Ispitujući pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 18/20), Vrhovni sud je odlučio da revizija tuženog nije osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Nisu od uticaja revizijski navodi o tome da je drugostepena odluka zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku, jer takva bitna povreda ne predstavlja dozvoljen revizijski razlog predviđen u članu 407. Zakona o parničnom postupku. Revizijski navodi kojima se osporava ocena dokaza i utvrđeno činjenično stanje nisu dozvoljeni u konkretnom slučaju, imajući u vidu da se pravilnost utvrđenog činjeničnog prema odredbi člana 407. stav 2. ZPP-a može osporavati samo u procesnoj situaciji iz odredbe člana 403. stav 2. ZPP-a, što ovde nije slučaj.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, privredno društvo „Interkomerc“ AD Beograd i tuženi bili su u poslovnom odnosu po osnovu kuporpodaje robe, po kom osnovu je navedeno privredno društvo tuženom ispostavilo račun - otpremnicu br. .../... od 01.10.2013. godine na iznos od 30.004.884,00 dinara. Dalje je utvrđeno da su „Srpska banka“ AD Beograd i „Interkomerc“ AD Beograd dana 01.10.2013. godine zaključili Ugovor o faktoringu br. ...-... od 01.10.2013. godine kojim „Interkomerc“ AD Beograd ustupa „Srpskoj banci“ AD Beograd, pravnom prethodniku tužioca, potraživanje prema dužniku „Feriti“ DOO Beograd (tuženi) iz fakture br. .../... od 01.10.2013. godine u iznosu od 30.004.884,00 dinara sa datumom dospeća 30.11.2013. godine. Iz priloga br. 3 Ugovora - Notifikacija o prenosu potraživanja sa dužnika (ovde tuženog) utvrđeno je da je u istoj sadržana izjava dužnika od 01.10.2013. godine kojom potvrđuje da je upoznat sa ustupanjem potraživanja od strane „Interkomerc“ AD Beograd „Srpskoj banci“ AD Beograd po fakturi br. .../... od 30.11.2013. godine koja glasi na iznos od 30.004.884.00 dinara, sa čim je dužnik bezuslovno saglasan, te izjavljuje da će dugovani iznos po navedenoj fakturi isplatiti banci. Izjava dužnika je snabdevena pečatom i potpisom dužnika, ovde tuženog. Na osnovu Sporazuma o preuzimanju loše aktive od 26.12.2014. godine, u smislu naloga iz Zaključka Vlade RS od 07.11.2014. godine, „Srpska banka“ AD Beograd je prenela lošu aktivu na Agenciju za osiguranje depozita sa stanjem na dan 31.12.2014. godine, koju Agencija u ime i za račun Republike Srbije preuzima i njome upravlja. Prema članu 2. Sporazuma ovaj sporazum je istovremeno po svojoj pravnoj prirodi ugovor o ustupanju potraživanja (cesija) između „Srpske banke“ AD Beograd kao ustupioca i Agencije za osiguranje depozita kao prijemnika, u ime i za račun Republike Srbije. Ugovorom o ustupanju potraživanja (cesija) sa svim akcesornim poverilačkim pravima od 19.03.2015. godine, zaključenim između „Srpske banke“ AD Beograd kao ustupioca i Agencije za osiguranje depozita kao prijemnika, shodno navedenom Sporazumu od 26.12.2014. godine, ustupilac prenosi celokupno potraživanje koje ima prema dužniku „Feriti“ DOO Beograd i prema regresnom dužniku „Interkomerc“ AD Beograd po osnovu Ugovora o faktoringu broj ... od 01.10.2013. godine na Agenciju. Ugovorom o ustupanju potraživanja zaključenim u formi javnobeležničkog zapisa pred javnim beležnikom pod brojem OPU 902/2019 dana 26.06.2019. godine Agencija za osiguranje depozita kao ustupilac prenosi na ovde tužioca kao prijemnika potraživanje po osnovu Ugovora o faktoringu br. ... zaključenog dana 25.09.2013. godine između „Srpske banke“ ad Beograd i regresnog dužnika ”Interkomerc” ad Beograd za dug po fakturama glavnog dužnika, ovde tuženog, kao i potraživanje po osnovu Ugovora o faktoringu br. ... od 01.10.2013. godine zaključenog između „Srpske banke“ AD Beograd i regresnog dužnika „Interkomerc“ AD Beograd, za dug po fakturama glavnog dužnika, ovde tuženog.

Nižestepeni sudovi ocenom izvedenih dokaza zaključuju da je roba fakturisana računom - otpremnicom br. .../... od 01.10.2013. godine isporučena tuženom, za koje utvrđenje su dali razloge. Ugovor o faktoringu ima dopušten, određen i moguć osnov, ne prikriva bilo koji drugi ugovor, čija pravna valjanost bi bila cenjena kao prikriveni ugovor. Dakle, nižestepeni sudovi su protivno tvrdnjama tuženog utvrdili da je između tuženog i privrednog društva „Interkomerc“ AD Beograd zaključen ugovor o kupoprodaji i nastalo potraživanje koje je bilo podobno za prenos shodno zaključenom Ugovoru o faktoringu br. ... od 01.10.2013. godine između poverioca i „Srpske banke“ AD Beograd, po otpremnici-računu br. .../... od 01.10.2013. godine, pa zaključuju da je predmetni Ugovor o faktoringu važeći pravni posao, kako po predmetu u smislu člana 46. i 47. Zakona o obligacionim odnosima, tako i po osnovu u smislu člana 52. istog Zakona.

Iz navedenog razloga nižestepeni sudovi su doneli odluku kojom su usvojili tužbeni zahtev za isplatu glavnog potraživanja sa zateznom kamatom.

Revident osporava materijalnopravne zaključke nižestepenih sudova. Ističe da potraživanje po navedenoj otpremnici ne postoji, da roba po navedenoj otpremnici nikada nije isporučena tuženom, te da je stoga ugovor o faktoringu ništav jer ne postoji potraživanje koje moglo biti ustupljeno. Dalje je naveo da je tužilac prijavio potraživanje u postupku koji se vodi po Unapred pripremljenom planu reogrganizacije u odnosu na dužnika „Interkomerc“ AD Beograd, a na osnovu predmetnog ugovora o faktoringu i otpremnice od 01.10.2013. godine, koje potraživanje je obuhvaćeno usvojenim UPPR-om, te da stoga ne može povodom istog potraživanja uživati pravnu zaštitu i u odnosu na tuženog.

Revizija tuženog nije osnovana.

Nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primenili materijalno pravo na osnovu kog su zaključili da je potraživanje tužioca osnovano, te da u pravnim poslovima na osnovu kojih je tužilac stekao predmetno potraživanje ne postoje razlozi ništavosti na koje je ukazivao tuženi.

Naime, tuženi je osporio potraživanje koje je kasnije ugovorom o faktoringu i cesijom preneto na ovde tužioca, na način opisan u utvrđenom činjeničnom stanju. Navedene tvrdnje prvostepeni sud je ispitivao i ocenom izvedenih dokaza utvrdio da je poslovni odnos između originernog poverioca „Interkomerc“ AD Beograd i tuženog postojao, da je zasnovan na kupoprodaji robe, te da je isporučena roba po računu – otpremnici od 01.10.2013. godine koja glasi na iznos od 30.004.884,00 dinara. Navedeno potraživanje je potom bilo predmet Ugovora o faktoringu br. ... od 01.10.2013. godine na osnovu kog je „Interkomerc“ AD Beograd to potraživanje preneo na novog poverioca „Srpsku banku“ AD Beograd, da bi na osnovu Ugovora o ustupanju potraživanja (cesija) sa svim akcesornim poverilačkim pravima od 19.03.2015. godine, zaključenim između „Srpske banke“ AD Beograd kao ustupioca i Agencije za osiguranje depozita kao prijemnika, predmetno potraživanje bilo preneto na Agenciju. Na kraju, Agencija je takođe raspolagala potraživanjem po računu – otpremnici od 01.10.2013. godine, tako što je isto prenela na ovde tužioca.

Imajući u vidu da su nižestepeni sudovi utvrdili postojanje potraživanja između originernog poverioca i tuženog kao glavnog dužnika i zaključili da se ne radi o fiktivnom pravnom poslu, pravilan je zaključak da su potonji pravni poslovi na osnovu kojih je raspolagano tim potraživanjem punovažni, te da se tužilac osnovano legitimiše kao poverilac utuženog potraživanja.

Ne mogu se prihvatiti kao osnovani revizijski navodi da je tužilac prijavom potraživanja u postupku po Unapred pripremljenom planu reorganizacije koji se vodi u odnosu na „Interkomerc“ AD Beograd, izgubio pravo na sudsku zaštitu u ovom postupku protiv tuženog. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da UPPR-om jeste obuhvaćeno potraživanje Agencije za osiguranje depozita prema „Interkomercu“ AD Beograd kao regresnom dužniku po Ugovoru o faktoringu broj ...-... od 01.10.2013. godine, a čiji je predmet račun – otpremnica broj .../..od 01.10.2013. godine, ali navedeno nije od uticaja na obligacioni odnos između tužioca i tuženog. Ovo iz razloga što je tuženi glavni dužnik navedenog potraživanja (dužnik iz obligacionog odnosa iz koga je nastalo potraživanje po navedenom računu), dok je „Interkomerc“ AD Beograd, Agenciji za osiguranje depozita odgovoran za naplativost potraživanja kao ustupilac potraživanja, a u skladu sa odredbom člana 16. Zakona o faktoringu („Sl. glasnik RS“ br. 62/2013) i sadržinom njihovog obligacionog odnosa regulisanog Ugovorom o faktoringu od 01.10.2013. godine. Kako se radi o dva različita pravna osnova na kom se zasnivaju obaveze tuženog i društva „Interkomerc“ AD Beograd, to je bez uticaja činjenica da je potraživanje Agencije za osiguranje depozita obuhvaćeno pomenutim UPPR-om.

Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlozi o kojima revizijski sud vodi računa po službenoj dužnosti, primenom odredbe člana 414. stav 1. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća - sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić