U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Miljuš i Jasmine Stamenković, članova veća, u parnici po tužbi tužioca Preduzeće za proizvodnju, promet i usluge Valve profil eksport-import DOO Kraljevo - u stečaju, čiji je punomoćnik Dušan Bajić, advokat u ..., protiv tuženog PD Geokabine DOO Kraljevo, čiji je punomoćnik Uroš Matić, advokat u ..., radi pobijanja, vrednost predmeta spora 50.000.000,00 dinara, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 2Pž 4615/20 od 29.12.2022. godine, u sednici veća održanoj 04.04.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

Revizija tužioca izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 2Pž 4615/20 od 29.12.2022. godine se ODBIJA, kao neosnovana.

O b r a z l o ž e nj e

Privredni sud u Kraljevu je doneo presudu 9P 372/2019 dana 29.07.2020. godine, kojom je u I stavu izreke odbio zahtev tužioca prema tuženom da se utvrdi da je bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužioca zaključak o predaji poslovnog broja 15/14 javnog izvršitelja Aleksandra Pavlovića od 12.03.2018. godine, zaključak o predaji poslovnog broja 13/17 javnog izvršitelja Aleksandra Pavlovića od 12.03.2018. godine i zaključak o predaji poslovnog broja 110/17 javnog izvršitelja Aleksandra Pavlovića od 12.03.2018. godine, kao neosnovan; II stavu izreke odbio zahtev tužioca da se obaveže tuženi da vrati u stečajnu masu nepokretnosti, poslovne prostore i stanove bliže određene u tom stavu izreke pod A) i B), kao i pokretne stvari bliže odeđene pod rednim brojevima od 1. do 27, kao neosnovan i u III stavu izreke obavezao tužioca da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 380.340,00 dinara.

Privredni apelacioni sud je presudom 2Pž 4615/20 od 29.12.2022. godine, odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i potvrdio presudu Privrednog suda u Kraljevu P 5372/2019 od 29.07.2020. godine, i odbio zahtev tužioca za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv navedene pravnosnažne drugostepene presude tužilac je izjavio dozvoljenu i blagovremenu reviziju, kojom presudu pobija zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 1. ZPP učinjenu u postupku pred drugostepenim sudom i zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu po odredbama člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br.72/2011 ... 10/23) i zaključio da revizija tužioca nije osnovana.

Pobijana presuda je doneta bez bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Prema odredbama člana 407. Zakona o parničnom postupku, revizijom se pravnosnažna drugostepena presuda ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku, na koju revident ukazuje tvrdnjom da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

Predmet tužbenog zahteva je utvrđenje da su bez pravnog dejstva prema stečajnoj masi tužioca odluke javnog izvršitelja, zaključci o predaji koje je doneo javni izvršitelj Aleksandar Pavlović pod poslovnim brojem 15/14 dana 12.03.2018. godine, pod poslovnim brojem 13/17 dana 12.03.2018. godine i pod poslovnim brojem 110/17 dana 12.03.2018. godine, te zahtev da se tuženi obaveže da vrati u stečajnu masu tužioca određene nepokretnosti i pokretne stvari, koje su mu navedenim zaključcima o predaji predate od strane javnog izvršitelja u izvršnom postupku.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju privredno društvo za izgradnju, trgovinu i usluge Trgomen – nekretnine DOO Ratina je sa tuženim zaključilo ugovor o ustupanju potraživanja prema dužniku, ovde tužiocu, po osnovu Ugovora o izdavanju bankarske garancije od 23.05.2007. godine sa pripadajućim aneksima, u iznosu od 1.451.848,09 eur uvećanu za sudske troškove i naknade, u dinarskoj protivvrednosti 5.360.038,03 dinara. Ustupilac potraživanja je pokrenuo postupke prinudnog izvršenja koji su kod javnog izvršitelja Aleksandra Pavlovića vođeni pod brojem Ii 13/17, Ii 15/14 i Ii 110/17, te je na mesto izvršnog poverioca stupio ovde tuženi. Tuženom su predmetnim zaključcima javnog izvršitelja dodeljene kao kupcu pokretne i nepokretne stvari, na kojima je tuženi stekao pravo svojine.

Nižestepeni sudovi su zaključili da tužbeni zahtev nije osnovan jer se tužbom za pobijanje pravnih radnji dužnika ne mogu pobijati radnje, niti odluke javnog izvršitelja donete u izvršnom postupku. Prvostepeni sud zaključuje da tužilac nije ukazao na procesne radnje tuženog koje je preduzeo, a koje bi dovele do pogodovanja tuženog u namirenju i donošenja zaključaka za koje se traži utvrđenje da nemaju dejstva prema stečajnoj masi. Drugostepeni sud je primenom odredaba Zakona o stečaju, člana 119., 120., 123., zaključio da je odluka prvostepenog suda pravilna.

Revident osporava pravilnost odluke o tužbenom zahtevu isticanjem da je na osnovu zaključaka javnog izvršitelja o dodeljivanju nepokretnosti i pokretnih stvari tuženi postao nosilac prava svojine na istim, a da je u odnosu na tužioca pre donošenja pobijanih zaključaka bio podnet predlog za pokretanje stečajnog postupka, sa čim je tuženi bio upoznat, kao i sa činjenicom da su tekući računi tužioca bili u blokadi, te da se sprovođenjem izvršenja u stečajnom postupku neće moći ravnomerno namiriti poverioci preostale imovine tužioca, iz čega proizlazi nesavesnost tuženog i namera oštećenja stečajne mase i stečajnih poverilaca. Revident smatra da nije nužno da pravne radnje koje se pobijaju budu preduzete od strane stečajnog dužnika, već da to mogu biti pravne radnje kojima se pojedini poverioci stavljaju u pogodniji položaj u odnosu na ostale na način suprotan zakonu.

Odluka nižestepenih sudova je pravilna.

Predmet pobijanja tužbom jeste odluka doneta od strane javnog izvršitelja u postupku prinudnog izvršenja, što prema odredbama zakona ne može biti predmet pobijanja. Odredbom člana 119. Zakona o stečaju određeni su opšti uslovi za pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika kojima se narušava ravnomerno namirenje stečajnih poverilaca ili oštećuju poverioci, odnosno kojima se pojedini poverioci stavljaju u povoljniji položaj. Propuštanje zaključenja pravnog posla, odnosno propuštanje preduzimanjaa radnje, u pogledu pobijanja, izjednačava se sa pravnim poslom, odnosno pravnom radnjom. Pobijati se mogu i pravni poslovi, pravne i procesne radnje, na osnovu kojih je doneta izvršna isprava ili koje su preduzete na osnovu izvršne isprave ili u postupku prinudnog izvršenja, ako ispunjavaju propisane uslove. Ako zahtev za pobijanje bude usvojen, prestaje dejstvo izvršne isprave prema stečajnoj masi. Međutim, tužbenim zahtevom tužilac ne pobija procesnu radnju na osnovu koje je doneta odluka u postupku prinudnog izvršenja, već je predmet pobijanja sama odluka javnog izvršitelja, za šta zakonom nije predviđena mogućnost.

Prema tome, tužbeni zahtev je trebalo odbiti, jer za njega nema osnova u materijalnom pravu.

U reviziji, revident neosnovano ističe da u ovom postupku pobija i pasivne radnje stečajnog dužnika, to jest radnje propuštanja da izjavi pravni lek protiv navedenih zaključaka javnog izvršitelja i rešenja Katastra o upisu prava svojine u korist tuženog, odnosno da je to predmet tužbenog zahteva. Prema sadržini tužbenog zahteva o kome je odlučeno pobijanom pravnosnažnom presudom, tužbenim zahtevom nije se pobijalo propuštanje bilo koje procesne radnje od strane tužioca. Takođe, protivno navodima revizije, predmet tužbenog zahteva nije ni pobijanje prijema namirenja u izvršnom postupku od strane tuženog, po osnovu zaključaka o predaji koje je doneo javni izvršitelj.

Prema odredbama Zakona o stečaju, iz člana 119, 128, 129. i 130, pravni posao ili pravna radnja stečajnog dužnika pobijaju se tužbom, ili podnošenjem protivtužbe ili prigovora u parnici, od strane poverioca i stečajnog upravnika u ime i za račun stečajnog dužnika, odnosno stečajne mase, protiv lica sa kojim je pravni posao zaključen, odnosno prema kome je pravna radnja preduzeta. Tek ako je zahtev za pobijanje pravnog posla ili druge pravne radnje pravnosnažno usvojen, pobijani pravni posao ili pravna radnja nemaju dejstva prema stečajnoj masi, a protivnik pobijanja je dužan da u stečajnu masu vrati svu imovinsku korist stečenu na osnovu pobijenog posla ili druge radnje. Dakle, tek usvajanje tužbenog zahteva za pobijanje određene pravne radnje proizvodi dejstvo, pa je bez značaja da li je tužilac imao za podlogu drugačijeg tužbenog zahteva i nameru da ospori i propuste tužioca da izjavi pravni lek i prijem namirenja od strane tuženog u izvršnom postupku.

Sa iznetih razloga revizija je odbijena, kao neosnovana, primenom odredbe člana 414. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković