Prev 1389/2022 3.19.1.25.1.4

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 1389/2022
29.09.2022. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Miljuš, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u parnici po tužbi tužioca AMG Pharm DOO Beograd, čiji je punomoćnik Petar Crnjanski, advokat u ..., protiv tužene UniCredit Bank Srbija AD Beograd, čiji je punomoćnik Nataša Lalatović Đorđević, advokat u ..., radi utvrđenja ništavosti i isplate stečenog bez osnova, vrednost predmeta spora 60.000,00 dinara, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 11Pž 10938/21 od 24.05.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 29.09.2022. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tužene, izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 11Pž 10938/21 od 24.05.2022. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene, izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 11Pž 10938/21 od 24.05.2022. godine.

ODBIJAJU SE zahtevi tužioca i tužene za naknadu troškova revizijskog postupka.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Beogradu 12P 4961/2021 od 27.09.2021. godine, u stavu I izreke usvojen je tužbeni zahtev tužioca pa je utvrđeno da je ništava odredba člana 6. Ugovora o kreditu broj ... od 13.03.2020. godine zaključenog između tužene i tužioca, a koja glasi: „Korisnik kredita je obavezan da pre puštanja u tečaj plati naknadu u visini od 0,5% od iznosa kredita, uvećanu za pripadajuće javne dažbine (ukoliko je primenjivo), u skladu sa pozitivnim propisima Republike Srbije“, u stavu II izreke odbijen je tužbeni zahtev u delu u kome je tužilac tražio utvrđenje ništavosti odredbe člana 3. stav 1. tačka V i stav 2. istog člana istog ugovora o kreditu zaključenog između tužene i tužioca, a koje glase: „Dokaz o izvršenom plaćanju svih naknada i drugih troškova navedenih u članu 6. i 7. ugovora“ i „banka će sredstva kredita pustiti u tečaj tek po dostavljanju, od strane korisnika kredita, svih dokumenata navedenih u stavu 3.1. ugovora“, u delu koji se odnosi na dostavljanje dokaza o uplati naknade za obradu kreditnog zahteva, u stavu III izreke, obavezana je tužena da tužiocu isplati iznos od 60.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 14.03.2020. godine pa do konačne isplate; u stavu IV izreke obavezana je tužena da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 49.500,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude do konačne isplate.

Presudom Privrednog apelacionog suda 11Pž 10938/21 od 24.05.2022. godine, odbijena je žalba tužene kao neosnovana i potvrđena navedena prvostepena presuda, te je odbijen zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv drugostepene presude tužena izjavljuje reviziju, zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Tužilac je dostavio odgovor na reviziju kojim je osporio revizijske navode tužene i predložio odbijanje revizije kao neosnovane. Troškove za sastav odgovora na reviziju i sudskih taksi je tražio.

Ocenjujući ispunjenost uslova za dozvoljenost revizije tužene, izjavljene na osnovu člana 404. ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11...18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da u ovoj vrsti spora ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse. Prema razlozima iznetim u obrazloženju, pobijanom presudom nije odstupljeno od sudske prakse. Izraženo stanovište drugostepenog suda o razlozima ništavosti odredbe ugovora o kreditu u skladu je sa pravnim stavom usvojenim na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, održanoj 22.05.2018. godine i njegovom dopunom usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, održanoj 16.09.2021. godine. Navedenim pravnim stavom izrečeno je da banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove ili naknadu za obradu kreditnog zahteva nije ništava pod uslovom da je ugovoru prethodila ponuda banke sa sadržanim jasnim i nedvosmislenim podacima o troškovima kredita. Troškovi, ili naknade, koje banka obračunava prilikom odobravanja kredita ili koji su poznati na dan obračuna i koje banka obračunava klijentu u toku realizacije kredita mogu biti posebno iskazani u ugovoru o kreditu kao obaveza korisnika kredita, bilo u procentualnom iznosu ili u apsolutnoj vrednosti, ali uslov je da zaključenju ugovora prethodi ponuda banke u kojoj je određena obaveza plaćanja tako jasno i nedvosmisleno da korisnik kredita nijednog trenutka ne bude doveden u zabludu o kojim troškovima, ili naknadama je reč. U situaciji u kojoj nema dokaza da je tužena postupila na opisani način i da je tužiocu kao korisniku kredita dostavila ponudu sa propisanom sadržinom, to predstavlja njenu nesavesnost koja vodi ništavosti imovinskog prava ugovorenog takvim postupanjem u sopstvenu korist, zbog čega nema povrede pravnog stava Vrhovnog kasacionog suda. Takođe, u konkretnom slučaju, prema razlozima revizije nema potrebe za razmatranjem pravnog pitanja od opšteg intresa ili pravnog pitanja u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potrebe za novim tumačenjem prava.

Zbog toga je, na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno da se ne dozvoli odlučivanje o izjavljenoj reviziji kao posebnoj, odnosno izuzetno dozvoljenoj.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost izjavljene revizije primenom odredbe člana 410. Zakona o parničnom postupku i našao da revizija tužene nije dozvoljena.

Tužba radi utvrđenja i isplate stečenog bez osnova podneta je dana 17.05.2021. godine, a vrednost predmeta spora je iznos od 60.000,00 dinara.

Odredbom člana 487. stav 1. i 3. Zakona o parničnom postupku, propisano je da su u postupku u privrednim sporovima, sporovi male vrednosti sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost od 30.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe i da se sporovima male vrednosti smatraju i sporovi u kojima predmet tužbenog zahteva nije novčani iznos, a vrednost predmeta spora koju je tužilac naveo u tužbi ne prelazi navedeni iznos.

Odredbom člana 479. stav 6. navedenog zakona, propisano je da u sporovima male vrednosti protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.

Kako se u konkretnom slučaju radi o privrednom sporu male vrednosti u kojem je vrednost predmeta spora očigledno ispod navedenog zakonskog limita, revizija tužene nije dozvoljena, u smislu člana 479. stav 6. ZPP.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku, odlučeno je kao u stavu drugom izreke rešenja.

Na osnovu odredbe iz člana 165. stav 1. Zakona o parničnom postupu odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova postupka po reviziji, jer sa revizijom nije uspela, a primenom člana 153. Zakona o parničnom postupku i zahtev tužioca za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer se ne radi o troškovima potrebnim radi vođenja parnice u smislu člana 154. Zakona o parničnom postupku, te je doneta odluka u stavu trećem izreke rešenja.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić