Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Slađane Nakić Momirović, predsednika veća, Dobrile Strajina, Katarine Manojlović Andrić, Gordane Džakula i Branislava Bosiljkovića, članova veća, u parnici tužilje Republike Srbije, koju zastupa Državno pravobranilaštvo, Odeljenje u Novom Sadu, protiv tuženih OZZ „Sremski Karlovci“ iz Sremskih Karlovaca, koju zastupa Nikola Šijan, advokat iz ... i AA iz ..., koga zastupaju Milomir Šalić i Marin Blagojević, advokati iz ..., radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o reviziji tuženog AA izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2756/18 od 08.11.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 08.07.2021. godine, doneo je

R E Š E NJ E

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o reviziji tuženog AA iz ... izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2756/18 od 08.11.2018. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

UKIDAJU SE presude Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2756/18 od 08.11.2018. godine i Osnovnog suda u Novom Sadu P 9534/2017 od 30.03.2018. godine, u stavu prvom, drugom i trećem izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Novom Sadu P 9534/2017 od 30.03.2018. godine, tužbeni zahtev je usvojen delimično (stav prvi izreke). Utvrđeno je da su ništavi i da ne proizvode pravno dejstvo kupoprodajni ugovor Ov1 13618/95 od 26.06.1995. godine, zaključen kod Opštinskog suda u Novom Sadu između tuženog ZZ „Sremski Karlovci“ iz Sremskih Karlovaca kao prodavca i BB, sada bivšeg iz ... kao kupca i darovni ugovor Ov1 – 32326/04 od 04.08.2004. godine, zaključen kod Opštinskog suda u Novom Sadu između BB, sada bivšeg iz ... kao darodavca i tuženog AA iz ... kao daroprimca (stav drugi izreke). Obavezani su tuženi da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 257.625,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do konačne isplate (stav treći izreke). Odbijen je deo tužbenog zahteva koji se odnosi na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos troškova postupka počev od dana presuđenja pa do izvršnosti (stav četvrti izreke).

Presudom Apelacionog suda u Novom Sadu Gž 2756/18 od 08.11.2018. godine, odbijene su žalbe tuženih i potvrđena navedena prvostepena presuda. Tuženima nisu dosuđeni traženi troškovi žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu blagovremeno je izjavio posebnu reviziju tuženi AA, zbog potrebe razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa, pravnih pitanja u interesu ravnopravnosti građana i novog tumačenja materijalnog prava, ukazujući na pogrešnu primenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Protiv iste drugostepene odluke, reviziju je izjavila i tužena OZZ „Sremski Karlovci“ koja je odbačena kao neblagovremena pravnosnažnim rešenjem Osnovnog suda u Novom Sadu P 9534/2017 od 09.01.2019. godine.

Prema članu 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Sl glasnik RS“ 72/11...), koji se u ovoj parnici primenjuje na osnovu člana 506. stav 2. istog zakona, revizija je izuzetno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizija). O dozvoljenosti i osnovanosti revizije iz stava 1. ovog člana odlučuje Vrhovni kasacioni sud u veću od pet sudija.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda u ovom slučaju, u interesu ravnopravnosti građana i ujednačavanja sudske prakse, postoji potreba za odlučivanjem o posebnoj reviziji tuženog AA kao savesnog sticaoca poljoprivrednog zemljišta, radi ocene pravnog statusa zemljišta i punovažnosti prometa. Sa iznetih razloga, odlučeno je kao u izreci rešenja, u stavu prvom.

Ispitujući pravilnost pobijane presude na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku, Vrhovni kasacioni sud nalazi da je revizija osnovana.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju ZZ „Sremski Karlovci“ je dana 10.05.1995. godine donela odluku o prodaji poljoprivrednog zemljišta, parcele 3485, površine 6 ha, 37 ari i 29 m2 i parcele 3486 šume u površini od 28 ari i 24 m2. Navedeno zemljište je prema zemljišnoknjižnom stanju od obnove Zemljišnih knjiga 1963/64. godine predstavljalo društvenu svojinu sa pravom korišćenja navedene zadruge. Nakon javne licitacije 26.06.1995. godine zaključen je i pred sudom overen 26.06.1995. godine kupoprodajni ugovor sa BB, kao najboljim ponuđačem, kupcem o prodaji navedenih nepokretnosti po ceni od 30.000,00 dinara. Kupac je odmah isplatio kupoprodajnu cenu, stupio u posed zemljišta i nakon izlaganja na javni uvid nepokretnosti i ustrojstva Katastra nepokretnosti upisan je kao vlasnik 1995. godine u Listu nepokretnosti ... K.O. ... Pravnosnažnim rešenjem nadležnog organa od 05.12.2002. godine BB je odobrena promena namene obradivog zemljišta kat.parc. ... po kulturi pašnjak pete klase u površini od 6 ha, 37 ari i 29 m2, a 09.12.2002. godine i na zahtev investitora „As Commerce“ doo iz Sremskih Karlovaca čiji je vlasnik tuženi AA je izdata urbanistička dozvola za izgradnju privremenih poslovnih objekata: upravne zgrade, zatvorenog i otvorenog skladišta i kolske vage na kat.parc. ... nakon čega su izvedeni brojni građevinski radovi. Dana 04.08.2004. godine BB je overio pred sudom ugovor i kao darodavac poklonio sinu, tuženom AA kao daroprimcu nekretnine na parceli br. ... od 6 hektara, 22 ara i 88 m2, sa pomoćnim i poslovnim zgradama i vagom i parcelu br. ... – šumu od 28 ari i 24 m2. Tuženi AA je rešenjem od 09.09.2004. godine upisan kao vlasnik navedenih parcela i objekata i to: zgrade broj 2 od 27 m2, zgrade broj 3 od 90 m2, zgrade broj 4 od 883 m2, zgrade broj 5 od 165 m2 i zgrade broj 6 u površini od 162 m2. Zahtev tužilje za ponavljanje postupka i izmenu odluke o prenameni zemljišta i upisu prava svojine je odbijen konačnim rešenjem nadležnog organa od 30.10.2008. godine. Prema Listu nepokretnosti br. ... K.O. ... izdatom 01.11.2017. godine, tuženi AA je upisan kao suvlasnik na parc. ..., građevinskom zemljištu izvan građevinskog područja u površini od 6 ha, 37 ari, 29 m2 i držalac na devet objekata pomoćnih i poslovnih zgrada izgrađenih bez odobrenja za gradnju.

Prvostepeni sud je utvrdio ništavost osporenog ugovora o kupoprodaji, nalazeći da je zaključen protivno članu 11. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, jer pre otuđenja nije izvršena ponuda Republičkom Fondu za zaštitu, korišćenje, unapređivanje i uređenje poljoprivrednog zemljišta. Ocenjeno je da je na tužiocu bio teret dokazivanja da je sporno zemljište stečeno na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i Zakona o nacionalizaciji i da predstavlja državnu svojinu, da tužilac navedeno nije dokazao, usled čega predmet osporenog ugovora predstavlja društveni kapital Zadruge.

Drugostepeni sud je potvrdio presudu Osnovnog suda drugačijom primenom materijalnog prava. Ocenjeno je da je tužena Zadruga prema članu 3. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine i Uputstvu o načinu i postupku utvrđivanja i evidentiranja poljoprivrednog zemljišta u državnoj i društvenoj svojini koje koriste pravna lica bila u obavezi da dokaže sticanje spornog zemljišta pravnim poslom, da se radi o zakonskoj pretpostavci u korist državne svojine na poljoprivrednom zemljištu koje nije razgraničeno, koju je zadruga mogla oboriti isključivo dokazima o sticanju zemljišta, što je izostalo, usled čega je primenom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima ocenjena nepunovažnost ugovora o kupoprodaji, kao i ugovora o poklonu, jer poklonodavac nije mogao da prenese imovinu koja mu ne pripada.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, zbog pogrešne primene materijalnog prava, činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno, usled čega su nižestepene odluke morale biti ukinute.

Prema članu 56. stav 1. i 2. Ustava Republike Srbije, važećeg u vreme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji, jamči se društvena, državna, privatna i zadružna svojina i drugi oblici svojine i svi oblici svojine imaju jednaku pravnu zaštitu.

Prema članu 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zamljištu u druge oblike svojine („Sl glasnik RS“ br. 49/92) čiji osnovni tekst je bio u primeni u vreme zaključenja ugovora o kupoprodaji, overenog 26.06.1995. godine, poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo po osnovu Zakona o agrarnoj reformi i propisima o nacionalizaciji poljoprivrednog zemljišta u državnoj je svojini. Poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je pravno lice steklo na osnovu pravnog posla, kao sredstvo za proizvodnju, društveni je kapital tog preduzeća. Prema članu 2. istog zakona, poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koristi preduzeće, zemljoradnička zadruga ili drugo pravno lice (u daljem tekstu: preduzeće) koje je imalo pravo korišćenja i raspolaganja tim zemljištem na dan stupanja na snagu ovog zakona. (stav 1.) Poljoprivrednim zemljištem iz stava 1. ovog člana, raspolaže i upravlja država preko Republičkog fonda za zaštitu, korišćenje, unapređivanje i uređenje poljoprivrednog zamljišta (u daljem tekstu: Fond). Članom 3. stav 1. je propisano da Fond i preduzeća koja koriste poljoprivredno zemljište iz člana 1. ovog zakona, izvršiće popis tog zemljišta i odgovarajuće promene u zemljišnim, odnosno drugim javnim knjigama o evidenciji nepokretnosti u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Prema članu 11. istog zakona, zemljište u društvenoj svojini se može otuđiti pod tržišnim uslovima ako se prethodno ponudi na prodaju Fondu, a Fond u roku od 30 dana ne prihvati ovu ponudu.

Zakonom o zadrugama („Sl list SFRJ“ br. 3/90, 11/90 i „Sl list SRJ“ br. 24/94) članom 36. je bila propisano da sredstva postojećih zadružnih organizacija, organizacija kooperanata, njihovih osnovnih oblika organizovanja i zadružnih saveza, kao i organizacija iz člana 32. stav 2. i člana 33. ovog zakona koje se organizuju u zadrugu stupanjem na snagu ovog zakona postaju sredstva zadruge (stav 1.) Imovina zadruga iz stava 1. ovog člana, nastala radom i poslovanjem tih zadruga posle 01.07.1953. godine postaje zadružna svojina. Odredbama člana 4. stav 2. Zakona o prometu nepokretnosti („Sl glasnik SRS“ br. 43/81... „Sl glasnik RS“ br. 48/94), bilo je propisano da se ugovor o prenosu prava na nepokretnosti između nosilaca prava svojine, o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine i o zameni nepokretnosti u društvenoj svojini za nepokretnost na kojoj postoji pravo svojine, kao i ugovor o pribavljanju nepokretnosti u društvenu svojinu zaključuje u pismenom obliku, a potpisi ugovarača overavaju od strane suda.

Iz citiranih odredbi proizilazi da poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini koje je država stekla sprovođenjem agrarne reforme i nacionalizacijom i dodelila na korišćenje i raspolaganje nekom pravnom licu po samom zakonu postaje državno zemljište. Poljoprivredno zemljište stečeno pravnim poslom kao sredstvo proizvodnje čini društveni kapital pravnog lica, a kada je u pitanju zadruga, imovina nastala poslovanjem zadruge posle 01.07.1953. godine čini zadružnu svojinu. U ovom slučaju prema važećim propisima u vreme zaključenja spornog ugovora 26.06.1995. godine, Republički fond za zaštitu, korišćenje, unapređivanje i uređenje poljoprivrednog zemljišta i tužena zadruga su imali obavezu da izvrše popis poljoprivrednog zemljišta i odgovarajuće promene u zemljišnim knjigama do 29.07.1993. godine, odnosno u roku od jedne godine od stupanja na snagu Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljište u druge oblike svojine. Nije sporno da popis, odnosno razgraničenje spornog poljoprivrednog zamljišta između Fonda i tužene zadruge, osnovane 1948. godine nije sprovedeno, da je osporeni ugovor zaključen i overen pred sudom 26.06.1995. godine po isteku zakonskog roka za popis i promene u zemljišnim knjigama, da Republika Srbija nije pružila dokaze da je sporno zemljište stečeno agrarnom reformom ili nacionalizacijom, niti je tužena Zadruga pružila dokaze o sticanju zemljišta pravnim poslom.

Kod ovakvog stanja, pogrešno je primenjeno materijalno pravo ocenom drugostepenog suda da je tužena zadruga morala, shodno pravilima o teretu dokazivanja, da dostavi dokaze o sticanju zemljišta pravnim poslom, da je odredbama člana 151-a Zakona o državnom premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima propisano da će se kao nepokretnost u državnoj svojini na osnovu člana 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, upisati i poljoprivredno zemljište za koje pravno lice koje koristi to zemljište ne podnese ispravu kojom dokazuje osnov za sticanje prava na zemljištu i da je osporeni ugovor o kupoprodaji ništav, jer je promet nepokretnosti izvršen pre razgraničenja poljoprivrednog zemljišta. Pobijanom odlukom, drugostepeni sud je delimično zasnovao presudu na propisima koji su doneti nakon zaključenja osporenog ugovora dozvoljavajući im pogrešno retroaktivno dejstvo. Naime, odredba člana 151-a Zakona o državnom premeru i katastru i upisima prava na nepokretnostima nije sadržana u osnovnom tekstu ovog zakona, objavljenom u „Službenom glasniku RS“ br. 83/92, već se radi o novom članu propisanom Zakonom o izmenama i dopunama navedenog zakona objavljenom u „Službenom glasniku RS“ br.12/96 od 21.03.1996. godine. Takođe, odredba člana 6. stav 1. Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine, koja propisuje da preduzeće ne može otuđiti ni zameniti poljoprivredno zemljište pre izvršenog popisa zemljišta u državnoj svojini (tada kao novi stav 2.) je doneta Zakonom o izmenama i dopunama navedenog zakona objavljenog u „Službenom glasniku RS“ br. 54/96 od 26.12.1996. godine. Iz navedenog proizilazi da u vreme zaključenja spornog ugovora o kupoprodaji nije bila propisana zakonska pretpostavka postojanja državne svojine na poljoprivrednom zemljištu za koje pravno lice nije pružilo dokaz o sticanju pravnim poslom sa pravom na upis svojine u Katastru nepokretnosti na osnovu te zakonske pretpostavke, niti je postojala propisana zabrana otuđenja nepokretnosti u društvenoj svojini pre razgraničenja poljoprivrednog zamljišta.

Prema citiranom članu 3. osnovnog teksta Zakona o pretvaranju društvene svojine na poljoprivrednom zemljištu u druge oblike svojine važećem u vreme zaključenja osporenog ugovora o kupoprodaji popis poljoprivrednog zemljišta je predstavljao istovremenu i zajedničku obavezu Fonda i u ovom slučaju tužene Zadruge, pri čemu su obe strane trebale da dokažu pravni osnov sticanja zemljišta, tužilac da je zemljište stekao po Zakonu o agrarnoj reformi i propisima o nacionalizaciji poljoprivrednog zemljišta, odnosno tužena Zadruga sticanje pravnim poslom, što je u konkretnom slučaju izostalo i status zemljišta ostao sporan. Kod ovakvog stanja, pobijanom odlukom, pravila o teretu dokazivanja (čl. 231 ZPP-a) su pogrešno tumačena na štetu tuženih, jer nisu primenjeni važeći propisi, nije ocenjen pravni značaj činjenica da ni tužilac, ni tužena zadruga nemaju dokaze o pravnom osnovu sticanja nepokretnosti, nije cenjen pravni značaj postojećeg upisa prava svojine u javnoj evidenciji o nepokretnostima, niti postojanje drugih bitnih okolnosti konkretnog slučaja. Naime, tužba u ovoj parnici je podneta trinaest godina nakon overe spornog ugovora o prometu i upisa svojine u Katastru nepokretnosti na ime kupca. Kupac, sada pok. BB, pravni prethodnik tuženog AA, je sporno zemljište kupio na javnoj licitaciji, kao najbolji ponuđač među više pravnih i fizičkih lica, učesnika licitacije. Nadležni organi su dozvolili prenamenu poljoprivrednog u građevinsko zemljište i doneli dozvolu za gradnju privremenih i poslovnih objekata koji su i izgrađeni, a kupac je poklonio sporno zemljište sinu. Takođe, utvrđeno je da je tužena Zadruga osnovana 1948. godine i postojanje zadružne svojine na spornom zemljištu nije u dovoljnoj meri raspravljeno ni isključeno. Sa iznetih razloga, kako su odlučne činjenice za presuđenje ove pravne stvari ostale sporne, za sada se ne može ispitati zakonitost osporenih ugovora, usled čega su nižestepene odluke morale biti ukinute. Prema sadržini tužbenog zahteva, tuženi su jedinstveni suparničari. Stoga su na osnovu člana 210. Zakona o parničnom postupku ukinute obe presude u odnosu na oba tužena.

U ponovnom postupku, prvostepeni sud će otkloniti navedene nepravilnosti i utvrditi ukazane odlučne činjenice vodeći računa da je sporno poljoprivredno zemljište moglo predstavljati državnu svojinu samo u slučaju da se ne radi o zadružnoj svojini i da je zemljište stečeno na osnovu Zakona o agrarnoj reformi i propisa o nacionalizaciji poljoprivrednog zemljišta, a zatim će prema raspoloživim dokazima, ocenom svih okolnosti, doneti pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku.

Sa iznetih razloga, odlučeno je kao u izreci rešenja u stavu drugom, na osnovu člana 416. stav 2. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća-sudija

Slađana Nakić Momirović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić