Prev 1000/2024 3.19.1.26.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Prev 1000/2024
16.05.2025. godina
Beograd

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Tatjane Miljuš, predsednika veća, Jasmine Stamenković, Tatjane Đurica, Tatjane Matković Stefanović i Mirjane Andrijašević, članova veća, u parnici tužioca Društvo sa ograničenom odgovornošću „Betonjerka Čačak“, koga zastupa punomoćnik Bojan Pešić, advokat u ..., protiv tuženog Društvo sa ograničenom odgovornošću za proizvodnju, trgovinu i usluge „Tehnograd- Inženjering“, Kraljevo, koga zastupa punomoćnik Mladen Vlašić, advokat u ..., radi utvrđenja ništavosti menice i sticanja bez osnova po tužbi i radi duga i naknade štete po protivtužbi, vrednost predmeta spora po tužbi 2.494.433,00 dinara, vrednost predmeta spora po protivtužbi 1.962.316,58 dinara i 856.602,00 dinara, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 1826/24 od 09.08.2024. godine, u sednici veća održanoj dana 16.05.2025. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 1826/24 od 09.08.2024. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 1826/24 od 09.08.2024. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Kraljevu P 20/2023 od 21.12.2023. godine, u stavu І izreke, usvojen je tužbeni zahtev i utvrđeno je prema tuženom da je menica serije ..., popunjena na iznos od 2.494.344,00 dinara sa datumom izdavanja 13.03.2015. godine i rokom dospeća 19.12.2022. godine, bez protesta, po naredbi tuženog, ništava isprava i da ne proizvodi pravno dejstvo, što je tuženi dužan priznati. U stavu II izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca i obavezan je tuženi da tužiocu na ime sticanja bez osnova isplati iznos od 2.494.344,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19.12.2022. godine do isplate. U stavu III izreke odbijen je protivtužbeni zahtev tuženog kojim je tražio da sud obaveže tužioca da mu na ime duga isplati iznos od 1.962.316,58 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 05.04.2022. godine do isplate kao neosnovan. U stavu IV izreke odbijen je protivtužbeni zahtev tuženog kojim je tražio da mu tužilac na ime naknade štete isplati iznos od 856.602,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 17.03.2023. godine do isplate. U stavu V izreke obavezan je tuženi da tužiocu na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 409.961,00 dinar.

Presudom Privrednog apelacionog suda Pž 1826/24 od 09.08.2024. godine, odbijena je žalba tuženog kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda. Odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je izjavio blagovremenu reviziju sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj na osnovu člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse i razmatranja pravnog pitanja.

Članom 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11... 10/23–dr. zakon), propisano je da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija), dok je stavom 2. istog člana propisano da o dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.

Pobijanom drugostepenom presudom pravnosnažno je usvojen tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti menice i isplatu po osnovu pravno neosnovanog obogaćenja, dok je odbijen protivtužbeni zahtev tuženog za isplatu novčanog potraživanja po osnovu duga i naknadu štete. Prema oceni nižestepenih sudova, tuženi je zloupotrebio blanko menicu tužioca jer je popunio i podneo na naplatu suprotno meničnom ovlašćenju zbog čega je utvrđena ništavost menice i posledično navedenom tuženi je obavezan da tužiocu isplati novčani iznos koji je neosnovano naplatio. U pogledu protivtužbenog zahteva, nižestepeni sudovi su utvrdili da tužilac nije učesnik pravnog posla povodom koga je tuženi izdao predmetnu fakturu, te da tužilac nije u obavezi da ispuni utuženo potraživanje, niti ima odgovornosti tužioca za štetu koju tužilac potražuje povodom istog pravnog posla.

Imajući u vidu sadržinu tražene pravne zaštite, način presuđenja i razloge na kojima su zasnovane nižestepene presude, Vrhovni sud nalazi da nisu ispunjeni uslovi za odlučivanje o reviziji kao izuzetno dozvoljenoj. Revident osporava pravilnost primene materijalnog prava, ali pogrešna primena materijalnog prava, sama po sebi, bez ispunjenosti ostalih uslova propisanih odredbom člana 404. Zakona o parničnom postupku, nije dovoljan razlog za odlučivanje o reviziji iz te zakonske odredbe. U reviziji se ne ukazuje koja to pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana ili od opšteg interesa treba razmotriti, niti se ukazuje na različitu sudsku praksu. Takođe, posebna revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, niti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje revident.

Zato je Vrhovni sud primenom odredbe člana 404. stav 2. doneo odluku kao u stavu prvom izreke.

Ispitujući dozvoljenost revizije tuženog na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. ZPP, Vrhovni sud je ocenio da revizija nije dozvoljena.

Tužilac je protiv tuženog podneo tužbu dana 17.01.2023. godine, dok je tuženi podneo protivtužbu dana 17.03.2023. godine. Vrednost predmeta spora po tužbi iznosi 2.494.433,00 dinara, dok ukupna vrednost predmeta spora po protivtužbi iznosi 2.818.918,58 dinara.

Odredbom člana 487. stav 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da u postupku o privrednim sporovima, sporovi male vrednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost od 30.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Stavom 3. je propisano da se kao sporovi male vrednosti smatraju i sporovi u kojima predmet tužbenog zahteva nije novčani iznos, a vrednost predmeta spora koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi iznos iz stava 1. ovog člana (član 33. stav 2). Odredbom člana 479. stav 6. navedenog zakona propisano je da u sporovima male vrednosti, protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.

U konkretnom slučaju radi se o privrednom sporu male vrednosti iz odredbe člana 487. Zakona o parničnom postupku, iz kog razloga revizija shodno odredbi člana 479. stav 6. istog zakona nije dozvoljena.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća – sudija

Tatjana Miljuš, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković