Rev 1165/2022 3.1.2.4.2; 3.1.2.10

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1165/2022
24.02.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, Danijele Nikolić, Gordane Džakula i Marine Milanović, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Nada Paunović advokat iz ..., protiv tužene „UniCredit Bank Srbija“ AD sa sedištem u Beogradu, čiji je punomoćnik Tamara Simić Pajović advokat iz ..., radi utvrđenja ništavosti i sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 226/19 od 09.07.2021. godine, u sednici veća održanoj dana 24.02.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 226/19 od 09.07.2021. godine.

PREINAČUJU SE presuda Višeg suda u Beogradu Gž 226/19 od 09.07.2021. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 5113/18 od 11.09.2018. godine, ispravljena rešenjem tog suda P 5113/18 od 11.05.2021. godine, tako što SE ODBIJA tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila utvrđenje da je ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo odredba člana 9. stav 1. ugovora o gotovinskom kreditu br. ... od 24.11.2016. godine, da se tužena obaveže na isplatu iznosa od 38.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25.11.2016. godine do isplate i naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 26.340,00 dinara.

OBAVEZUJE SE tužilja da na ime troškova postupka isplati tuženoj iznos od 67.440,00 dinara u roku od osam dana od dostavljanja prepisa presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu Gž 226/19 od 09.07.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovna žalba tužene i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 5113/18 od 11.09.2018. godine, ispravljena rešenjem tog suda P 5113/18 od 11.05.2021. godine, kojom je utvrđeno da je ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo odredba člana 9. stav 1. ugovora o gotovinskom kreditu br. ... zaključenog dana 24.11.2016. godine (stav prvi izreke), obavezana tužena da isplati tužilji iznos od 38.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od 25.11.2016. godine do isplate (stav drugi izreke) i obavezana tužena da nadoknadi tužilji troškove parničnog postupka u iznosu od 26.340,00 dinara (stav treći izreke). Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova druogstepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je, zbog pogrešne primene materijalnog prava, blagovremeno izjavila reviziju predviđenu članom 404. ZPP (posebna revizija).

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, posebna revizija tužene u ovom sporu je dozvoljena radi ujednačavanja sudske prakse, zbog čega je odlučeno kao u prvom stavu izreke.

Odlučujući o izjavljenoj reviziji, na osnovu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija tužene osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nižestepeni sudovi su primenom članova 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima utvrdili ništavost člana 9. stav 1. ugovora o gotovinskom kreditu od 24.11.2016. godine, kojim je tužilja obavezana da plati tuženoj fiksnu jednokratnu naknadu za obradu kreditnog zahteva u visini od 2% od iznosa odobrenog kredita - minimum 1.600,00 dinara. Po stanovištu sudova, ta odredba ugovora je protivna članu 1065. Zakona o obligacionim odnosima i istom troškovi nisu precizirani tako da je tužilji ostao nepoznat mehanizam njihovog obračuna i ona na taj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženu. Utvrdivši ništavost označene odredbe, sudovi su primenom člana 104. Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa članovima 210. i 214. istog zakona obavezali tuženu da vrati novčani iznos koji je primila od tužilje u izvršenju njene obaveze preuzete ništavom odredbom ugovora, sa zakonskom zateznom kamatom od dana sticanja.

Izloženo pravno stanovište nižestepenih sudova nije ispravno i zasnovano je na pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Odredbama Zakona o obligacionim odnosima kojima je uređen ugovor o kreditu nije regulisano posebno pravo banke na naplatu troškova obrade kredita i drugih naknada, ali to pravo nije ni isključeno. Pravo banke na naplatu ovih troškova proizilazi iz odredbi Zakona o bankama kojim je, pored ostalog, propisano da se na ugovor zaključen između klijenta i banke primenjuju opšti uslovi poslovanja banke (član 42) i da Narodna banka Srbije može propisati jedinstveni način obračuna i objavljivanja troškova, kamata i naknada bankarskih usluga, naročito po osnovu depozitnih i kreditnih poslova (član 43).

Prema Zakonu o zaštiti korisnika finansijskih usluga, opšti uslovi poslovanja obuhvataju i akte kojima se utvrđuju naknade i drugi troškovi koje davalac finansijske usluge naplaćuje korisniku (član 9. stav 3), a ugovor o kreditu, pored ostalih obaveznih elemenata, sadrži vrstu i visinu svih naknada koje padaju na teret korisnika kredita, uz određenje da li su fiksne ili promenljive, a ako su promenljive - periode u kojima će ih banka menjati, kao i vrstu i visinu drugih troškova (član 19. stav 1. tačak 12). Istim zakonom propisana je obaveza banke da korisniku pruži informacije i odgovarajuća objašenja o uslovima koji se odnose na ugovor o kreditu za koji je pokazao interesovanje (ponuda), na način koji ga ni jednog trenutka neće dovesti u zabludu i omogućiti mu da uporedi ponude različitih davalaca istih usluga (član 17. stav 1). Ponuda se ispisuje na obrascu koji je Narodna banka Srbije propisala Odlukom o uslovima i načinu obračuna efektivne kamatne stope i izgledu i sadržini obrazaca koji se uručuju korisniku („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 65/11). U obrazac ponude unose se podaci predviđeni članom 17. stav 4. Zakona o zaštiti korisnika finansijskih usluga, između ostalog i podaci o troškovima obrade kreditnog zahteva.

Iz izloženog sledi da odredba ugovora o kreditu o troškovima obrade kreditnog zahteva nije protivna prinudnim propisima, javnom poretku i dobrim običajima, i da zato nije ništava u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Važeći propisi daju pravo banci na naplatu troškova i naknada svojih usluga, pod uslovom da je njena ponuda sadržala jasne i nedvosmislene podatke o troškovima kredita, koji mogu biti iskazani i u procentualnom iznosu i obračunati kroz efektivnu kamatnu stopu.

U konkretnom slučaju, tužena je sačinila ponudu na propisanom obrascu i istu uručila tužilji. U ponudi su troškovi obrade kreditnog zahteva iskazani u procentualnom i nominalnom iznosu. Takav način obaveštavanja tužilje o troškovima kredita je jasan i ona nije dovedena u zabludu ni u pogledu vrste troškova, niti u pogledu njihove visine. Nijednim propisom nije predviđena obaveza banke da korisniku kredita mora predočiti strukturu ili specifikaciju troškova. Cilj ponude je da korisniku pruži informacije i obaveštenja o uslovima ugovora o kreditu i omogući mu da uporedi ponude različitih davalaca istih usluga i proceni da li ponuđeni uslovi odgovaraju njegovim potrebama i finansijskoj situaciji. Taj cilj postiže se iskazivanjem troškova po njihovoj vrsti i visini, a prikaz njihove strukture ne bi ponudu činio jasnijom i razumljivijom niti bi doprineo ostvarivanju njenog cilja. Osporena ugovorna odredba sačinjena je jasno i razumljivo, a predmet tužiljine obaveze je odrediv (član 50. Zakona o obligacionim odnosima) jer je određen označenim procentom u odnosu na iznos odobrenog kredita.

Iz tih razloga, nižestepene presude su preinačene tako što je odbijen zahtev tužilje za utvrđenje ništavosti sporne ugovorne odredbe i za restituciju, i na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, odlučeno kao u drugom stavu izreke.

Odluka o troškovima postupka, sadržana u trećem stavu izreke, doneta je primenom člana 165. stav 2. ZPP u vezi sa članovima 153. stav 1. i 154. stav 1. istog zakona. Tuženoj su dosuđeni troškovi za sastav jednog podneska u iznosu od 6.000,00 dinara, žalbe u iznosu od 12.000,00 dinara i revizije u iznosu od 18.000,00 dinara; zastupanja na jednom ročištu u iznosu od 7.500,00 dinara i sudske takse za žalbu i drugostepenu presudu u iznosu od po 3.420,00 dinara, reviziju u iznosu od 6.840,00 dinara i odluku po reviziji u iznosu od 10.260,00 dinara. Troškovi zastupanja tužene nisu uvećani za 20%, po osnovu poreza na dodatu vrednost, jer punomoćnik tužene nije pružio dokaz - račune o pruženim advokatskim uslugama svom vlastodavcu.

Predsednik veća - sudija

Branislav Bosiljković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić