Prev 854/2021 3.19.1.25.1.4; posebna revizija; 3.1.2.45; ugovor o kreditu

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Prev 854/2021
24.02.2022. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branka Stanića, predsednika veća, Tatjane Matković Stefanović, Tatjane Miljuš, Jasmine Stamenković i dr Ilije Zindovića, članova veća, u parnici po tužbi tužioca CP DISTRIBUTION DOO Novi Sad, protiv tuženog BANCA INTESA AD Beograd, čiji su punomoćnici Miodrag Vojnović i dr. advokati u ..., radi utvrđenja ništavosti odredbe ugovora i isplate, vrednost predmeta spora 27.268,00 dinara, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 6Pž 6205/20 od 26.08.2021. godine, u sednici veća održanoj 24. februara 2022. godine, doneo je

R E Š E NJ E

NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Privrednog apelacionog suda 6Pž 6205/20 od 26.08.2021. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tuženog, izjavljena protiv presude Privrednog apelacionog suda 6Pž 6205/20 od 26.08.2021. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Privrednog suda u Novom Sadu 9P 113/2018 od 15.04.2019. godine, utvrđeno je da je ništava odredba člana 8. stav 1. Ugovora o kreditu, kreditna partija ..., koja glasi: „Korisnik kredita je obavezan da odmah po prijemu obračuna plati banci naknadu predviđenu važećom tarifom naknada za usluge banke u visini od 1% od iznosa iskorišćenog kredita određenog u članu 1. ugovora, uvećano za pripadajuće javne dažbine (ukoliko je primenljivo) u skladu sa pozitivnim propisima Republike Srbije, u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan obračuna predmetne provizije, s tim da će se zaduženja po osnovu naknade za usluge banke vršiti sukcesivno, u skladu sa puštenim iznosima tranši odobrenog kredita,“ što je tuženi dužan trpeti i priznati, obavezan je tuženi da tužiocu isplati iznos od 27.268,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 24.02.2017. godine, do isplate i obavezan je tuženi da tužiocu isplati iznos od 88.852,00 dinara, na ime troškova postupka, sa zakonskom zateznom kamatom počev od izvršnosti presude do isplate.

Presudom Privrednog apelacionog suda 6Pž 6205/20 od 26.08.2021. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena je prvostepena presuda.

Protiv drugostepene presude, tuženi izjavljuje reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava, pozivajući se na odredbu člana 404. Zakona o parničnom postupku.

Ocenjujući ispunjenost uslova za dozvoljenost revizije tuženog, izjavljene na osnovu člana 404. ZPP (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11...18/20), Vrhovni kasacioni sud je našao da u ovoj vrsti spora ne postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse. Pobijanom presudom nije odstupljeno od sudske prakse. Izraženo stanovište drugostepenog suda u skladu je sa pravnim stavom usvojenim na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, održanoj 22.05.2018. godine i njegovom dopunom usvojenom na sednici Građanskog odeljenja Vrhovnog kasacionog suda, održanoj 16.09.2021. godine. Navedenim pravnim stavom izrečeno je da banka ima pravo na naplatu troškova i naknada bankarskih usluga, pa odredba ugovora o kreditu kojom se korisnik kredita obavezuje da banci plati troškove kredita nije ništava pod uslovom da je ponuda banke sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita. Troškovi koje banka obračunava prilikom odobravanja kredita, mogu biti posebno iskazani u ugovoru o kreditu kao obaveza korisnika kredita, bilo u procentualnom iznosu ili u apsolutnoj vrednosti, ali uslov je da moraju biti navedeni u ponudi banke tako jasno i nedvosmisleno da korisnik kredita ne bude doveden u zabludu o kojim troškovima je reč. Nižestepeni sudovi su doneli odluke na osnovu utvrđenja da tuženi nije dokazao da je tužioca pre zaključenja ugovora upoznao sa svim troškovima i naknadama u formi ponude, te to predstavlja njegovu nesavesnost, koja vodi ništavosti imovinskog prava ugovorenog takvim postupanjem u sopstvenu korist, zbog čega donetim odlukama nema povrede pravnog stava Vrhovnog kasacionog suda. Pogrešna primena materijalnog prava na koju u vezi sa tim revident ukazuje, nije osnov za izuzetnu dozvoljenost revizije. Takođe, u konkretnom slučaju nema potrebe za razmatranjem pravnog pitanja od opšteg intresa, ili pravnog pitanja u interesu ravnopravnosti građana, kao ni potrebe za novim tumačenjem prava.

Na osnovu člana 404. stav 2. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao dozvoljenost izjavljene revizije primenom odredbe člana 410. Zakona o parničnom postupku i našao da revizija tuženog nije dozvoljena.

Tužilac je protiv tuženog podneo tužbu dana 01.02.2018. godine radi utvrđenja ništavosti i isplate. Vrednost predmeta spora je 27.268,00 dinara, što prema srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe iznosi 229,60 evra.

Odredbom člana 487. stav 1. Zakona o parničnom postupku, propisano je da u postupku u privrednim sporovima, sporovi male vrednosti su sporovi u kojima se tužbeni zahtev odnosi na potraživanje u novcu koje ne prelazi dinarsku protivvrednost od 30.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Prema stavu 3. istog člana, kao sporovi male vrednosti smatraju se i sporovi u kojima predmet tužbenog zahteva nije novčani iznos, a vrednost predmeta spora koju je tužilac naveo u tužbi ne prelazi iznos iz stava 1. istog člana.

Odredbom člana 479. stav 6. istog zakona, propisano je da u sporovima male vrednosti, protiv odluke drugostepenog suda nije dozvoljena revizija.

Radi se o privrednom sporu male vrednosti iz odredbe člana 487. Zakona o parničnom postupku. Zato izjavljena revizija shodno odredbi člana 479. stav 6. istog Zakona nije dozvoljena.

Iz navedenih razloga na osnovu člana 413. Zakona o parničnom postupku odlučeno je kao u stavu drugom izreke rešenja.

Predsednik veća – sudija

Branko Stanić,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić