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, sve predmetne katastarske parcele upisane su u listu nepokretnosti broj 866 u KO Nikoličevo kao državna svojina Republike Srbije u celosti, korisnik Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Drugostepeni sud obrazlaže da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su sve katastarske parcele (sem parcele 3295 koja je stečena poklonom) stečene teretnim pravnim poslom (ugovorom o kupoprodaji), i ugovorima o trampi između pravnog prethodnika tužioca i trećih, fizičkih lica, u cilju ukrupnjavanja zemljišta, s tim da su predmetne parcele bile predmet popisa prema Zakonu o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine kojom prilikom su iste upisane u P1 obrazac, kao i da je pravni prethodnik tužioca, a nakon njega i tužilac, bio u mirnoj državini od njihovog sticanja i pre izmene Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa koja je propisivala zabranu sticanja prava svojine putem održaja na sredstvima u društvenoj svojini. Na osnovu Popisa zemljišta pravnih lica Obrazac P.1 utvrđeno je da su sve parcele koje su predmet tužbenog zahteva bile predmet popisa i pripale tužiocu po popisu, s obzirom da su stečene trampom sa drugim vlasnicima, kao i da je tužilac parcele koje je trampio stekao teretnim pravnim poslom, osim kp.br. 3295 za koji je tužbeni zahtev odbijen. Tužilac je u mirnoj i nesmetanoj državini predmetnih parcela od dana zaključenja pojedinačnih ugovora o trampi – zameni sa trećim licima.

U razlozima revizijom pobijane presude donete u drugom stepenu, navedeno je da je odluka o usvajanju tužbenog zahteva pravilna, zasnovana na odredbama člana 1. i 3. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine i člana 20, 28. stav 2. i 4. i člana 72. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Obrazlaže se da je članom 1. stav 2. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, poljoprivredno zemljište koje je tužilac stekao na osnovu pravnog posla kao sredstvo za proizvodnju, društveni kapital tog preduzeća. Članom 3. istog zakona, propisano je da će ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede i preduzeća koja koriste poljoprivredno zemljište iz člana 1. zakona, izvršiti popis tog zemljipta i odgovarajuće promene u javnim knjigama o evidenciji nepokretnosti najkasnije do 31.12.1997. godine, pri čemu način i postupak utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta određuje ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede. Prema Uputstvu o načinu i postupku utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta u državnoj i društvenoj svojini koje koriste pravna lica („Službeni glasnik RS“ br. 21/24), pravna lica koja koriste poljoprivredno zemljište u društvenoj ili državnoj svojini vrše popis tog zemljišta, pribavljaju dokaze o sticanju prava korišćenja, odnosno pravnom osnovu po kome to zemljište koriste, vrše prijavu promene u pogledu prava na nepokretnostima Republičkom geodetskom zavodu, i vode evidenciju o poljoprivrednom zemljištu koje koriste na način utvrđen ovim uputstvom. Popis poljoprivrednog zemljišta vrši se na obrascu P-1 u koji se unose podaci o svim katastarskim parcelama koje preduzeće faktički koristi i, između ostalog, pravni osnov sticanja prava korišćenja i broj akta. Po shvatanju drugostepenog suda, sticanje prava svojine u postupku razgraničenja društvene i državne svojine na poljoprivrednom zemljištu predstavlja sticanje prava svojine odlukom državnog organa. Eventualna neraspravljenost, odnosno nedokazanost osnova sticanja određenih nepokretnosti u postupku razgraničenja, tereti pravno lice u smislu dužnosti da pruži dokaze na okolnost da je nepokretnost stekla pravnim poslom. Sa druge strane, smatra da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su sve katastarske parcele iz tužbenog zahteva koji je usvojen, koje su popisane u obrascu P1 prema Zakonu o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, stečene teretnim pravnim poslom, ugovorom o kupoprodaji i trampi, što je izvršeno u cilju ukrupnjavanja zemljišta, a zatim i da je tužilac kao i pravni prethodnik tužioca, bio u mirnoj državini ovih parcela od njihovog sticanja, odnosno počev od 1972. godine pa nadalje i da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužilac nosilac prava svojine na istim katastarskim parcelama na osnovu odredbe člana 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, dakle vanrednim održajem.

Revident osporava pravilnost pravnosnažne presude donete u drugom stepenu isticanjem da tužilac nije pružio dokaz da je parcele koje je dao trećim licima u zamenu za ovde sporne parcele stekao teretnim putem, da bi se moglo smatrati da je predmetne parcele stekao teretnim putem, osporava savesnost tužioca kao držaoca nepokretnosti i ukazuje na značaj potvrde koja se izdaje na osnovu P1 i E1 obrazaca popunjenih u skladu sa Uputstvom o načinu i postupku utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta udržavnoj i društvenom svojini koje koriste pravna lica („Sl. glasnik RS“ br. 21/94), te da predmetno zemljište nije bilo navedeno u popisu parcela u društvenoj svojini za koje je tužilac dokazao teretni osnov sticanja.

Vrhovni sud zaključuje da je revizija osnovana, jer je preuranjen zaključak nižestepenih sudova o pravu svojine tužioca na zemljištu obuhvaćenom usvajajućim delom pravnosnažne presude.

Naime, drugostepeni sud u razlozima presude navodi da su sve katastarske parcele (osim parcele br. 3295 koja je stečena poklonom) stečene teretnim pravnim poslom i to ugovorom o kupoporodaji, ili ugovorom o trampi zaključenim između pravnog prethodnika tužioca i trećih lica, u cilju ukrupnjavanja zemljišta i da su bile predmet popisa prema Zakonu o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, kojom prilikom su iste upisane u P1 obrazac, kao i da je pravni prethodnik tužioca, a nakon njega i tužilac, bio u mirnoj državini ovih parcela od njihovog sticanja, odnosno od 1972. godine, 1973. godine, 1981. godine, 1982. godine, 1983. godine, 1984. godine, 1985. godine, 1986. godine, 1989. godine i 1990. godine, kada je stupio na snagu Zakon o izmeni Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, kojim je brisana odredba člana 29. Zakona o osnovama svojinskpravnih odnosa koja je propisivala zabranu sticanja prava svojine putem održaja na sredstvima udruštvenoj svojini, pa da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tužilac nosilac prava svojine na označenim katastarskim parcelama shodno članu 28. stav 4. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.

Izloženo je pogrešna primena materijalnog prava. Zakon o osnovama svojinskopravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90) izmenjen je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o svojinskopravnim odnosima "Službeni list SRJ", broj 29/1996), kada je brisan član 29. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa kojim je bilo propisano da se na stvari u društvenoj svojini ne može steći pravo svojine održajem. Međutim, to se ne odnosi na pretvaranje društvene svojine na zemljištu u pravo svojine istog lica, nosioca prava na zemljištu u društvenoj svojini. Pretvaranje društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine uređeno je Zakonom o pretvaranju društvene svojine u druge oblike svojine („Sl. glasnik RS“ br. 49/92, 54/96 i 62/2006 – dr. zakon). Prema odredbama tog zakona, poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo po osnovu Zakona o agrarnoj reformi i propisima o nacionalizaciji poljoprivrednog zemljišta u državnoj je svojini, a poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo na osnovu pravnog posla, kao sredstvo za proizvodnju, društveni je kapital tog preduzeća (član 1). Preduzeće ne može vršiti pretvaranje društvenog kapitala u druge oblike svojine pre nego što izvrši popis zemljišta u državnoj svojini i odgovarajuće promene u zemljišnim, odnosno drugim javnim knjigama o evidenciji nepokretnosti (član 6. stav 2.) U konkretnom slučaju, prema navodima tužbe, tužilac je imao status društvenog preduzeća, ali je privatizovan, nakon čega je postao akcionarsko društvo i smatra da je stekao privatnu svojinu na celokupnoj imovini koja je bila knjižena kao društvena svojina preduzeća, pa i na predmetnim parcelama za koje tvrdi da su neosnovano prešle u svojinu tužene. Izostalo je utvrđenje o privatizaciji tužioca.

Prema odredbama Uputstva o načinu i postupku utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta u državnoj i društvenoj svojini „Službeni glasnik RS“ br 21/1994) pravna lica koja koriste poljoprivredno zemljište u društvenoj ili državnoj svojini vrše popis tog zemljišta i pribavljaju dokaze o sticanju prava korišćenja, pri čemu, ako je na području katastarske opštine na kome se nalazi poljoprivredno zemljište koje koristi preduzeće izvršena arondacija, preduzeće pribavlja podatke i sastavlja spisak katastarskih parcela sa stanjem pre arondacije. Na ukrupnjavanje zemljišta u kome je tužilac pribavio na korišćenje predmetne parcele se ukazuje u utvrđenim činjenicama. Nadalje, za svaku parcelu iz popisa preduzeće je trebalo da pribavi prepis dokumentacije po kome je steklo pravni osnov korišćenja zemljišta i da je priloži uz popisnu dokumentaciju u obliku elaborata, što dostavlja Republičkom geodetskom zavodu koji vrši proveru podataka o činjenicama navedenih u obrascu P-1 od strane preduzeća i provodi nastale promene na nepokretnostima. Uređen je sadržaj E-1 obrasca, prema kome se u obrazac unose podaci za poljoprivredno zemljište u državnoj svojini – nesporna i sporna zemljišta, i u društvenoj svojini, a evidenciju poljoprivrednog zemljišta na obrascu E-1 vodi preduzeće i Republički fond za zaštitu, korišćenje, unapređivanje i uređenje poljoprivrednog zemljišta i sve promene međusobno usaglašavaju i dostavljaju Republičkom geodetskom zavodu. Evidencija poljoprivrednog zemljišta u državnoj svojini ustanovljava se sa stanjem na dan stupanja na snagu Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine („Sl. glasnik RS“ br. 49/92). Izostalo je utvrđenje sadržaja E-1 obrasca na koji ukazuje tuženi u reviziji, koji je rezultat postupka utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta u državnoj i društvenoj svojini koje je tužilac koristio sa stanjem na dan stupanja na snagu Zakona o pretvaranju društvene svojine u druge oblike svojine, i bez koga ne bi mogla da bude sprovedena privatizacija tužioca.

Izostalo je utvrđenje sadržine Potvrde Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede od 02.09.2008. godine o razgraničenju poljoprivrednog zemljišta koje je tužilac koristio na području Opštine Zaječar i statusa predmetnog zemljišta prema sadržini razgraničenja. Prema stanju u spisima predmeta, prema toj potvrdi u KO Nikoličevo zemljište iz lista nepokretnosti 866 je u državnoj svojini.

Kod ovako neraspravljenog činjeničnog stanja o rezultatima razgraničenja, preuranjen je činjeničnopravni zaključak sudova da su sve parcele koje su predmet tužbenog zahteva bile predmet popisa i pripale tužiocu po popisu.

U toku postupka, prema odgovoru na tužbu, sporno je bilo i pitanje da li je u privatizaciji tužioca predmetno zemljište obuhvaćeno procenom društvenog kapitala, te da li je njegova vrednost ušla u prodajnu cenu subjekta privatizacije.

Ovo pitanje je od značaja za pretvaranje eventualno razgraničene društvene svojine na predmetnom zemljištu u pravo svojine, odnosno privatnu svojinu, jer se, kao što je napred rečeno društvena svojina koju je koristio subjekt privatizacije ne pretvara održajem u pravo svojine, već postupkom privatizacije, o čemu su izostali razlozi u nižestepenim presudama, konkretno da li je predmetno zemljište iskazano u programu privatizacije i proceni vrednosti imovine kao imovina subjekta privatizacije, pa da je to osnov pretvaranja društvene svojine na predmetnom zemljištu u pravo svojne tužioca.

Kod svega iznetog, ukinute su prvostepena i drugostepena presuda u pobijanom usvajajućem delu za tužbeni zahtev i odluka o troškovima postupka, i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, primenom odredbe člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković