Prev 131/2014

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 131/2014
23.10.2014. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Gordane Ajnšpiler Popović i Jelene Borovac, članova veća, u privrednom sporu po tužbi tužioca K.f.l. po ugovoru o konzorciju overenom u Opštinskom sudu u Lebanu Ov br. II/1 702/06 od 25.12.2006. godine, koga zastupa punomoćnik I.I., advokat iz B., protiv tužene Agencije za privatizaciju iz Beograda, radi utvrđenja nezakonitosti raskida ugovora, vraćanja datog i naknade štete, vrednost predmeta spora 62.324.389,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž br. 5710/13 od 12.03.2014. godine, u sednici veća održanoj dana 23.10.2014. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž br. 5710/13 od 12.03.2014. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Beogradu P br. 9064/2012-2008 od 07.05.2013. godine, u stavu prvom izreke, odbačena je tužba u delu da se utvrdi da je ugovor o prodaji kapitala metodom javne aukcije II Ov br. 1378/2007 od 17.07.2007. godine zaključen između tužioca i tužene nezakonito raskinut. Stavom drugim izreke, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev za obavezivanje tužene da tužiocu na ime prodajne cene koju je tužilac u celini isplatio plati iznos od 14.326.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 03.08.2007. godine i na ime sredstava koje je tužilac shodno ugovoru o prodaji kapitala investirao u društvo isplati iznos od 7.998.389,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.10.2008. godine. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev u delu da tužena na ime naknade štete isplati tužiocu iznos od 40.000.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.10.2008. godine. Stavom četvrtim izreke, odbijen je predlog tužioca za donošenje delimične presude da se utvrdi da je ugovor o prodaji kapitala metodom javne aukcije iz stava 1. izreke nezakonito raskinut. Stavom petim izreke, obavezan je tužilac da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 119.015,00 dinara.

Privredni apelacioni sud je pobijanom presudom Pž br. 5710/13 od 12.03.2014. godine odbio žalbu tužioca kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu Privrednog suda u Beogradu.

Protiv pravnosnažne drugostepene presude tužilac je izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu u granicama propisanim odredbom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ 72/11) koji se primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. istog zakona i člana 23. Zakona o izmenama i dopunama ZPP („Službeni glasnik RS“ 55/14) i odlučio kao u izreci jer revizija tužioca nije osnovana.

Pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. Drugostepeni sud nije učinio bitnu povredu iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 194. ZPP, na koju ukazuje revident jer je pravilno potvrđena prvostepena presuda u delu u kome je tužba tužioca za utvrđenje odbačena. Pobijana presuda nije zahvaćena ni bitnom povredom odredaba parničnog posutpka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, jer nema nedostataka zbog kojih ne bi mogla biti ispitana, obrazloženje pobijane presude je jasno i nije u suprotnosti sa ispravama u spisima predmeta odnosno dokazima izvedenim u toku postupka.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju između parničnih stranaka je bio zaključen ugovor o prodaji kapitala metodom javne aukcije Ov br. 1378/07 od 17.07.2007. godine, koji ugovor je raskinut o čemu je tužilac izvešten obaveštenjem agencije od 23.10.2008. godine jer tužilac nije ispunio ugovorne obaveze iz odredbe člana 3.3., 5.2.1. i obaveze iz socijalnog programa Aneksa I ugovora budući da nije postupio po obaveštenjima tuženog od 20.05.2008. godine, 06.06.2008.godine i 20.08.2008. godine i u ostavljenom naknadnom roku nije dostavio odgovarajuće dokaze o ispunjavanju ugovornih obaveza na čije neispunjenje je obaveštenjima ukazano i pored upozorenja da će tuženi postupiti saglasno članu 41a. tačka 2, 5. i 6. Zakona o privatizaciji.

Odredbom 3.3 ugovora propisano je da ako iznos na koji se odnosi obaveza investiranja veći od 3.000.000,00 dinara tužilac je kao kupac dužan da Agenciji za privatizaciju u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora preda bankarsku garanciju bezuslovnu, neopozivu, plativu na prvi poziv, pri čemu je kupac bankarsku garanciju dužan da dostavi agenciji u navedenom roku i u slučaju da je u roku od 30 dana izvršio obavezu investiranja i o tome dostavio potvrdu preduzeća ovlašćenog za reviziju.

Odredbom 5.2.1. ugovora ustanovljena je obaveza tužioca da u roku od 12 meseci od dana zaključenja ugovora investira u subjekat privatizacije 7.951.000,00 dinara, koje investiranje mora biti izvršeno u osnovna sredstva koja služe isključivo za obavljanje pretežne delatnosti za koje je preduzeće bilo registrovano na dan održavanja aukcije.

Aneksom 1 ugovora Socijalni program, tužilac se obavezao da u subjektu privatizacije obezbedi poštovanje svih prava zaposlenih utvrđenih opštim aktima subjekta privatizacije važećim u trenutku zaključenja ugovora, da ne otpušta zaposlene radnike kao lica za čijim radom je prestala potreba u roku od 1 godine od dana zaključenja ugovora, da zarada zaposlenih neće biti manja od zarada zatečenih na dan potpisivanja ugovora.

Tužilac je nedospelim obveznicama stare devizne štednje platio kupoprodajnu cenu kapitala subjekta privatizacije u iznosu od 14.326.000,00 dinara po ugovoru od 17.07.2007. godine. Izveštajem nezavisnog revizora od 29.07.2008. godine koji je dostavljen tuženom 04.08.2008. godine konstatovano je da je tužilac izvršio obavezu investiranja iz odredbe 5.2.1. ugovora tako što je u subjekat privatizacije uneo osnovna sredstva, opremu u vrednosti od 7.998.389,00 dinara, s tim da uneta osnovna sredstva do dana vršenja revizije nisu stavljena u funkciju, niti je izvršeno povećanje kapitala po osnovu unetih sredstava, pri čemu je protivvrednost sredstava iskazana u poslovnim knjigama subjekta privatizacije kao obaveza koja se može konvertovati u kapital.

Tužena je izvršila kontrolu ispunjenosti ugovornih obaveza tužioca i to 07.11.2007, 28.01.2008, 03.03.2008. i 02.10.2008. godine, te je poslednjim izveštajem konstatovano da je tužilac na ime investiranja u subjekat privatizacije uneo osnovna sredstva od kojih prvih sedam čija je protivvrednost 1.661.600,00 dinara su stečena u izvršnom postupku namirenjem potraživanja po osnovu neisplaćenih zarada u subjektu privatizacije, a od kojih je samo jedna u funkciji, dok su ostala kupljena od pravnih lica i u fukciji su sa izuzetkom jednog računskog sistema nadzora. Takođe je utvrđeno da zaposlenima nisu redovno izmirivane zarade, a da je deo zarada izmiren u robi subjekta privatizacije. Obzirom na utvrđene nepravilnosti tužiocu su ostavljeni naknadni rokovi za ispunjenje istih i dostavljanje bankarske garancije, koju tužilac nije dostavio.

Kako tuženi ni u naknadno ostavljenom roku nije dostavio dokaze da je ispunio ugovorne obaveze u pogledu sprovedenog investiranja u subjekat privatizacije na način i u rokovima predviđenim ugovorom, te nije dostavio dokaze da je ispunio ugovorne obaveze u pogledu socijalnog programa u odnosu na isplatu zaostalih zarada i nije dostavio bankarsku garanciju, ugovor između parničnih stranaka se smatra raskinutim zbog neispunjenja obaveza kupca po samom zakonu na osnovu odredbe člana 41a. stav 1. Zakona o privatizaciji, o čemu je tužilac izvešten obaveštenjem Agencije od 23.10.2008. godine.

Pravilno su nižestepeni sudovi odbacili tužbu u delu tužbenog zahteva za utvrđenje da je ugovor između parničnih stranaka nezakonito raskinut, jer se radi o utvrđenju činjenica, a takvo utvrđenje nije predviđeno zakonom ili drugim propisom da bi moglo biti predmet tužbenog zahteva u smislu člana 194. stav 3. ZPP. Kod činjenice da je tužilac pored zahteva za utvrđenje tražio povraćaj iznosa uplaćenih po osnovu raskinutog ugovora i naknadu štete kao posledicu raskida ugovora, tužilac nema pravni interes za postavljanje tužbenog zahteva za utvrđenje da je ugovor nezakonito raskinut, jer utvrđenje te činjenice svakako prethodi odlučivanju o pravnim posledicama raskida. Stoga je u ovom delu neosnovana revizija tužioca, jer je pobijanom presudom pravilno i jasno obrazloženo odbacivanje tužbe u utvrđujućem delu primenom člana 194. ZPP.

Neosnovano je i ukazivanje revidenta na pogrešan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da tužilac nije izvršio svoje obaveze iz ugovora o prodaji kapitala. Nesporno je da tužilac nije dostavio tuženom garanciju iz odredbe 3.3 ugovora koju je po ugovoru bio dužan da dostavi agenciji u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora i u slučaju da je u tom roku izvršio obavezu investiranja i o tome dostavio potvrdu preduzeća ovlašćenog za reviziju. Tužilac nije ispunio ugovornu obavezu investiranja u skladu sa ugovorom u osnovna sredstva subjekta privatizacije, budući da nije sproveo dokapitalizaciju za protivvrednost unete imovine u subjekat privatizacije, niti dokazao da je unetu opremu u celosti stavio u funkciju, kao osnovno sredstvo subjekta privatizacije, a takođe nije dostavio dokaze da je ispunio ugovorne obaveze u pogledu socijalnog programa u delu koji se odnosi na isplatu zaostalih zarada.

Kako je ugovor o prodaji kapitala subjekta privatizacije raskinut zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane kupca kapitala, ovde tužioca, on kao nesavesna strana nema pravo na vraćanje ugovorene cene saglasno članu 41a. Zakona o privatizaciji, a u skladu sa odredbom 7.2 ugovora u slučaju raskida zbog neispunjenja ugovornih obaveza od strane kupca, kupac ovde tužilac gubi sva prava i potraživanja po osnovu ovog ugovora. Stoga je neosnovano ukazivanje revidenta na pogrešnu primenu odredbe člana 41a. Zakona o privatizaciji. Navedenom zakonskom odredbom i odredbama ugovora isključena je primena člana 132. Zakona o obligacionim odnosima, na koju se revident poziva.

Na osnovu izloženog, te kako ne stoje revizijski razlozi niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, revizija tužioca odbijena je kao neosnovana primenom člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća-sudija,

Branko Stanić,s.r.