Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi su blagovremeno izjavili revizije i to tuženi AA zbog pogrešne primene materijalnog prava, a tuženi BB i VV zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 72/11 ... 55/14), i utvrdio da revizije tuženih nisu osnovane.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju Vrhovni kasacioni sud pazi po službenoj dužnosti. Bitna povreda postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, na koju revidenti BB i VV ukazuju navodima da je izreka pobijane presude nejasna, nerazumljiva i protivrečna razlozima o bitnim činjenicama, nije propisana kao revizijski razlog u smislu člana 407. stav 1. tačka 2. istog zakona. Drugostepeni sud je potvrdio prvostepenu presudu, pa su bez uticaja njihovi navodi o prekoračenju tužbenog zahteva jer se po članu 407. stav 1. tačka 5. ZPP, revizija može izjaviti zbog prekoračenja tužbenog zahteva samo ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju dana 04.08.2010. godine, tužilac je sa tuženima kao investitorima zaključio ugovor o regulisanju naknade za uređivanje građevinskog zemljišta za izgradnju stambenog objekta u ulici ... broj ... na kp. br. .../... KO ... . Ugovor je u ime tuženih AA, BB i sada pok. DD (čiji je pravni sledbenik tužena VV), potpisala GG koju su tuženi ovlastili (overenim punomoćjima) da u njihovo ime i za njihov račun zaključi i potpiše navedeni ugovor. U ime tužioca ugovor je potpisao direktor ĐĐ. Punomoćjem (Ov .../... od 21.05.2008. godine) tuženi AA je ovlastio GG da u njegovo ime i za njegov račun preduzme sve pravne i faktičke radnje radi izgradnje stambenog objekta u ulici ... broj ..., a posebno pored ostalog, da zaključi ugovor sa Direkcijom za građevinsko zemljište i izgradnju grada Beograda. Navedenim ugovorom utvrđena je naknada za uređivanje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 11.817.011,49 dinara na dan 19.07.2010. godine i tuženi su se obavezali da će naknadu uplatiti do 03.08.2010. godine u iznosu od 10% (prva rata), a preostali iznos u 35 mesečnih rata po 303.866,01 dinar do 15. u mesecu počevši od 01.09.2010. godine zaključno sa 15.03.2013. godine. Ugovorom je predviđeno da rate podležu valorizaciji u skladu sa zvanično objavljenim pokazateljima rasta cena na malo, od ugovorenog baznog datuma za obručan do dana dospeća svake rate i da će na sva kašnjenja u plaćanju biti obračunata zatezna kamata u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate. Utvrđeno je da su tuženi po ugovoru platili ukupno 6.985.149,33 dinara i da dug tuženih na dan 18.07.2014. godine iznosi 9.168.595,00 dinara, po nalazu i mišljenju veštaka. Navedeni iznos se sastoji od glavnog duga od 7.036.335,00 dinara (dospele rate po ugovoru usklađene prema pokazatelju rasta cena na malo od momenta obračuna do dospelosti svake rate) i iznosa obračunate zatezne kamate od 2.132.260,00 dinara (obračunate u skladu sa odlukom Ustavnog suda o načinu obračuna kamate („Službeni glasnik RS“ broj 73/12) od datuma dospeća svake rate do 18.07.2014. godine). U toku 2008. godine tuženi su kao investitori svako ponaosob sa tuženim preduzećem „Loral“ DOO i GG kao suinvestitorima zaključili i overili ugovore o zajedničkom ulaganju i izgradnji objekta u ulici ... broj ..., kojim su se suinvestitori obavezali da plate naknadu za građevinsko zemljište. Ugovorom o preuzimanju duga koji je zaključen između tuženih 06.06.2013. godine, preduzeće „Loral“ DOO se obavezalo da u celini plati naknadu za uređivanje građevinskog zemljišta utvrđenu ugovorom od 04.08.2010. godine i to na način i u rokovima utvrđenim tim ugovorom. Tužilac kao poverilac nije dao pristanak na preuzimanje duga, odnosno za promenu dužnika. Pravnosnažnim rešenjem u ovoj parnici u odnosu na tuženog „Loral“ DOO, određen je prekid postupka zbog otvaranja stečaja.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su usvojili tužbeni zahtev i obavezali tužene AA, BB i VV da tužiocu solidarno isplate na ime naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta iznos od 9.168.595,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom koja će se računati na iznos glavnog duga od 7.036.335,00 dinara, počev od 19.07.2014. godine do isplate.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda nižestepeni sudovi su pravilno primenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtev.

Plaćanje naknade za uređenje građevinskog zemljišta je zakonska obaveza investitora prema članu 93. stav 1. Zakona o planiranju i izgradnji („Službeni glasnik RS“ broj 72/2009), kojim je u vreme zaključenja predmetnog ugovora do izmena („Službeni glasnik RS“ broj 24/2011) bilo propisano da naknadu za uređivanje građevinskog zemljišta plaća investitor. Kod utvrđene činjenice da su tuženi kao investitori izgradnje objekta zaključili predmetni ugovor o regulisanju naknade za uređivanje građevinskog zemljišta, bez uticaja su revizijski navodi tuženog AA da su plaćanje naknade preuzeli tuženi „Loral“ DOO i GG kao suinvestitori, po ugovoru o zajedničkom ulaganju i izgradnji koji je između njih zaključen u toku 2008. godine. Tuženi AA je dužnik predmetne obaveze po osnovu zaključenog ugovora sa tužiocem i njegova obaveza je solidarna sa ostalim dužnicima - ovde tuženim, pa poverilac može zahtevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, jer svaki dužnik solidarne obaveze odgovara poveriocu za celu obavezu, a kada jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju (član 414. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima). Predmetni ugovor je zaključen na osnovu rešenja o odobrenju za izgradnju nadležnog organa od 14.05.2010. godine (pravnosnažno 08.07.2010. godine), pa kako je po članu 2. stav 1. tačka 21. Zakona o planiranju i izgradnji investitor lice za čije potrebe se gradi objekat i na čije ime glasi građevinska dozvola, to su bez uticaja navodi istog revidenta da predmetnim ugovorom nije obuhvaćena i treće lice GG, označena kao suinvestitor u ugovoru koji je između njih zaključen u toku 2008. godine.

Osim toga, neosnovani su revizijski navodi kojima se osporava punovažnost predmetnog ugovora, ukazivanjem da punomoćnik GG nije bila ovlašćena da zaključenjem ugovora sa tužiocem preuzme novčanu obavezu plaćanja naknade u ime tuženog AA, budući da u punomoćju (Ov .../... od 21.05.2008. godine) nema nejasnoća u pogledu kog svojstva i kojih prava i obaveza je punomoćnik mogla u ime revidenata zaključiti ugovor sa tužiocem, a ovo naročito kod činjenice da predmetni ugovor nije zbog eventulanih prekoračenja ovlašćenja osporavan u nekom drugom postupku. Suprotno navodima revizije, u predmetnom ugovoru (član 1. tačka 7.) jasno je označeno da GG istupa kao punomoćnik uz navođenje zastupanih lica i datih punomoćja (broj i datum overe punomoćja u sudu) shodno članu 85. stav 3. ZOO. Navodima revidenta AA da predmetni ugovor nije zaključilo ovlašćeno lice tužioca (direktor ĐĐ) osporava se utvrđeno činjenično stanje što ne može biti dozvoljen revizijski razlog po članu 407. stav 2. ZPP.

Neosnovani su navodi obe revizije o pogrešnoj primeni materijalnog prava u pogledu utvrđene visine predmetne novčane obaveze. Ugovaranje klauzule da se visina novčane obaveze utvrđuje vrednovanjem pomoću izabranog parametra, kao što je indeks cena na malo nije zabranjeno i nije protivno načelu monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO. U skladu sa članom 46. stav. 2. navedenog zakona predmet obaveze mora biti određen ili odrediv. Predmet obaveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećem licu da ga odredi (član 50. stav 1.), pa kod ugovora sa trajnim prestacijama, ugovaranje da rate podležu valorizaciji u skladu sa zvanično objavljenim pokazateljima rasta cena na malo nije protivno navedenim zakonskim odredbama. Visina duga pravilno je utvrđena veštačenjem u iznosu od 9.168.959,00 dinara koji čini zbir glavnice (7.036.335,00 dinara) i obračunate dospele zatezne kamate od dospelosti svake pojedine mesečne rate do dana veštačenja 18.07.2014. godine izražene u apsolutnom iznosu (2.132.260,00 dinara), pa su neosnovani navodi revidenta da je tuženi mogao pasti u docnju najranije 16.07.2013. godine, jer je dospelost svake pojedine mesečne rate jasno određena ugovorom kao i da će u slučaju kašnjenja biti obračunata zatezna kamata u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate.

Bez uticaja su navodi revizije BB i VV o postupku ozakonjenja objekta i dvostrukoj naplati duga, jer lica koja su u postupku legalizacije objekata ili u redovnom postupku izdavanja građevinske dozvole zaključila ugovore o plaćanju naknade, odnosno doprinosa za uređivanje građevinskog zemljišta u skladu sa odredbama tada važećih zakona, nastavljaju sa plaćanjem do konačne isplate, u skladu sa odredbama zaključenog ugovora. Za navedene objekte, na kojima je prilikom izvođenja radova odstupljeno od izdate građevinske dozvole, odnosno odobrenja za izgradnju i potvrđenog glavnog projekta, u postupku ozakonjenja plaća se taksa u skladu sa ovim zakonom samo za površinu dela objekta koja predstavlja razliku između odobrene i odstupljene površine (član 46. stav 9. i 10. Zakona o ozakonjenju objekata "Službeni glasnik RS" br. 96/2015, 83/2018, 81/2020).

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić