
Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 10423/2024
26.12.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Đurica i Mirjane Andrijašević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., koga zastupa punomoćnik Vladan Selaković, advokat u ..., protiv tužene Opštine Nova Varoš, koju zastupa Opštinsko pravobranilaštvo, radi naknade štete, vrednost spora 906.560,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1737/23 od 14.06.2023. godine, u sednici veća održanoj dana 26.12.2024. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1737/23 od 14.06.2023. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1737/23 od 14.06.2023. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Osnovnog suda u Prijepolju, Sudska jedinica Nova Varoš P 914/19 od 29.03.2023. godine, u stavu I izreke odbijen je tužbeni zahtev, kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 906.560,00 dinara, od čega: na ime materijalne štete iznos od 20.160,00 dinara i na ime izgubljene dobiti iznos od 896.400,00 dinara, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29.03.2023. godine, kao dana podnošenja prvostepene presude pa do isplate. U stavu drugom izreke obavezan je tužilac da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 93.375,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana izvršnosti presude, po do konačne isplate.
Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 1737/23 od 14.06.2023. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužioca i potvrđena je prvostepena presuda. Odbijeni su kao neosnovani zahtevi parničnih stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilac je izjavio blagovremenu reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivom na član 404. Zakona o parničnom postupku.
Tužena je dala odgovor na reviziju.
Ceneći ispunjenost uslova za odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, Vrhovni sud nalazi da ne postoje razlozi predviđeni odredbom člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23-dr. zakon) da bi se dozvolilo izuzetno odlučivanje o reviziji.
Pravnosnažnom presudom odbijen je tužbeni zahtev kojim je tužilac zahtevao naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu od 906.560,00 dinara. Nižestepeni sudovi su na osnovu izvedenih dokaza zaključili da su se krave tužioca zarazile na pašnjacima (zbog čega je došlo do pobačaja teladi) koji su verovatno bili kontaminirani jajima parazita koji se nalaze u fecusu pravih domaćina, najčešće pasa, ali i drugih životinja. Međutim, utvrđeno je da nema dokaza da su upravo od strane pasa lutalica pašnjaci kontaminirani jajima parazita neospora, čak ni da su psi lutalice bili na imanju tužoca gde su goveda pasla travu, zbog čega nije ni utvrđena odgovornost tužene opštine za štetu koju pričine psi lutalice na njenoj teritoriji, jer je njena zakonska obaveza da na svojoj teritoriji organizuje zoohigijenu koja, između ostalog, obavlja poslove hvatanja i zbrinjavanja napuštenih životinja u prihvatilištu za životinje. Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, uz pozivanje na odredbe člana 154. stav 1, čl. 185. stav 1, čl. 189. Zakona o obligacionim odnosima, člana 2. Zakona o komunalnim delatnostima, čl. 46. Zakona o veterinarstvu i čl. 7. i čl. 231. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev.
Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, činjenice utvrđene u postupku i način odlučivanja, Vrhovni sud je ocenio da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj. Revident ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava kojim supropisane obaveze lokalne samouprave da organizuje zoohigijensku službu i da se stara o zaštiti životne sredine i zaštiti poljoprivrednog zemljišta, u razumevanju uzročno posledične veze sa nastalom štetom kod tužioca. Međutim, eventualno pogrešna primena materijalnog prava nije dovoljan razlog za izuzetnu dozvoljenost revizije. Revident u reviziji ne obrazlaže potrebu za novim tumačenjem prava, razmatranjem pravnih pitanja od opšteg interesa ili pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana, niti ukazuje na različitu sudsku praksu u predmetima sa bitno sličnom činjeničnopravnom sadržinom, pa Vrhovni sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj. Takođe, postojanje uzročno posledične veze između činjenja ili propuštanja tuženog i štete kod tužioca je pitanje činjeničnog stanja, čija pravilnost se ne može pobijati posebnom revizijom.
U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je primenom člana 404. stav 2. odlučio u stavu prvom izreke.
Ispitujući dozvoljenost revizije primenom čl. 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija nije dozvoljena.
Tužba je podneta dana 26.12.2019. godine, a vrednost predmeta spora je 906.560,00 dinara, što prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe iznosi 7.712,80 evra.
Odredbom člana 403. stav 3. ZPP propisano je da revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra, po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe.
Kako vrednost predmeta spora pobijanog dela pravnosnažne presude ne prelazi zakonom propisani cenzus od 40.000 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe, Vrhovni sud zaključuje da revizija tužioca nije dozvoljena.
Iz navedenih razloga, na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.
Predsednik veća – sudija
Branko Stanić, s.r.
Za tačnost otpravka
Zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković