Rev 12003/2022 3.1.2.25; ugovor o građenju

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 12003/2022
04.09.2023. godina
Beograd

U IME NARODA Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Jelice Bojanić Kerkez, predsednika veća, Vesne Stanković i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužioca „DNN-KAPITAL GRADNJA“ d.o.o. Vlasotnice, čiji su punomoćnici Milan Petrović i Tanja Savić, advokati iz ..., protiv tuženog AA iz ..., čiji je punomoćnik Predrag Stefanović, advokat iz ..., radi duga po tužbi i naknade štete po protivtužbi, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 706/2022 od 16.03.2022. godine, u sednici održanoj 04.09.2023. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana revizija tuženog izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Nišu Gž 706/2022 od 16.03.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Nišu P 2400/20 od 29.09.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca - protivtuženog, kojim je traženo da se obaveže tuženi – protivtužilac da isplati tužiocu iznos od 5.720 evra od čega 2.572 evra po osnovu neplaćenog dela po predugovoru o kupoprodaji stana od 07.07.2012. godine i iznos od 3.148 evra na ime razlike u kvadraturi od predviđene ugovorom do stvarne kvadrature, sve sa domicilnom kamatom po stopi Evropske centralne banke počev od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Stavom drugim izreke, delimično je usvojen protivtužbeni zahtev, pa je tužilac obavezan da tuženom na ime naknade materijalne štete isplati za kašnjenje u predaji poseda stana u Nišu, u ul. ... br. .., za period počev od 22.03.2014. godine pa do 04.05.2018. godine, iznos od 2.538,00 evra sa zakonskom zateznom kamatom od 12.12.2018. godine kao dana veštačenja pa do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je protivtužbeni zahtev kojim je tuženi tražio da se obaveže tužilac da isplati tuženom, na ime umanjenja vrednosti stana u Nišu, u ul. ... br. .., iznos od 3.900 evra sa zateznom kamatom od 25.09.2019. godine kao dana veštačenja pa do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti prema srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom četvrtim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 706/2022 od 16.03.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe tužioca i tuženog i potvrđena presuda Osnovnog suda u Nišu P 2400/20 od 29.09.2021. godine u stavu prvom izreke, u delu u kome je odbijen tužbeni zahtev za isplatu iznosa od 1.572 evra na ime duga po predugovoru o kupoprodaji od 07.07.2012. godine sa traženom domicilnom kamatom, u stavu drugom u delu u kome je usvojen protivtužbeni zahtev za naknadu materijalne štete, za period od 18.05.2015. godine do 04.05.2016. godine, u iznosu od 1.150 evra sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja 29.09.2021. godine do isplate, kao i u trećem i četvrtom stavu izreke. Stavom drugim izreke drugostepene presude, prvostepena presuda je preinačena u preostalom delu prvog i drugog stava izreke, tako što je obavezan tuženi da tužiocu isplati iznos od 1.000 evra na ime duga po predugovoru od 07.07.2012. godine, kao i iznos od 3.148 evra na ime razlike u kvadraturi po predugovoru i stvarnoj kvadraturi stana, sve sa kamatom Evropske centralne banke počev od dana podnošenja tužbe 15.12.2016. godine do isplate; dok je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtev kojim je tuženi tražio da se obaveže tužilac da mu, na ime naknade materijalne štete, isplati iznos od 1.388,70 evra za period od 22.03.2014. godine do 17.05.2015. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12.12.2018. godine, kao dana veštačenja pa do konačne isplate, kao i zahtev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 1.150 evra počev od dana veštačenja 12.12.2018. godine do dana 28.09.2021. godine. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da tužiocu naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 61.512,00 dinara.

Protiv pravosnažne presude donete u drugom stepenu, tuženi je blagovremeno izjavio reviziju pobijajući presudu u stavu drugom i trećem izreke zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primene materijalnog prava i zbog odluke o troškovima postupka.

Ispitujući pobijanu presudu primenom člana 408. u vezi sa članom 403. stav 2. tačka 2. Zakona o parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...10/23 dr. zakon u daljem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je postao investitor gradnje stambeno - poslovne zgrade u ulici ... br. .. u Nišu (tada ... br. ..) po Ugovoru o ustupanju prava i preuzimanju ispunjenja, zaključenom sa Privrednim društvom „Gitarić“ d.o.o. iz Beograda pod Ov.br. 1663/9 dana 09.04.2009. godine.

Prethodno je tuženi kao kupac sa Privrednim društvom „Gitarić“ d.o.o. Beograd, zaključio dana 21.08.2008. godine Predugovor o prodaji nepokretnosti - stana označenog u idejnom projektu pod br. .., na drugom spratu poslovno - stambene zgrade, korisne građevinske površine 43,72 m2, za kupoprodajnu cenu od 39.500 evra, koju je tuženi u pretežnom delu isplatio tom Privrednom društvu. Predugovorom je određeno da ako se utvrdi da se izgrađena korisna površina razlikuje od projektovane u plusu ili minusu za 1,5%, ista se neće smatrati predmetom nadoknade.

Po preuzimanju obaveze od PD „Gatarić“ d.o.o. Beograd, tužilac je sa tuženim kao kupcem zaključio Predugovor o kupovini stambenog prostora u izgradnji dana 07.07.2012. godine. Predugovorom se tuženi obavezao da isplati tužiocu preostali iznos od 11.500 evra na ime neplaćenog dela kupoprodajne cene predmetnog stana. Ugovoreni rok za predaju stana je 31.10.2012. godine, dok za pribaljanje upotrebne dozvole, što je obaveza prodavca, rok nije bio određen. Po predugovoru tuženi je platio tužiocu na ime kupoprodajne cene ukupno 10.500,00 evra i to: 6.000 evra dana 07.07.2012. godine (u priznanici naveden manji iznos od 4.580 evra), iznos od 2.500 evra dana 12.11.2012. godine i 2.000 evra dana 15.12.2012. godine.

Tuženi se tokom 2013. godine samovlasno uselio predmetni stan što je bio povod sporu radi smetanja državine. Po rešenju Osnovnog suda u Nišu P 7701/13 od 04.02.2014. godine, kojim je utvrđeno da je tuženi smetao tužioca u državini stana, sprovedeno je izvršenje i tuženi je ovaj stan vratio tužiocu u posed dana 17.05.2015.godine.

Presudom Apelacionog suda u Nišu Gž 2084/15 od 18.02.2016. godine, tuženom je priznato pravo svojine na izgrađenom stanu površine 43m2 a na osnovu ove odluke, dana 04.05.2016. godine, predat mu je stan površine 47,28 m2, pa postoji razlika od ugovorenih 43,79 m2 do korisne površine 47,28 m2, za 3,49m2, što prelazi 1,5% predviđenog odstupanja po predugovoru iz 2008. godine. Protivvrednost površine od 3,49 m2 iznosi 3.148,00 evra. Tužilac nije pribavio upotrebnu dozvolu, a postupak legalizacije je u toku.

Predmet tužbenog zahteva je ispunjenje obaveze isplatom ostatka kupoprodajne cene stana po Predugovoru od 07.07.2012. godine i isplata tržišne vrednosti za 3,49 m2 stana, kao razlike između stvarne i ugovorene površine; dok protivtužbom tuženi traži naknadu štete (izgubljenu dobit) zbog docnje tužioca u predaji stana, za period od 22.03.2014. godine pa do predaje u državinu - 04.05.2016. godine, a u visini mesečne zakupnine stana u utuženom periodu.

Drugostepeni sud je presudom u delu koji se revizijom pobija, preinačio prvostepenu presuda i primenom člana 262. i 630. ZOO obavezao tuženog da tužiocu isplati iznos od 1.000 evra, na ime ispunjenja ugovora - Predugovora od 07.07.2012. godine. Obavezan je tuženi da plati tužiocu 3.148 evra na ime razlike između stvarne i ugovorene kvadrature stana, primenom člana 210. ZOO. Protivtužbeni zahtev kojim je traženo obavezivanje tuženog da tužiocu naknadi materijalnu štetu zbog nemogućnosti korišćenja stana u periodu od 22.03.2014. godine do 17.05.2015. godine, za iznos 1.388,70 evra sa pripadajućom kamatom, odbijen je kao neosnovan.

Polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je drugostepeni sud preinačenjem prvostepene presude odlučio kada je obavezao tuženog da plati tužiocu ostatak kupoprodajne cene stana, na osnovu člana 262. u vezi člana 630. ZOO, budući su parnične stranke zaključile ugovor o kupoprodaji sa elementima ugovora o građenju, da je obaveza tuženog bila da isplati tužiocu ostatak ugovorene cene stana u iznosu 11.500,00 evra, a da je platio tužiocu ukupno 10.500 evra, zbog čega je u obavezi da mu isplati preostali dugovani iznos od 1.000,00 evra.

Neosnovano se revizijom tuženog ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava i tvrdi da je izvor obligacije u ovom slučaju ugovor i da se u odnosu na zahtev tužioca za isplatu razlike u ceni stana od ugovorene do stvarne površine istog ne primenjuju pravila o sticanju bez osnova iz člana 210.ZOO, već odredbe kojima je regulisan ugovor o građenju (čl. 630. do 647. ZOO i odredbe Posebnih uzansi o građenju). Po mišljenju revidenta za višak radova i nepredviđene radove odgovara tužilac, pa tuženi kao naručilac nije u obavezi da mu plati traženu razliku.

Po oceni Vrhovnog suda, pravilno je u pobijanoj presudi primenjeno materijalno pravo kada je o zahtevu tužioca za isplatu razlike u ceni korisne i projektovane površine stana odlučeno primenom pravila o sticanju bez osnova. U konkretnom slučaju, stvarna površina stana iznosi 47,28 m2, i za 3,49 m2 je veća od ugovorene površine prema kojoj je cena formirana. Kako je površina stana utvrđena po završetku radova veća od ugovorene, to tužilac ne odgovara kao izvođač za višak radova. Osim toga, tuženi je prećutno prihvatio povećanje kvadrature, jer raskid ugovora nije tražio već je vodio sudski postupak zahtevajući svojinsku zaštitu, koju je i dobio utvrđenjem prava svojine na predmetnom stanu u površini od 43m2, dok nakon useljenja koristi za 3,49 m2 veću površinu.

Imajući u vidu da je tuženi postao vlasnik stana a da je platio manju površinu od one koju koristi, on se neosnovano obogatio za traženu razliku, pa je na osnovu člana 210. stav 1. i 214. ZOO, dužan da plati tužiocu protivvrednost iste, sa pripadajućom kamatom od dana podnošenja tužbe. Po oceni revizijskog suda, reč je o obligaciono – pravnom, ugovornom odnosu iz kojeg je proizišlo pravo svojine tuženog na izgrađenom stanu, pa se u ovom slučaju u pogledu zahteva za isplatu protivvrednosti razlike u kvadraturi primenjuje institut sticanja bez osnova. Stoga nije bilo mesta primeni člana 633. ZOO - o isključenju prava izvođača da zahteva povećanje ugovorne cene za radove koje je izvršio bez pismene saglasnosti naručioca. Iz istog razloga, ne primenjuje se ni član 640. stav 2. ZOO, o odgovornosti izvođača za nepredviđene radove i viškove radova kod ugovora o građenju sa posebnom odredbom („ključ u ruke“). Drugačije pravno tumačenje odredaba zakona i spornog ugovornog odnosa bilo bi u suprotnosti sa načelom jednake vrednosti uzajamnih davanja iz člana 15. ZOO.

Takođe, tuženom ne pripada naknada materijalne štete u vidu izmakle koristi, primenom člana 189. st.1. i 3. ZOO, za utuženi period do 17.05.2015. godine, jer je u tom periodu bio u posedu stanu, pa nije osnovano mogao da očekuje dobit od zakupnine. Nije reč od dobitku koju se osnovano mogao očekivati prema redovnom toku stvari ili posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno nekom tužiočevom radnjom ili propuštanjem.

Na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Jelica Bojanić Kerkez,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković