
Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1163/2016
22.06.2017. godina
Beograd
Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Predraga Trifunovića, predsednika veća, Jelene Borovac, Zvezdane Lutovac, Branka Stanića i Gordane Ajnšpiler Popović, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Milan Perović, advokat u ..., protiv tuženog „BB“ ..., koga zastupa Tomislav Šunjka, advokat u ..., radi proglašenja nedopustivosti izvršenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude veća 22.06.2017. godine, doneo je
R E Š E NJ E
PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužilje izjavljenoj protiv izuzetno dozvoljenoj. 14.01.2016. godine i presuda Višeg suda u Beogradu broj P 481/13 od 05.05.2015. godine, u drugom i trećem stavu izreke i predmet vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Višeg suda u Beogradu broj P 481/13 od 05.05.2015. godine je prvim stavom izreke odbijen prigovor stvarne nenadležnosti toga suda. Drugim stavom je odbijen tužbeni zahtev tužilje kao neosnovan kojim je tražila da se proglasi da je nedopušteno izvršenje rešenja Privrednog suda u Beogradu broj I 2852/12 od 02.07.2012. godine koje za predmet ima prodaju nepokretnosti i namirenje izvršnog poverioca iz iznosa dobijenog prodajom i to u delu koji se odnosi na poslovni prostor za koji nije utvrđena delatnost, broj posebnog dela ..., prizemlje, površina 237 m2, kao i garažno mesto broj ..., podrum, druga etaža, površine 20 m2, koji se nalazi u stambeno poslovnom objektu u ..., ulica ... broj ..., katastarska parcela broj ... KO ..., Služba katastra nepokretnosti ..., sve upisano u list nepokretnosti broj ... KO ... . Trećim stavom izreke je obavezana tužilja da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 199.950,00 dinara, u roku od 15 dana. godine odbio kao neosnovanu žalbu tužilje i potvrdio naznačenu presudu u stavovima drugom i trećem izreke drugostepenog suda. Odbio je kao neosnovan zahtev stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.
Protiv pravnosnažne presude drugostepenog suda tužilja je izjavila reviziju na osnovu člana 404. Zakona o parničnom postupku zbog pogrešne primene materijalnog prava, zbog potrebe ujednačavanja aktuelne sudske prakse sudova u Republici Srbiji u postupcima po tužbama trećih lica radi nedopustivosti izvršenja na nepokretnostima u postupcima prinudnog izvršenja. Priložila je presude sudova sa različitim presuđenjima u istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.
Vrhovni kasacioni sud je ocenio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku (''Službeni glasnik RS'' br. 72/11 i 55/14) za odlučivanje o reviziji tužilje, jer postoji potreba za ujednačavanjem sudske prakse, obzirom na predmet tražene sudske zaštite i razloge iz kojih je odbijen tužbeni zahtev tužilje, kao i navode iz revizije tužilje i priložene presude u kojima je suprotno presuđeno u istoj pravnoj situaciji. Zbog toga je Vrhovni kasacioni sud prihvatio da odlučuje o reviziji tužilje kao izuzetno dozvoljenoj odlučujući kao u stavu prvom izreke.
Ispitujući pobijanu odluku na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija osnovana.
Prema utvrđenim činjenicama rešenjem o izvršenju na osnovu izvršne isprave Privrednog suda u Beogradu 4I 2852/12 od 02.07.2012. godine je određeno izvršenje u korist tuženog protiv „VV“ ..., radi naplate novčanog potraživanja tuženog kao izvršnog poverioca prema izvršnom dužniku na ime glavnog duga u iznosu od 17.265.750,68 dinara sa kamatom i troškove postupka u iznosu od 1.345.973,66 dinara, kao i troškova izvršnog postupka i to zabeležbom rešenja o izvršenju u javnu knjigu, utvrđivanjem vrednosti nepokretnosti i prodajom nepokretnosti koja se nalazi na katastarskoj parceli broj ... KO ..., Služba nepokretnosti ..., ulica ... broj ..., upisana u list nepokretnosti ... i namirenjem izvršnog poverioca iz iznosa dobijenog prodajom nepokretnosti. Tužilja je 07.06.2013. godine protiv navedenog rešenja o izvršenju izjavila prigovor trećeg lica navodeći da je nepokretnost koja je predmet izvršenja njeno vlasništvo. Rešenjem od 02.07.2013. godine tužilja je upućena da u roku od 15 dana pokrene parnični postupak radi proglašenja da je izvršenje određeno ovim rešenjem o izvršenju nedopušteno. Utvrđeno je da je ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora koji je overen pod brojem Ov ... od 12.10.2009. godine sa Aneksom ugovora Ov ... od 12.04.2013. godine tužilja kao kupac od „VV“ kao prodavca, kupila poslovni prostor u prizemlju poslovne zgrade u ..., u ulici ... broj ..., označeno kao lokal broj ..., ukupne površine 236,91 m2, upisan u list nepokretnosti ... KO ... na kp broj ..., kao i dva garažna mesta u zgradi u kojoj se nalazi poslovni prostor i to garažno mesto broj ..., površine 14 m2 i garažno mesto broj ... površine 20 m2, sve upisano u list nepokretnosti ... KO ... na katastarskoj parceli ... za ukupnu kupoprodajnu cenu od 590.000 evra, koja je u celosti isplaćena prodavcu 14.10.2009. godine. Ugovor je izvršen i tužilji je predat posed sporne nepokretnosti od strane prodavca koji je upisan kao vlasnik objekta koji je bio predmet ugovora (prepis lista nepokretnosti broj ... KO ... od 21.06.2012. godine, 05.03.2013. i 18.10.2013. godine). Takođe je upisana zabeležba o dozvoli upisa založnog prava hipoteke po osnovu rešenja o izvršenju Privrednog suda u Beogradu 4I 2852/12 od 02.07.2012. godine po osnovu pravnosnažne i izvršne presude Privrednog suda u Beogradu 21P 823/10 od 08.10.2010. godine radi naplate novčanog potraživanja izvršnog poverioca, ovde tuženog, protiv izvršnog dužnika „VV“. Tužilja je 10.06.2013. godine podnela zahtev za upis prava svojine na nepokretnosti Službi katastra nepokretnosti.
Na osnovu ovako utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi su odbili tužbeni zahtev na osnovu člana 60. stav 2. Zakona o državnom premeru i katastru i člana 20. stav 1. te člana 33. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Naveli su da ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između tužilje i „VV“ ..., koji je u celosti izvršen (isplaćena kupoprodajna cena i tužilja uvedena u posed), predstavlja neophodan, ali ne i dovoljan uslov da bi došlo do prometa vlasništva na nepokretnosti sa ustupioca na primaoca takvog prava. U vreme kada je doneto rešenje o izvršenju 02.07.2012. godine kao nosilac prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru je bio upisan dužnik „VV“ ... . Tužilja nije izvršila upis prava svojine na navedenim nepokretnostima shodno ugovoru i aneksu ugovora, tako da nije ostvarila odgovarajući način sticanja u pogledu prava svojine na spornim nepokretnostima i nije mogla da stekne pravo na njih na osnovu člana 33. stav 1. Zakona o osnovama svojinskopravnih odnosa. Na strani tužilje nije nastalo stvarno pravo (član 20. stav 1. ZOSO), koje bi sprečilo izvršenje u postupku Privrednog suda u Beogradu broj I 2852/12. Drugostepeni sud je naveo da je cenio činjenicu da je tužilja zahtev za upis prava svojine podnela 10.06.2013. godine, (nakon što je tuženi kao izvršni poverilac u postupku Privrednog suda stekao pravo namirenja) i što je ona sa tim upisom uspela, ali da te činjenice u konkretnom slučaju nemaju pravnog značaja.
Vrhovni kasacioni sud nalazi da je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Pogrešan je zaključak nižestepenih sudova da saslušanje tužilje u svojstvu parnične stranke i statutarnog zastupnika „VV“ nije imalo za posledicu to što je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno (ovaj dokazni predlog je odbijen od strane prvostepenog suda). Po oceni Vrhovnog kasacionog suda je bilo potrebno saslušanje tužilje na okolnost zašto nije postupila po odredbi člana 10. ugovora o prodaji. Tom odredbom je ugovoreno da prodavac dozvoljava kupcu da nakon potpisivanja i overe ugovora na poslovnom prostoru može upisati svoje pravo svojine u odgovarajuću javnu knjigu o evidenciji nepokretnosti i prava na njima bez prodavčeve dalje saglasnosti i prisustva kada se za to steknu zakonski uslovi. Ostalo je neutvrđeno da li je prodavac stvorio uslove za upis tužiljine svojine na predmetnoj nepokretnosti. Da li su razlozi subjektivne ili objektivne prirode što je tužilja zahtev za upis Službi za katastar nepokretnosti podnela tek nakon što je doneto rešenje o izvršenju od strane Privrednog suda u Beogradu. Naime, za ocenu osnovanosti tužbenog zahteva bilo je potrebno da se utvrde razlozi zbog kojih tužilja od zaključenja ugovora o prodaji poslovnog prostora i overe tog ugovora (12.10.2009. godine), plaćanja kupoprodajne cene i uvođenja u posed nije podnela zahtev za upis vlasništva na kupljenoj nepokretnosti sve do 10.06.2013. godine.
Iz navedenih razloga, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tužilje osnovana, pa je odlučio kao u izreci na osnovu člana 416. stav 2. ZPP.
Predsednik veća-sudija
Predrag Trifunović,s.r.
Za tačnost otpravka
Upravitelj pisarnice
Marina Antonić