Prev 651/2022 korišćenje tuđe stvari

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 651/2022
03.11.2022. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović i Tatjane Miljuš, članova veća, u parnici po tužbi tužioca RTC LUKA LEGET AD Sremska Mitrovica, Jarački put 10, čiji je punomoćnik Tanja Vicković Ramač, advokat u ..., protiv tuženog RAPID DOO Ruma, Ulica industrijska bb, čiji je punomoćnik Milena Jeftić, advokat u ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 7Pž 9762/21 od 12.01.2022. godine, u sednici veća održanoj 03. novembra 2022. godine, doneo je

R E Š E NJ E

USVAJA SE revizija tuženog izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 7Pž 9762/21 od 12.01.2022. godine u delu kojim je preinačena presuda Privrednog suda u Sremskoj Mitrovici P 68/2017 od 25.03.2021. godine u II stavu izreke tako što je usvojen tužbeni zahtev tužioca i obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 2.792.003,08 dinara sa zakonskim zateznim kamatama, u IV stavu izreke, i u delu u kojem je odlučeno o troškovima parničnog postupka, u V i VI stavu izreke, i u tom delu se predmet vraća drugostepenom sudu na ponovno suđenje.

ODBACUJE SE revizija tuženog u delu kojim se pobija presuda Privrednog apelacionog suda 7Pž 9762/21 od 12.01.2022. godine u III stavu izreke, kao nedozvoljena.

O b r a z l o ž e nj e

Privredni sud u Sremskoj Mitovici je doneo presudu P 68/2017 dana 25.03.2021. godine, kojom je u I stavu izreke usvojio tužbeni zahtev tužioca i obavezao tuženog da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 5.196.375,00 dinara sa kamatom po Zakonu o zateznoj kamati počev od 31.12.2008. godine do isplate kao i iznos od 95.416,24 dinara sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u tom stavu izreke; u II stavu izreke odbio tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade štete isplati 1.732.125,00 dinara sa kamatom po Zakonu o zateznoj kamati od 31.12.2008. godine do isplate i iznos od 2.792.003,08 dinara sa zakonskim zateznim kamatama kako je navedeno u tom stavu izreke, kao neosnovan i u III stavu izreke utvrdio da je povučena tužba u delu tužbenog zahteva da se obaveže tuženi da tužiocu preda u posed parcelu broj .../... upisanu u zk.ul. ... KO ..., oslobođenu od lica i stvari, i u IV stavu izreke odredio da svaka parnična stranka snosi svoje troškove.

Privredni apelacioni sud je, odlučujući o žalbama tužioca i tuženog, doneo presudu 7Pž 9762/21 dana 12.01.2022. godine, kojom je u I stavu izreke delimično odbio žalbu tužioca kao neosnovanu i presudu Privrednog suda u Sremskoj Mitrovici P 68/2017 od 25.03.2021. godine potvrdio u delu stava II izreke u kom je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade štete isplati iznos od 1.732.125,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 31.12.2008. godine do isplate; u II stavu izreke preinačio prvostepenu presudu u I stavu izreke u delu u kom je usvojen tužbeni zahtev tužioca i presudio tako što je odbio tužbeni zahtev na ime naknade štete u iznosu od 5.196.375,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 31.12.2008. godine do isplate; u III stavu izreke delimično odbio žalbu tuženog kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u delu stava I izreke, u kom je usvojen tužbeni zahtev i obavezan tuženi da tužiocu isplati 95.416,24 dinara sa zakonskom zateznom kamatom; u IV stavu izreke preinačio presudu Privrednog suda u Sremskoj Mitrovici P 68/2017 od 25.03.2021. godine u II stavu izreke u delu u kom je odbijen tužbeni zahtev da se obaveže tuženi da tužiocu isplati 2.792.003,08 dinara sa zakonskom zateznom kamatom i presudio tako što je obavezao tuženog da tužiocu isplati iznos od 2.792.003,08 dinara sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od određenih datuma do isplate kako je navedeno u tom stavu izreke; u V stavu izreke preinačio rešenje o troškovima sadržano u IV stavu izreke prvostepene presude i obavezao tužioca da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 273.663,40 dinara; u VI stavu izreke odredio da svaka stranka snosi svoje troškove drugostepenog postupka.

Protiv navedene presude blagovremenu raviziju je izjavio tuženi, kojom presudu pobija u III i IV stavu izreke, zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tužilac je podneo odgovor na reviziju tuženog.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbi člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br 72/2011 ... 18/2020) i zaključio da je revizija tužioca, u delu u kom je dozvoljena po odredbi člana 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, osnovana. U stavu IV izreke, u kom je prvostepena presuda preinačena i obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 2.792.003,08 dinara sa zakonskim zateznim kamatama, drugostepena presuda je doneta na osnovu pogrešne primene materijalnog prava, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

U odnosu na deo u kom je odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda, u stavu III izreke drugostepene presude, je revizija tužioca nedozvoljena, po odredbi člana 485. Zakona o parničnom postupku.

Odluka o tužbenom zahtevu za iznos od 2.792.003,08 dinara sa zakonskim zateznim kamatama, zasnovana je na činjeničnom stanju koga je utvrdio prvostepeni sud, a koje je drugostepeni sud prihvatio za pravilno utvrđeno, prema kome je tužilac bio korisnik parcele broj .../... u društvenoj svojini, upisane u zk.ul. broj ... KO ..., površine 7 ha 3 a 24 m2, neplodno zemljište. Prema podacima RGZ Služba za katastar nepokretnosti ta parcela je eksproprisana 01.02.2017. godine i upisana kao javna svojina Republike Srbije, korisnik JVP Vode Vojvodine, a vodi se u listu nepokretnosti ... KO ... . Parcela se graniči sa parcelama broj .../... i .../... upisanim kao vlasništvo zakonskog zastupnika tuženog, AA. Ugovorom broj ... od 24.01.2008. godine zaključenim između tužioca kao prodavca i tuženog kao kupca, tužilac se obavezao da isporuči tuženom 30 m3 savskog peska franko deponija kupca, a ugovorom broj ... od 24.01.2008. godine, tužilac se obavezao da tuženom isporuči 30.000 m3 savskog šljunka franko deponija kupca. Tuženi se kao kupac obavezao da tužiocu plati kupoprodajnu cenu za svaku izbačenu količinu peska odnosno šljunka franko obala. Prema navodima tužioca, on je sa tuženim bio u ugovornom odnosu i tokom 2006. i 2007. godine, tako da tuženi koristi parcelu tužioca broj .../... za deponiju i separaciju peska i šljunka koje tužilac za potrebe tuženog, i po njegovoj porudžbini, eksploatiše i vadi iz reke Save. Parcela broj .../... se, osim sa parcelama zakonskog zastupnika tuženog, graniči i sa rekom Savom sa zapadne strane, koja je tokom vremena odronila deo obale, pa se jedan deo parcele .../... nalazi pod vodom. Na delu parcele tužioca se nalaze cevi za odvod vode sa parcele tuženog i deo cevi za dovod vode, te brod sa mehanizacijom za vađenje i prebacivanje peska i šljunka iz reke Save na obalu. Odronjen je deo parcele .../... u površini od 2284 m2, a deo parcele koji nije odronjen i koji može da se koristi je 1284 m2, i to prema dopunama nalaza veštaka od 21.10.2011. i 04.12.2013. godine. Prema dopunskom nalazu veštaka od 03.04.2019. godine je deo parcele .../... koji nije odronjen i može da se koristi 1034 m2. Prema nalazu veštaka od 09.07.2015. godine, zauzeće parcele .../... od strane tuženog, mehanizacijom, odnosno cevima, pontonom i brodom je 42,1 m2. Nije došlo do isporuke po ugovorima iz 2008. godine zaključenim između tužioca i tuženog, jer je tuženi sam počeo da se bavi eksploatacijom šljunka i peska. Nakon 2008. godine tuženi nije imao saglasnost da koristi parcelu tužioca da tu deponuje šljunak i pesak i dalje ga prebacuje na svoju parcelu, ali parcelu tužioca tuženi koristi i dalje. Prvostepeni sud je delimično usvojio tužbeni zahtev za naknadu štete za korišćenje dela parcele tužioca od strane tuženog u periodu od 2008. do 2016. godine, tako što je pošao od nalaza i mišljenja veštaka od 09.07.2019. godine u pogledu ukupne površine zauzeća parcele .../... od strane tuženog. Prvostepeni sud je zaključio da tužilac tokom postupka nije dokazao da je tuženi od 2008. godine koristio parcelu tužioca u površini od 1274 m2, pa je obavezao tuženog da tužiocu plati naknadu štete od 95.416,24 dinara za površinu od 41,1 m2 koju je utvrdio da ju je tuženi zauzeo svojom opremom na parceli tužioca. U tom delu je drugostepenom presudom odbijena žalba tuženog i potvrđena prvostepena presuda, u kome delu je revizija tužioca nedozvoljena, po odredbi člana 485. Zakona o parničnom postupku.

U delu za iznos od 2.702.003,08 dinara je prvostepeni sud odbio tužbeni zahtev kao nedokazan. Drugostepeni sud smatra da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 95.416,24 dinara sa zakonskom zateznom kamatom primenom odredbe člana 219. Zakona o obligacionim odnosima s obzirom da iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da je tuženi u periodu od 2008. do 2016. godine bez pravnog osnova koristio parcelu broj .../... na kojoj je tužilac imao upisano pravo korišćenja. Međutim, drugostepeni sud je našao da se odluka prvostepenog suda o odbijanju tužbenog zahteva u preostalom delu, za novčani iznos od 2.792.003,08 dinara na ime naknade za korišćenje parcele tužioca zasniva na pogrešnoj oceni izvedenih dokaza, što upućuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

Drugostepeni sud je drugačije utvrdio činjenično stanje od prvostepenog suda, na način što je zaključio da je tuženi i nakon 2008. godine koristio parcelu broj .../... na način kako je to činio tokom 2006. i 2007. godine dok je bio u ugovornom odnosu sa tužiocem, odnosno da je preko parcele prebacivao pesak i šljunak na svoje parcele. U takvoj situaciji drugostepeni sud nalazi da je na tuženom bio teret dokazivanja kada je prestao da koristi parcelu broj .../... prilikom deponovanja peska i šljunka, a da to tuženi nije dokazao. Zbog toga je obavezao tuženog da tužiocu plati naknadu za korišćenje parcele broj .../... u celosti. Drugostepeni sud je obavezao tuženog da plati tužiocu i iznos od 2.792.003,08 dinara sa zakonskom zateznom kamatom, na osnovu odredbe člana 214. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tuženi nesavestan korisnik parcele.

Dakle, s jedne strane, prvostepeni sud smatra da tužilac nije pružio dokaze da je tuženi od 2008. godine koristio parcelu tužioca u površini od 1274 m2, kao što je to činio 2006. i 2007. godine, a da je teret dokazivanja te činjenice na tužiocu. Drugostepeni sud, suprotno, našao je da je tuženi i nakon 2008. godine koristio parcelu na način kao što je to činio tokom 2006. i 2007. godine, a da je teret na tuženom da dokaže kada je prestao da koristi parcelu. Proizilazi da drugostepeni sud nije raspravljao u kojoj površini je tuženi koristio parcelu tužioca nakon 2008. godine, odnosno tokom perioda na koji se odnosi tužbeni zahtev – od 2008. do kraja 2016. godine. Ovo je, međutim, bitna činjenica za odluku o visini obaveze tuženog prema tužiocu na ime naknade za korišćenje tužiočeve stvari. Nije dovoljno zaključiti da se korišćenje predmetne parcele ne može ograničiti samo na površinu stvari tuženog koja se tu nalazi, već je bilo potrebno raspraviti koja površina predmetne parcele koju je tuženi neovlašćeno koristio. Prvostepeni sud je utvrdio da je deo parcele tužioca .../... koji nije odronjen, a može da se koristi, u površini od 1034 m2, što je razlika u odnosu na 2011. godinu za 240 m2, zbog erozije. Takođe utvrđena je činjenica da je tuženi koristio parcelu tužioca u površini od 1274 m2 tokom 2006. i 2007. godine, kao nesporna među parničnim strankama, dok je sporna površina za period od 2008. do 2016. godine. Naknada u iznosu od 2.887.419,08 dinara je utvrđena za površinu od 1274 m2, za sve godine na koje se tužbeni zahtev odnosi. Osnovano revident ukazuje na površinu parcele u delu kojim se graniči sa parcelama u svojini vlasnika tuženog, a koja površina je 2011. godine bila veća i da je to posledica erozije tla koja se graniči sa rekom, a ne dejstva postavljanja stvari tuženog. Kod takvog stanja stvari, prema utvrđenim činjenicama proizilazi jedino izvesno da je tuženi dokazano koristio površinu tužiočeve parcele od 1034 m2 u spornom periodu, jer se ne zna do kada je koristio površinu prema kojoj je utvrđena ukupna naknada. Dakle, da bi se odlučilo o visini naknade koja tužiocu pripada bilo je neophodno raspraviti prema utvrđenim činjenicama koliko je evidentno tuženi koristio od ukupne površine tužiočeve parcele, a ne za ceo predmetni period dosuditi moguću naknadu od 2.792.003,08 dinara, kao da je korišćena površina koju parcela izvesno nije imala nakon 2011. godine.

U ovom delu su revizijski navodi relevantni i osnovani.

Bez osnova je osporavanje pasivne i aktivne legitimacije, jer su činjenice o pravima tužioca na predmetnoj parceli, sve do njene eksproprijacije, i o tome da je tuženi koristio parcelu, pravilno raspravljene od strane nižestepenih sudova. Neosnovano je pozivanja revidenta na pravni režim priobalja, zbog koga bi parcela morala biti javna svojina, kod utvrđene činjenice da je parcela eksproprisana od tužioca, što znači da je iz režima prava svojine prevedena u javnu svojinu 2017. godine. Kad je to tako, onda je tuženi u obavezi da tužiocu kao tadašnjem vlasniku plati naknadu primenom odredbe člana 38. stav 2. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa za korišćenje tužiočeve stvari, jer je nesavestan, prema utvrđenoj činjenici da ga je tužilac još 2008. godine obavestio da ne može da koristi više deo njegove parcele kao svoju.

Prema napred iznetim osnovanim razlozima revizije je ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje, kako bi na osnovu potpuno raspravljenog činjeničnog stanja pravilno primenio navedenu odredbu Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će odlučiti i o troškovima celog postupka po odredbi člana 165. stav 3. i 4. Zakona o parničnom postupku, iz kojih razloga je ukinuta odluka o troškovima postupka, sadržana u drugostepenoj presudi u stavu V i VI.

U delu u kom je nedozvoljena, revizija je odbačena primenom odredbe člana 413. ZPP.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić