Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Prev 2205/2022
07.06.2023. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš, Tatjane Matković Stefanović, Jasmine Stamenković i Vladislave Milićević, članova veća, u parnici po tužbi tužioca DP „Boreli“ Sombor – u stečaju, čiji je punomoćnik Gorica Markov, advokat u ..., protiv tuženih DOO „AA“ ..., ..., čiji je punomoćnik Jovo Japundža, advokat u ... i „Agrofit MBM“ DOO Bačka Topola, čiji je punomoćnik Katarina Zakić, advokat u ..., radi utvrđenja ništavosti ugovora, vrednost predmeta spora 600.000,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 2Pž 5287/18 od 18.12.2019. godine, u sednici veća održanoj 07.06.2023. godine, doneo je
P R E S U D U
PRIHVATA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 2Pž 5287/18 od 18.12.2019. godine.
Revizija se USVAJA, PREINAČUJU SE presuda Privrednog suda u Subotici P 26/10 od 27.01.2010. godine i presuda Privrednog apelacionog suda 2Pž 5287/18 od 18.12.2019. godine, tako što se utvrđuje da je Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti overen pred Opštinskim sudom u Bačkoj Topoli I Ov .../..., koje se sastoje od poslovnih prostorija u poslovno stambenoj zgradi ... broj ..., u ..., ukupne površine 120,65 m2, označene na katastarskoj parceli broj ... KO ... – ..., upisane u List nepokretnosti broj ..., zaključen 24.12.2007. godine između tuženog „AA“ DD ..., ..., kao prodavca i tuženog „Agrofit MBM“ DOO Bačka Topola, kao kupca – apsolutno ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo, i odbijaju se zahtevi tuženih za naknadu troškova parničnog postupka.
Obavezuju se tuženi da tužiocu DP „Boreli“ Sombor – u stečaju solidarno naknade troškove postupka po reviziji u iznosu od 18.000,00 dinara, u roku od 8 dana.
O b r a z l o ž e nj e
Privredni sud u Subotici je doneo presudu P 26/2010 dana 27.01.2010. godine kojom je odbio tužbeni zahtev da se utvrdi da je Ugovor o kupoprodaji nepokretnosti overen pred Opštinskim sudom u Bačkoj Topoli pod I Ov br .../..., koje se sastoje od poslovnih prostorija u poslovno stambenoj zgradi ... broj ..., u ..., ukupne površine 120,65 m2, označene na katastarskoj parceli broj ... KO ... – ..., upisane u List nepokretnosti broj ..., zaključen 24.12.2007. godine između prvotuženog kao prodavca i drugotuženog kao kupca, apsolutno ništavan i da ne proizvodi pravno dejstvo i zahtev da se tuženi obavežu da tužiocu naknade troškove postupka, te je obavezao tužioca da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 88.500,00 dinara.
Privredni apelacioni sud je doneo presudu 2Pž 5287/18 dana 18.12.2019. godine, kojom je odbio žalbu tužioca kao neosnovanu i potvrdio presudu Privrednog suda u Subotici P 26/2010 od 27.01.2010. godine.
Protiv navedene drugostepene pravnosnažne presude tužilac je izjavio reviziju pozivajući se na odredbe člana 404. Zakona o parničnom postupku, sa razloga potrebe za ujednačavanjem sudske prakse i razmatranja pravnog pitanja od opšteg interesa i interesa ravnopravnosti građana, čime ukazuje na razloge za posebnu reviziju iz člana 395. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br 125/04 i 111/09) po kojim odredbama se vodi ovaj parnični postupak. Presudu pobija zbog pogrešne primene materijalnog prava.
Privredni apelacioni sud je dopustio posebnu reviziju tužioca izjavljenu protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 5287/18 od 18.12.2019. godine, rešenjem 2Pž 5287/18 od 04.08.2022. godine.
Ocenjujući razloge revizije po odredbi člana 395. i 396. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni sud je prihvatio odlučivanje o reviziji tužioca kao izuzetno dozvoljenoj, radi ujednačavanja sudske prakse.
Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbama člana 399. Zakona o parničnom postupku i zaključio da je revizija tužioca osnovana.
Pobijana presuda je doneta bez bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, ali je doneta pogrešnom primenom materijalnog prava.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju prvotuženi, DOO „AA“ ..., ... je Ugovorom o kupoprodaji nepokretnosti overenim u Republici ... i u Republici Srbiji dana 24.12.2007. godine prodao drugotuženom „Agrofit MBM“ DOO Bačka Topola nepokretnost – poslovni prostor koji se nalazi u Bačkoj Topoli površine 120,65 m2. U ugovoru se prodavac legitimisao kao univerzalni pravni sledbenik svih ranijih organizacionih oblika „AA“ koji su postojali od 1947. do 1994. godine, kada je „AA“ organizovano kao deoničko društvo, po kom osnovu je vlasnik navedene nepokretnosti, upisane u zemljišne knjige. Drugotuženi je kao kupac poslovnog prostora samim ugovorom bio upoznat da su predmetne poslovne prostorije u posedu trećeg lica, ovde tužioca. Na osnovu navedenog ugovora od 24.12.2007. godine, koji je overen pred Opštinskim sudom u Bačkoj Topoli pod Ov .../... – 21.02.2008. godine i od strane javnog beležnika Republike ... pod Ov .../... od 19.02.2008. godine, je rešenjem Republičkog geodetskog zavoda od 25.09.2008. godine dozvoljen upis prava svojine na zgradi trgovine broj 1, površine 179 m2, u ... broj ..., postojećoj na katastarskoj parceli broj ... KO ... – ... i upis prava korišćenja na istoj parceli, u korist drugotuženog. Tužilac, koji je organizovan u skladu sa Uredbom o zaštiti imovine delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ od delova nekadašnjeg Jugoslovenskog kombinata gume i obuće „AA1“ ..., koji su se nalazili na području Republike Srbije, nakon organizovanja 1996. godine pa nadalje nije bio uspisan kao vlasnik, niti kao korisnik predmetnog poslovnog prostora, u zemljišnim odnosno u drugim javnim knjigama. Sudovi utvrđuju da je na dan 24.12.2007. godine u katastru nepokretnosti kao vlasnik nepokretnosti upisane u listu nepokretnosti broj ... KO ... – ..., na zgradi trgovine od 179 m2 bio upisan prvotuženi i to na nepokretnosti u društvenoj svojini – na zgradi, sa pravom korišćenja zemljišta u državnoj svojini Republike Srbije, odnosno da je prvotuženi prodavac imao pravo vlasništva na nepokretnosti koja je predmet prodaje i pravo korišćenja na zemljištu u državnoj svojini Republike Srbije u vreme zaključenja predmetnog ugovora. Nižestepeni sudovi zaključuju da je prvotuženi kao vlasnik nepokretnosti imao pravo da ugovorom o prodaji prenese vlasništvo na drugotuženog, koji se potom na osnovu ugovora i uknjižio kao vlasnik, sve u skladu sa odredbama Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa i Zakona o prometu nepokretnosti, i da nema osnova za ništavost predmetnog ugovora po odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Smatraju da odredbe Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji je potvrđen zakonom Republike Srbije, ima jaču pravnu snagu od Uredbe o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima, koja uredba je Sporazumom odnosno zakonom faktički stavljena van snage, odnosno da je Ugovor u skladu sa članom 1. priloga 2. Sporazuma o pitanjima sukcesije, pa je sa navedenih razloga tužbeni zahtev odbijen.
Drugostepeni sud ceneći odredbe Uredbe o privremenoj zabrani raspolaganja određenim nepokretnostima, pokretnim stvarima i pravima („Službeni glasnik RS“ br 49/91 ... 50/95), Uredbe o zaštiti imovine i delova preduzeća čije je sedište na teritoriji bivših republika SFRJ („Službeni glasnik RS“ br. 31/01 ... 73/11), Zakona o potvrđivanju sporazuma o pitanjima sukcesije i priloga G sporazuma i Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa, na osnovu utvrđenih činjenica i sadržine rešenja o privatizaciji Hrvatskog fonda za privatizaciju broj 563-03- 02/03-2003-38 od 24.09.2003. godine, kojim je izvršeno pretvaranje društvenog preduzeća „AA“ u deoničko društvo, prema kome su kod procene kapitala predmet bile nepokretnosti koje se nalaze u Srbiji, među kojima i sporna nepokretnost, smatra da je prvotuženi kao prodavac raspolagao svojim pravom u onom obimu koji je imao, a drugotuženi je bio savestan kupac, te se usvajanjem tužbenog zahteva štite stečena prava prvotuženog kao subjekta sa sedištem na teritoriji države sukcesora SFRJ, koji je u skladu sa pozitivnim propisima raspolagao svojom nepokretnošću i preneo prava svojine u onom obimu koji je imao i koje je garantovano Sporazumom o pitanjima sukcesije. Drugostepeni sud ocenjuje da je stvarno pravo prvotuženog na predmetnoj nepokretnosti garantovano Sporazumom o pitanjima sukcesije s obzirom da je do zaključenja ugovora o kupoprodaji nepokretnosti bilo u privatnoj svojini a da je tužilac bio samo faktički korisnik – držalac iste nepokretnosti.
Vrhovni sud ocenjuje da su razlozi kojima su se rukovodili nižestepeni sudovi kod odbijanja tužbenog zahteva pogrešni.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju i stanju u spisima predmeta, ugovor za koga tužilac traži utvrđenje da je apsolutno ništav, zaključen 24.12.2007. godine između tuženih, o prometu nepokretnosti u Republici Srbiji, overen je tako što je potpis za prodavca overen kod javnog beležnika u Vukovaru pod Ov .../... - 19.02.2008. godine, a nakon toga potpis kupca overen je od strane Opštinskog suda u Bačkoj Topoli pod I Ov .../... dana 21.02.2008. godine. Prema odredbama tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ br 42/98), promet nepokretnosti jeste raspolaganje nepokretnostima pravnim poslom i to prenos prava svojine na nepokretnosti sa jednog na drugo lice, prenos prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava korišćenja na nepokretnosti u državnoj svojini i prenos prava u pogledu raspolaganja nepokretnosti u društvenoj svojini sa jednog na drugog nosioca prava na nepokretnosti u društvenoj svojini. Prenosom prava svojine na zgradi istovremeno se prenosi i pravo svojine na zemljištu na kome se zgrada nalazi, kao i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, a prenosom prava svojine na zgradi izgrađenoj na zemljištu na kome vlasnik zgrade nema pravo svojine, već samo pravo korišćenja, prenosi se i pravo korišćenja na zemljištu na kome se zgrada nalazi kao i na zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Dakle, predmetni ugovor je morao biti u saglasnosti sa odredbama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni glasnik RS“ br 42/98) kojim je uređen promet nepokretnosti. Po odredbi člana 4. stav 1. tog zakona, ugovor o prometu nepokretnosti zaključuje se u pisanoj formi a potpisi ugovarača overavaju se od strane suda, dok prema stavu 2. istog člana, ugovori koji nisu zaključeni na način iz stava 1. ovog člana, ne proizvode pravno dejstvo. Predmetni ugovor upravo nije zaključen na način propisan odredbom člana 4. stav 1. Zakona o prometu nepokretnosti, koja propisana forma je uslov punovažnosti ugovora, jer nisu potpisi oba ugovarača overeni od strane suda, već potpis samo jednog ugovarača – kupca, ovde drugotuženog. Prema tome, ugovor ne proizvodi pravno dejstvo po izričitoj odredbi člana 4. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti. Takav ugovor upodobljava se apsolutno ništavom ugovoru u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Stoga je tužbeni zahtev osnovan. Predmet ovog postupka nije konvalidacija ugovora, niti utvrđenje prava svojine na nepokretnosti.
Prema iznetom je Vrhovni sud preinačio nižestepene presude po odredbi člana 407. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
Odluka o troškovima postupka doneta je po odredbi člana 161. stav 2. Zakona o parničnom postupku na način da je odbijen zahtev tuženih da se tužilac obaveže da im naknadi troškove postupka i obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove revizijskog postupka, po određenom zahtevu tužioca, i to za sastav revizije 18.000,00 dinara, sve primenom odredaba člana 149, 150. i 156. Zakona o parničnom postupku i Tarife o naknadama troškova i nagradama za rad advokata.
Predsednik veća - sudija
Branko Stanić, s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić