Prev 1971/2022 3.1.2.4.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Prev 1971/2022
27.04.2023. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš, Tatjane Matković Stefanović, Mirjane Andrijašević i Ivane Rađenović, članova veća, u parnici po tužbi tužioca „Simimpex“ DOO Niš u stečaju, Bulevar Nemanjića broj 25, čiji je punomoćnik Ivan Dimanovski, advokat u ..., protiv tužene AA iz ..., ... .../..., čiji su punomoćnici Ljiljana Živković i Irena D Đorđević, advokati u ..., radi utvrđenja ništavosti ugovora o zakupu i utvrđenja nepostojanja razlučnog potraživanja, vrednost predmeta spora 2.041.946,05 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 2Pž 4449/20 od 19.05.2022. godine, u sednici veća održanoj 27.04.2023. godine, doneo je

R E Š E NJ E

DOZVOLJAVA SE posebna revizija tužioca izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 2Pž 4449/20 od 19.05.2022. godine.

USVAJA SE revizija tužioca, UKIDAJU SE presuda Privrednog apelacionog suda 2Pž 4449/20 od 19.05.2022. godine u I i u III stavu izreke i presuda Privrednog suda u Nišu 7P 287/2019 od 30.07.2020. godine u drugom stavu izreke i u tom delu se predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Privredni sud u Nišu je doneo presudu 7P 287/2019 dana 30.07.2020. godine, kojom je u prvom stavu izreke konstatovao da usvaja tužbeni zahtev i utvrdio da ne postoji potraživanje tužene AA iz ... prema tužiocu „Simimpex“ DOO Niš u stečaju, u celokupnom prijavljenom iznosu od 2.001.496,05 dinara, koji je prijavljen u stečajnom postupku koji se vodi nad tužiocem; u drugom stavu izreke odbio tužbeni zahtev da se utvrdi ništavost Ugovora o zakupu stambenog prostora broj .../... od 11.01.2010. godine i da se obaveže tužena da vrati tužiocu sve što je stekla na ime navedenog ugovora, kao neosnovan i u trećem stavu izreke rešio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

Privredni apelacioni sud je doneo presudu 2Pž 4449/20 dana 19.05.2022. godine kojom je u I stavu izreke delimično odbio žalbu tužioca i potvrdio presudu Privrednog suda u Nišu P 287/2019 od 30.07.2020. godine u stavu II izreke; u II stavu izreke ukinuo presudu Privrednog suda u Nišu P 287/2019 od 30.07.2020. godine; u stavu I i III izreke i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje i u III stavu izreke odbio zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv navedene pravnosnažne drugostepene presude je tužilac izjavio blagovremenu reviziju pozivom na odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku, kojom je predviđeno da je revizija izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene odluke koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava. Presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužena je podnela odgovor na reviziju.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao razloge revizije po odredbi člana 404. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/2011 ... 18/2020) i odlučio da dozvoli posebnu reviziju, radi ujednačavanja sudske prakse.

Pobijanu presudu je Vrhovni kasacioni sud ispitao po odredbama člana 408. Zakona o parničnom postupku i zaključio da je revizija osnovana.

Prvostepena presuda je u drugom stavu izreke doneta na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja da je Ugovor o zakupu stambenog prostora broj .../... od 11.01.2010. godine zaključen između tužene u svojstvu zakupodavca i tužioca u svojstvu zakupca i da je ugovorom uređen zakup stana u ..., u Ulici ... broj .../..., površine 64,45 m2, bez ikakvih tereta, praznog od ljudi i stvari. Ugovoreno je da je zakupac dužan da za korišćenje stambenih prostorija plaća zakupninu u iznosu od 1.500 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan plaćanja i to do 5. u mesecu za prethodni mesec, bezgotovinski na tekući račun zakupodavca prema ispostavljenom računu. Ugovor je zaključen na neodređeno vreme. U vreme zaključenja ugovora prosečna mesečna cena zakupa stana kao predmetnog na tržištu je bila 535 evra. Tužilac je tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu zasnovao na tvrdnji da između ugovornih strana nije postojala namera korišćenja nepokretnosti po osnovu ugovora o zakupu, već zaduživanje tužioca i izvlačenje novca gomilanjem nerealnih obaveza, da bi zatim putem određenih pravnih poslova došlo do preuzimanja imovine tužioca od strane tužene, te na tvrdnji o prekomernom oštećenju tužioca zbog nesrazmere kod uzajamnih davanja ugovornih strana. Radi obezbeđenja potraživanja tužene kao poverioca po osnovu ugovora o zakupu, konstituisana je zaloga na pokretnim stvarima stečajnog dužnika ugovorom o zalozi na pokretnim stvarima, upisana u registru založnih prava na pokretnim stvarima kod Agencije za privredne registre 13.05.2013. godine. Zaloga je konstituisana na pokretnim stvarima – liniji za klanje goveda, svinja, jagnjadi po specifikaciji koja je priložena ugovoru o zalozi na pokretnim stvarima, i na rashladnom postrojenju za hlađenje komora po specifikaciji u prilogu tog ugovora. Tužena je prijavila potraživanje iz ugovora o zakupu broj .../... od 14.01.2010. godine, u iznosu od 2.001.496,05 dinara, kao potraživanje koje u celini obezbeđeno zalogom na pokretnim stvarima stečajnog dužnika, tuženog. Ugovor o zakupu je raskinut sporazumom stranaka 30.01.2014. godine.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti ugovora o zakupu stambenog prostora broj .../... od 11.01.2010. godine, sa obrazloženjem da ako je između obaveze ugovornih strana postojala u vreme zaključenja ugovora očigledna nesrazmera, to može predstavljati osnov za poništaj, a ne za utvrđenje ništavosti ugovora. Zbog toga, pozivom na prekomerno oštećenje tužilac ne može isticati ništavost ugovora. Dalje, u vreme zaključenja ugovora na snazi je bio Zakon o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br. 124/04) kojim su, odredbama člana 31. do člana 39, propisane posebne dužnosti određenih lica prema društvu. Na osnovu tih odredaba prvostepeni sud zaključuje da navodi tužioca kojim ukazuje na postojanje ličnog interesa, kod zaključenja predmetnog ugovora između zakonskog zastupnika tužioca koja je majka tuženoj, a otac tužene je bio osnivač tužioca i bivši direktor tužioca, nisu od značaja, jer te okolnosti ne čine ugovor ništavim. Prvostepeni sud ocenjuje da su neosnovani i navodi tužioca da ugovor nije imao dopušten osnov shodno članu 52. Zakona o obligacionim odnosima jer je zaključen sa namerom oštećenja poverilaca, u situaciji da je zaključen u vreme kada je tužilac bio likvidno i solventno preduzeće i njegovi tekući računi nisu bili u blokadi. Ugovor je sadržao predmet i cenu zakupa kao osnovne elemente ugovora o zakupu, pa po oceni prvostepenog suda tužbeni zahtev za utvrđenje ništavosti ugovora nije osnovan.

Drugostepeni sud je prihvatio ocenu prvostepenog suda da je neosnovan navedeni tužbeni zahtev, sa obrazloženjem da je ugovor o zakupu zaključen saglasno članu 567. Zakona o obligacionim odnosima, da ima sve elemente predviđene zakonom, da je u vreme njegovog zaključenja tužilac bio likvidno i solventno preduzeće, te da je ugovor zaključen uz poštovanje prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja. Posebno, ugovorena cena zakupa ne može biti razlog ništavosti, niti činjenica da je tužena bila povezano lice u smislu člana 34. Zakona o privrednim društvima sa tužiocem sama po sebi vodi ništavosti ugovora. Pravo na poništaj ugovora zbog prekomernog oštećenja po odredbama člana 139. Zakona o obligacionim odnosima prestaje istekom jedne godine od njegovog zaključenja.

U reviziji, tužilac ukazuje da je pravni odnos po predmetnom ugovoru trajao od 11.01.2010. do 30.01.2014. godine, u kom periodu je tužilac zapao u stanje trajne blokade, počev od decembra 2012. godine, što je predstavljalo i osnov za pokretanje postupka stečaja nad tužiocem. Pošto tužilac nije mogao da ispunjava ugovorne obaveze iz spornog ugovora, ugovor je morao biti otkazan shodno zakonskim mogućnostima. Međutim, parnične stranke su ugovor i dalje održale na snazi, pri čemu se tužilac zaduživao mesečno za iznos od 1.500 evra, što je kasnije predstavljalo osnov za konstituisanje hipoteke na nepokretnosti tužioca i preuzimanje hipotekovane nepokretnosti u svojinu od strane ovde tužene. Naime, prvostepeni sud je utvrdio da je pored ugovora o zalozi na pokretnim stvarima dužnika, ovde tužioca, radi obezbeđenja potraživanja tužene po spornom ugovoru, među parničnim strankama zaključen i naknadni ugovor za prestanak hipoteke, overen pred Osnovnim sudom u Pirotu pod Ov br. ... .../... dana 14.01.2014. godine. Tim ugovorom je konstatovano da na osnovu ugovora o zakupu stambenog prostora broj .../... od 11.01.2010. godine, postoje obaveze ovde tužioca prema tuženoj na dan 05.06.2013. godine u iznosu od 2.838.183,00 dinara, radi čijeg obezbeđenja je ustanovljena vansudska izvršna hipoteka prvog reda na nepokretnosti u vlasništvu tužioca, a tužilac nije u mogućnosti da izmiri dugovanje zbog blokade računa, te se izmirenje hipotekarnog duga vrši zaključenjem naknadnog ugovora radi prenosa prava svojine na predmetu hipoteke u korist ovde tužene, umesto ispunjenja duga. Revident ponavlja da je postupanje ugovornih strana imalo za cilj stvaranje fiktivnih potraživanja na strani tužene, koja su se obezbeđivala putem založnih izjava i ugovora o hipoteci, umesto da ugovor bude raskinut i podneta tužba radi naplati neisplaćene zakupnine već nakon prvih zadocnjenja isplate zakupnine. Revident smatra da je takvim postupanjem ugovornih strana prekršeno načelo obligacionog prava o savesnosti i poštenju i postupanja u skladu sa dobrim poslovnim običajima, kao i zabrani prouzrokovanja štete, što je imalo za posledicu izvlačenje imovine tužioca i prisvajanje iste od strane tužene po osnovu fiktivnih zakupnina, po kom osnovu je ugovor nezakonit i ništavan. Dalje, ukazuje na posledicu propisanu odredbom člana 35. Zakona o privrednim društvima („Službeni glasnik RS“ br 124/04) u ništavosti pravnog posla zaključenog povredom pravila o sukobu interesa, koji nije odobren od strane članova društva koji nemaju lične interese za zaključenje određenog pravnog posla. Kako takvih lica nema, sam ugovor je apsolutno ništav jer je zaključen u postojanju ličnih interesa ugovornih strana. Ugovor je ništav i usled postojanja nedopustive pobude za njegovo zaključenje.

Vrhovni kasacioni sud, ocenjujući razloge presuđenja o tužbenom zahtevu za utvrđenje ništavosti ugovora koji su zaključili tužilac i tužena, nalazi da nižestepeni sudovi nisu ocenili sve moguće razloge ništavosti ugovora. Na ništavost ugovora može se pozivati zainteresovano lice, pre svega ugovorne strane, kako je to pravilno u konkretnom slučaju ocenio prvostepeni sud. Međutim, kada se tužbenim zahtevom traži utvrđenje ništavosti ugovora, sud je dužan da ispita sve razloge za ništavost, dakle ne samo one zbog kojih tužilac smatra da je ugovor ništav. U konkretnoj situaciji nije bilo dovoljno oceniti da je ugovor zaključen u skladu sa odredbama Zakona o obligacionim odnosima koje definišu pojam i predmet ugovor o zakupu, te da ugovor ima bitne elemente – predmet zakupa i zakupninu, za zaključak da li je ugovor valjan, odnosno da nije ništav. Ugovor koji nema bitne elemente u krajnjem neće proizvoditi pravno dejstvo, ali to ne vodi ništavosti ugovora. Ugovaranje zakupnine u tri puta većem iznosu od realne tržišne zakupnine, sa jedne strane je stvar volje ugovornih strana, kako to ocenjuje prvostepeni sud, ali sa druge strane uz određene okolnosti može ukazivati na nedozvoljene ciljeve u zaključenju ugovora, na šta ukazuje revident. Drugostepeni sud je zaključio da je ugovor zaključen uz poštovanje prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja, a da za takvu ocenu nije dao nijedan razlog i nije ukazao na konkretne okolnosti prema kojima je to zaključio. Nepoštovanje prinudnih propisa, javnog poretka i dobrih običaja bi, prema odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, vodilo ništavosti ugovora, pa je iz tih razloga upravo bila neophodna ocena predmetnog ugovora zaključenog i potom primenjivanog tokom dužeg vremenskog perioda u kome je došlo i do blokade tužioca, zbog koje on nije mogao izmirivati obaveze na ime zakupnine. Osnov ugovora je vidljiv, u smislu odredbe člana 52. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, kada prema konkretnim okolnostima biva sporno da li se takav osnov ispunjava, onda je dovedeno u pitanje da li je pravi osnov za zaključenje predmetnog ugovora skriven, kako to ukazuje revident. Nižestepeni sudovi su propustili da primene odredbu člana 35. stav 5. Zakona o privrednim društvima („Sl. glasnik RS“, br. 125/04) koji je bio na snazi u vreme zaključenja ugovora, prema kojoj pravni posao u kome u skladu sa članom 34. istog zakona postoji sukob interesa, a koji nije odobren, ili za koji nije pružen dokaz da je u vreme zaključenja ili u vreme izvršenja pravnog posla u interesu privrednog društva, jeste ništav. O toj primeni prava se prvostepeni i drugostepeni sud nisu izjasnili. Ova odredba stoji, bez obzira na zaključak prvostepenog suda da su istim zakonom predviđene derivativne tužbe člana društva protiv lica sa kojim je zaključen ugovor radi naknade štete prouzrokovane privrednom društvu od strane tih lica povredom dužnosti koje imaju prema društvu u skladu sa ovim zakonom. Dakle, sve ukazuje na to da su nižestepeni sudovi propustili da ocene valjanost predmetnog ugovora, odnosno sve razloge za njegovu ništavost prema konkretnim okolnostima, pravilnom primenom materijalnog prava koje dolazi u obzir.

Kod takvog stanja stvari, usvojena je revizija, ukinute su prvostepena i drugostepena presuda u pravnosnažnom delu, kojim je odlučeno o zahtevu tužioca za utvrđenje ništavosti ugovora i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, kako bi raspravio sve činjenice od značaja za pravilnu primenu materijalnog prava za ocenu o valjanosti predmetnog ugovora, primenom odredbe člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić