
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 301/2015
28.01.2016. godina
Beograd
U IME NARODA
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudije Branka Stanića, kao predsednika veća, sudije Gordane Ajnšpiler-Popović i sudije Branislave Apostolović, kao članova veća, u pravnoj stvari tužioca U.b. AD u B., …, koga zastupa R.A., advokat iz B., …, protiv tuženog G.o. AD B., …, koga zastupa M.G., advokat iz N.S., …, radi duga, vrednost predmeta spora 77.112.000,00 dinara, u postupku po reviziji tužioca protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 5685/14 od 11.06.2015.godine, na sednici veća održanoj dana 28.01.2016.godine, donosi
P R E S U D U
ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužioca izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda Pž 5685/14 od 11.06.2015.godine.
ODBIJA SE zahtev tužioca za naknadu troškova revizijskog postupka.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Privrednog suda u Beogradu P br. 2355/2013 od 19.04.2014. godine, usvojen je tužbeni zahtev tužioca U.b. AD u stečaju iz B., pa je obavezan tuženi G.o. AD iz B., da tužiocu isplati iznos od 77.212.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana 13.05.2011.godine do isplate, a u roku od 8 dana od prijema pismenog otpravka presude. Drugim stavom je obavezan tuženi da tužiocu isplati 1.169.520,00 dinara na ime troškova parničnog postupka.
Presudom Privrednog apelacionog suda Pž 5685/14 od 11.06.2015.godine, preinačena je prvostepena presuda, pa je presuđeno tako što je odbijen tužbeni zahtev tužioca U.b. AD u stečaju B., kojim je tražio da se obaveže tuženi G.o. AD B. da tužiocu plati 77.212.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 13.05.2011.godine do isplate, kao i parnične troškove. Obavezan je tužilac da tuženom nakandi parnične troškove u iznosu od 657.600,00 dinara u roku od 8 dana od prijema presude, kao i da tužilac tuženom plati 481.500,00 dinara na ime naknade parničnih troškova drugostepenog postupka.
Protiv drugostepene presude tužilac je izjavio blagovremenu i dozvoljenu reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, a sa predlogom da Vrhovni kasacioni sud istu usvoji i preinači pobijanu drugostepenu pravnosnažnu odluku, ili istu ukine i predmet vrati drugostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje po žalbi.
Vrhovni kasacioni sud je ispitao revizijom pobijanu drugostepenu presudu na način propisan članom 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik rS“ br. 72/11 i „Službeni glasnik RS“ br. 55/14) i odlučio da revizija tužioca nije osnovana.
Revizijom pobijana presuda nije zahvaćena bitnom povredom iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koje se u revizijskom postupku pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nisu učinjene ni bitne povrede iz člana 374. stav 1. ZPP na koje se revident poziva ističući da je drugostepeni sud odluku zasnovao na činjeničnom stanju koje je utvrdio drugačije od prvostepenog suda, a bez otvaranja rasprave pred drugostepenim sudom i u pogledu utvrđivanja volje ugovornih strana.
Predmet tužbenog zahteva je obavezivanje tuženog kao osiguravača po osnovu zaključene polise o osiguranju imovine broj … na isplatu opredeljenog iznosa – na ime naknade štete nastale usled nastupanja osiguranog slučaja u kome je u 10.03.2011.godine razbojništvom tužiocu oduzet iznos i to iz dva specijalna transportna vozila ukupno 83.500.000,00 dinara, a kako je tuženi po osnovu osiguranja tužiocu isplatio samo 6.288.000,00 dinara, to je preostali iznos od 77.212.000,00 dinara koje je tuženi odbio da isplati tužilac tražio ovom tužbom.
U toku postupka pred nižestepenim sudovima utvrđeno je da su stranke i to tužilac kao ugovarač osiguranja i osiguranik, a tuženi kao osiguravač 31.05.2010.godine zaključili ugovor o osiguranju polisa broj …, a kojom je obuhvaćeno osiguranje i prenosa/prevoza novca koje uključuje i razbojništvo, u skladu sa uslovima osiguranja od opasnosti provalne krađe i razbojništva. U toku prevoza novca vršenog od strane S.S. angažovanog od strane tužioca, u dva specijalno adaptirana vozila dana 10.03.2011.godine nesporno je došlo do razbojništva kada je tužiocu oduzet iznos od 83.500.000,00 dinara.
Uvidom u polisu osiguranja sud je utvrdio da je ista zaključena za period 01.06.2010.godine do 01.06.2011.godine, te da se stoga osigurani slučaj odnosno prevoz novca u kome je došlo do razbojništva i dogodio u toku trajanja perioda osiguranja po navedenoj polisi, kojom su bili obuhvaćeni i opasnost od provalne krađe i razbojništva.
Uslovima za osiguranje od opasnosti provalne krađe i razbojništva od 28.12.2010.godine, pod kojima je zaključena polisa osiguranja između parničnih stranaka u članu 5. stav 5. propisano je da osiguranje prenosa, odnosno prevoza novca i drugih vrednosti navedenih u stavu 1. zaključuje na osiguranu sumu u napred ugovorenu i označenu u polisi po jednom dostavljaču, a šteta se plaća u punom iznosu, ali najviše do visine sume osiguranja (osiguranje na prvi rizik). Po jednom dostavljaču, ako nema pratioca suma osiguranja može iznositi najviše 726.000,00 dinara. Za osiguranje na sumu osiguranja od 726.000,00 dinara do 1.742.000,00 dinara uslov je da dostavljač ima pratioca ili da novac prenosi u torbi sa ugrađenim alarmnim uređajem, a za osiguranje za sumu veću od 1.742.000,00 dinara da dostavljač ima oružanu pratnju i to 3.484.000,00 dinara jednog, a za iznos preko 3.484.000,00 dinara najmanje dva naoružana pratioca.
Prema odredbama citiranog člana, ako se pri nastupanju osiguranog slučaja utvrdi da dostavljač nije imao pratioca ili torbu sa alarmnim uređajem, a osiguranje je bilo na sumu osiguranja veću od 726.000,00 dinara, prilikom utvrđivanja visine naknade uzeće se kao da je osiguranje bilo zaključeno na sumu od 726.000,00 dinara. Isto tako će se prema citiranim odredbama uslova za osiguranje postupiti ako se utvrdi da dostavljač nije imao osiguranu pratnju, a osiguranje je bilo zaključeno na sumu osiguranja veću od 1.742.000,00 dinara, ili nije imao dva naoružana pratioca na sumu osiguranja preko 3.484.000,00 dinara.
Utvrđeno je od strane nižestepenih sudova da je prevoz gotovog novca vršilo ovlašćeno preduzeće specijalizovano za tu vrstu poslova, kao dostavljač, te da je prevoz vršen specijalnim vozilima za prevoz gotovog novca, a da su u upratnji novca bila dva lica i to vozač koji je bio naoružan i jedna naoružani radnik obezbeđenja transporta. S obzirom na visinu prevožene sume, tuženi je smatrajući da nije adekvatno obezbeđen prevoz novca pratnjom dostavljača sa dva naoružana pratioca, isplatio tužiocu samo iznos od 6.288.000,00 dinara, odnosno isplatio je iznos koji je shodno odredbama člana 5. uslova o osiguranju odgovara obezbeđenju sa jednim naoružanim pratiocem, odbijajući da isplati preostali iznos, jer nisu bili ispunjeni ugovoreni uslovi za obezbeđenje navedenog- prevoženog iznosa novca, te je stoga razlika oduzetog iznosa i isplaćenog od strane tuženog, predmet ovog spora.
Pri takvom činjeničnom utvrđenju i pri činjenici da je tuženi isplatom iznosa po nižem stepenu osiguranja suštinski prihvatio svoju legitimaciju i svoju odgovornost, kao i važenje polise osiguranja i okolnosti nastanka osiguranog slučaja, kao sporno se postavilo samo pitanje, da li je s obzirom na način na koji je ugovoreno u polisi osiguranja, tužilac pored vozača morao imati i dva naoružana radnika obezbeđenja da bi ispunio uslove iz citiranih odredbi člana 5. uslova za osiguranje, predviđenih za uspostavljanje odgovornosti za naknadu štete u visini ukupno prevozženog iznosa ili je jedan od lica koji imaju naoružanje radi oružane pratnje mogao biti i vozač, jer je u konkretnoj situaciji upravo u prevozu učestvovalo samo dva lica i to jedan koji je istovremeno bio i vozač i koji je posedovao i oružje i drugi, koji je bio naoružani radnik obezbeđenja.
Prvostepeni sud je zauzeo stanovište da su ispunjeni uslovi osiguranja za isplatu ukupnog iznosa koji je pri razbojništvu oduzet tuženom a po osnovu naknade štete po označenoj polisi, s obzirom da su u vozilu kojim je vršen prevoz gotovog novca bila dva lica sa adekvatnim naoružanjem koja su predstavljala oružanu pratnju prevožene sume novca, smatrajući da nije od uticaja činjenica da je jedan od njih bio istovremeno i sam vozač.
Drugostepeni sud je prvostepenu odluku preinačio i odbio tužbeni zahtev upravo smatrajući da je bilo neophodno da se u obezbeđenju prevoženog iznosa novca, odnosno na obezbeđenju transporta novca angažuju dva naoružana lica, čija bi jedina funkcija bila zaštita prevoženog novca, te da stoga sama činjenica da je vozač kome je funkcija i zadatak bio da vozi specijalno vozilo u kome je vršen prevoz novca, imao oružje, ne znači da je ispunjen navedeni uslov da postoje dva naoružana radnika koja vrše obezbeđenje prevoženog novca, jer se vozač prevashodno mora posvetiti vožnji i pratiti stanje u saobraćaju, što ga onemogućava da se na adekvatan način angažuje kao naoružana pratnja u svrhu obezbeđenja pošiljke, posebno imajući u vidu da je razbojništvo učinjeno presretanjem vozila u vožnji, što sve ukazuje da vozač nije mogao istovremeno ispunjavati i funkciju vožnje i funkciju obezbeđenja prevoženog tereta- novca.
Upravo iz navedenih razloga, a prihvatajući u potpunosti detaljno dato obrazloženje od strane drugostepenog suda, Vrhovni kasacioni sud reviziju tužioca odbija kao neosnovanu, kao u izreci ove odluke.
Nisu osnovani revizijski navodi kojima se ističe da je od strane drugostepenog suda, nejasna odredba ugovora tumačena suprotno odredbama člana 100. Zakona o obligacionima, kojim se reguliše način tumačenja u slučaju kada je ugovor zaključen prema napred odštampanom sadržaju ili kada je na drugi način pripremljen i predložen od strane jedne ugovorne strane, u kom slučaju se nejasne odredbe tumače u korist druge strane, jer u konkretnoj situaciji nije došlo do navedenog tumačenja ugovornih odredaba na opisani način. Drugostepeni sud je zapravo iz činjeničnog stanja koje je u pogledu spornog događaja utvrdio prvostepeni sud, pravilno smatrao da je prvostepeni sud izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica na kojima je presuda prvostepenog suda zasnovana, a to su činjenice o ispunjenosti uslova za odgovornost u visini punog iznosa ukradenog novca, te je koristeći se ovlašćenjima iz člana 394. Zakona o obligacionim odnosima preinačio prvostepenu presudu izvodeći pravilan zaključak o postojanju relevantnih činjenica na kojima je svoju odluku zasnovao, dajući potpuno jasno obrazloženje za svoj zaključak.
Stoga, drugostepeni sud nije ni morao otvarati raspravu u postupku po žalbi, jer nije utvrđivao činjenično stanje drugačije od utvrđenog, već je dao samo drugačiji zaključak o postojanju relevatnih činjenica na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud i koje je suštinski među strankama i nesporno.
Iz istih razloga sud zapravo nije ni tumačio volju ugovornih strana, jer je ugovorne odredbe smatrao jasnim, što je i obrazložio u svojoj odluci, pa stoga ni revizijski navodi u pogledu načina tumačenja odredaba ugovora nisu osnovani.
Iz navedenih razloga, a na osnovu člana 414. ZPP, odbijena je kao neosnovana revizija tužioca kao u izreci ove presude, tužiocu nisu priznati ni traženi troškovi istog postupka.
Predsednik veća-sudija,
Branko Stanić,s.r.