Rev 11426/2024 3.1.3.1.3.1

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 11426/2024
05.06.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Gordane Komnenić, predsednika veća, Marije Terzić i Mirjane Andrijašević, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji su punomoćnici Branislav Vukosavljević i Marina Jovanović Vukosavljević, advokati iz ..., sa umešačem na strani tužioca BB iz ..., protiv tuženih VV i GG, oboje iz ..., kao pravnih sledbenika pok. DD, biv.iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Aleksandar Jezdić, advokat iz ..., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5763/23 od 26.12.2023. godine, u sednici održanoj 05.06.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5763/23 od 26.12.2023. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 12497/22 od 04.04.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između pok. ĐĐ, biv. iz ..., kao primaoca izdržavanja i pok. DD, biv. iz ..., kao davaoca izdržavanja, overen pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu pod br. R 227/2000 od 31.03.2000. godine, što bi tuženi bili dužni da priznaju, kao neosnovan. Stavom drugim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da sud raskine ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između pok. ĐĐ, biv. iz ..., kao primaoca izdržavanja i pok. DD, biv. iz ..., kao davaoca izdržavanja, zaključen između pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu pod br. R 227/2000 od 31.03.2000. godine, što bi tuženi bili dužni da priznaju, kao neosnovan. Stavom trećim izreke, tužilac je obavezan da tuženima solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 36.750,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude do isplate.

Apelacioni sud u Beogradu je, presudom Gž 5763/23 od 26.12.2023. godine, odbio kao neosnovanu žalbu tužioca i umešača na njegovoj strani, pa je potvrdio presudu Prvog osnovnog suda u Beogradu P 12497/22 od 04.04.2023. godine. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tuženih za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je izjavio blagovremenu reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu primenom odredbe člana 399. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 125/04, 111/09), koji se u ovom postupku primenjuje na osnovu odredbe člana 506. stav 1. važećeg Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'', br. 72/11 ... 18/20), i člana 92. Zakona o uređenju sudova (''Službeni glasnik RS'', br. 10/23), pa je utvrdio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. tačka 9. Zakona o parničnom postupku, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. Tužilac u reviziji ukazuje da je postupak vodio i prvostepenu presudu doneo stvarno nenadležni sud, imajući u vidu opredeljenu vrednost predmeta spora od 5.000.000,00 dinara. Međutim, ta bitna povreda odredaba parničnog postupka nije razlog za izjavljivanje revizije, imajući u vidu da je odredbom člana 398. stav 1. tačka 1. Zakona o parničnom postupku propisano da se revizija može da izjavi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 361. stav 2. (ako je odlučeno o zahtevu koji ne spada u sudsku nadležnost – član 16. ZPP), osim tačke 4. (ako je sud odlučio o tužbenom zahtevu za koji je stvarno nadležan viši sud iste vrste). Dalje, tužilac u reviziji ukazuje na apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka selektivnim izborom dokaza koje sud uzima u obzir prilikom presuđenja i njihovoj ''potpuno površnoj oceni''. Međutim, pred drugostepenim sudom nisu izvođeni dokazi već je presuda zasnovana na činjeničnom stanju i oceni dokaza izvedenim pred prvostepenim sudom, pa su i ti navodi revizije tužioca neosnovani.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, pokojni ĐĐ i pokojna DD, zaključili su brak 25.04.1998. godine u Beogradu, a prethodno je ĐĐ zaključio ugovor o kupoprodaji 11.02.1997. godine, overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu pod br. Ov 1 ...- .../... koji za predmet ima dvosoban stan u ..., u Ul. ... br. ..., stan br. ... na ... spratu površine 48 m2, sa pripadajućim podrumom. Između pokojnih ĐĐ i DD, zaključen je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju 31.03.2000. godine, po kom ĐĐ, u svojstvu primaoca izdržavanja, davaocu izdržavanja, DD, nakon svoje smrti ostavlja gore navedeni stan, kao naknadu za ''svakodnevnu pojačanu negu i pomoć'', koja je primaocu izdržavanja neophodna jer je „već duže vreme bolestan“, pa se davalac izdržavanja obavezala da primaocu izdržavanja obezbedi udoban život ''kao što je i do sada činila'', a da ga u slučaju smrti sahrani, spomenik mu podigne i postupi po svim hrišćanskim običajima. ĐĐ je preminuo 05.04.2001. godine u ... . Pravnosnažnom presudom Prvog opštinskog suda u Beogradu P 7233/01 od 29.06.2005. godine, utvrđeno je da je osnovan tužbeni zahtev za razvod braka zaključenog 25.04.1998. godine između ĐĐ i pravne prethodnice tužene, pokojne DD, pred matičnim organom Opštine Palilula u Beogradu, koji je upisan u matičnu knjigu venčanih iste Opštine pod tek.br. ... za godinu 1998. DD je brinula o ĐĐ, negovala ga u skladu sa obavezom preuzetom predmetnim ugovorom o doživotnom izdržavanju i snosila troškove njegove sahrane.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su primenom odredbe člana 194. i 195. Zakona o nasleđivanju (''Službeni glasnik RS'', br. 46/95, 101/2003), odredbe člana 66. stav 1. i 2. i 102. Zakona o obligacionim odnosima, zaključili da predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju nije ništav i da nisu ispunjeni uslovi za raskid tog ugovora, u smislu odredbe člana 201. Zakona o nasleđivanju. Po oceni nižestepenih sudova, u konkretnom slučaju je kod primaoca izdržavanja postojala stvarna potreba za izdržavanjem, imajući u vidu da je bolovao od ciroze jetre, hepatitisa C, dijabetesa, a kasnije i od karcinoma jetre, da je više puta bio hospitalizovan, te da njegovi potomci nisu iskazali mogućnost i volju da ga izdržavaju. Takođe je utvrđeno da je pokojna DD izvršavala svoju ugovornu obavezu tako što se starala o ĐĐ, a nakon smrti ga sahranila, pa su sudovi zaključili da se ne radi o simulovanom ugovoru. Po oceni nižestepenih sudova, nisu ispunjeni ni uslovi za raskid predmetnog ugovora, jer tužilac nije dokazao da predmetni ugovor nije izvršavan, niti da je došlo do poremećaja odnosa ugovornih strana u tolikoj meri da su oni postali nepodnošljivi.

Po oceni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo.

Odredbom člana 194. Zakona o nasleđivanju propisano je da se ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje primalac izdržavanja da se posle njegove smrti na davaocu izdržavanja prenese svojina tačno određenih stvari ili kakva druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to, izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga posle smrti sahrani. Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u pismenom obliku i overen od sudije koji je dužan da pre overe pročita strankama ugovor i primoca izdržavanja naročito upozori na to da imovina koja je predmet ugovora ne ulazi u njegovu zaostavštinu i da se njome ne mogu namiriti nužni naslednici (stav 1.). U suprotnom, ugovor je ništav (stav 2.). Raskid ugovora zbog poremećenih odnosa propisan je u odredbi člana 201. istog Zakona, tako što ako se međusobni odnosi ugovornika iz bilo kog uzroka toliko poremete da postanu nepodnošljivi, svako od njih može zahtevati da sud raskine ugovor (stav 1.). Zakonom je takođe propisan i raskid ugovora zbog promenjenih okolnosti, u odredbi člana 202., tako što ako se posle zaključenja ugovora okolnosti toliko promene da njegovo ispunjenje postane znatno otežano, sud može, na zahtev jedne ili druge ugovornice, njihove odnose iznova urediti ili raskinuti (stav 1.).

Odredbom člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, propisano je da ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenim slučajevima ne propisuje šta drugo. Prividan ugovor propisan je u odredbi člana 66. Zakona o obligacionim odnosima, tako što prividan ugovor nema dejstvo među ugovornim stranama (stav 1.). Ali, ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu pravnu valjanost (stav 2.).

U konkretnom slučaju, predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju nije ništav pravni posao u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, i odredbe člana 195. stav 2. Zakona o nasleđivanju, jer je zaključen u obliku propisanom odredbom člana 195. stav 1. Zakona o nasleđivanju, pa nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. Takođe, ne radi se o prividnom ugovoru, pošto je izvedenim dokazima utvrđeno da je primaocu izdržavanja, s obzirom na starost i zdravstveno stanje, bila neophodna pomoć i staranje koju mu je pružala davalac izdržavanja.Ugovor je izvršavan a odnosi između ugovornih strana nisu bili poremećeni u toj meri da su postali nepodnošljivi, niti su se okolnosti promenile, posle njegovog zaključenja, tako da bi ispunjenje ugovora postalo znatno otežano, što znači da nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za raskid predmetnog ugovora o doživotnom izdržavanju.

Navodima revizije revidenta ukazuje se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, ukazivanjem da nisu izvedeni svi predloženi dokazi, a da su izvedeni dokazi ''površno cenjeni'', međutim, ti navodi revizije nisu od uticaja na odlučivanje, imajući u vidu da je odredbom člana 398. stav 2. Zakona o parničnom postupku, propisano da revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Načelo slobodne ocene dokaza podrazumeva i slobodu izbora dokaznih sredstava. Ne radi se o uskraćivanju prava na raspravljanje kad sud odbije da izvede predloženi dokaz. Takvu odluku sud donosi jer on rukovodi glavnom raspravom, a u postupku se izvode oni dokazi i utvrđuju one činjenice koje su bitne za odlučivanje o tužbenom zahtevu. Suprotno postupanje suda bilo bi protivno načelu ekonomičnosti postupka propisanog u odredbi člana 10. Zakona o parničnom postupku.

Pravilna je i odluka o troškovima parničnog postupka, jer je doneta pravilnom primenom odredbe člana 149. stav 1. i 150. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu njegov ishod.

Pošto tužilac u reviziji neosnovano ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava, Vrhovni sud je odluku kao u izreci doneo primenom odredbe člana 405. stav 1. Zakona o parničnom postupku.

Predsednik veća – sudija

Gordana Komnenić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković