Rev 1286/2019 3.1.2.4.1

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1286/2019
11.03.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija Zvezdane Lutovac, predsednika veća, Jelene Borovac i Dragane Marinković, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., koju zastupa punomoćnik Jovan Mićić, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je privremeni zastupnik Đurđa Nešković, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž br 5848/18 od 05.09.2018. godine, u sednici veća održanoj dana 11.03.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJE SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž br 5848/18 od 05.09.2018. godine tako što se žalba tuženog odbija i potvrđuje presuda Višeg suda u Beogradu P br 1913/16 od 16.05.2017. godine i dopunsko rešenje o troškovima postupka P 1913/16 od 28.06.2017. godine.

OBAVEZUJE SE tuženi da tužilji na ime troškova revizijskog postupka plati iznos od 327.600,00 dinara, u roku od 15 dana po prijemu presude.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Beogradu P br 1913/16 od 16.05.2017. godine stavom prvim izreke usvojen je tužbeni zahtev tužilje i obavezan tuženi da joj isplati iznos od 141.500 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan isplate, sa kamatom po Zakonu o zateznoj kamati počev od 02.06.2009. godine pa do isplate. Stavom drugim izreke obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 664.900,00 dinara.

Dopunskim rešenjem toga suda P br 1913/16 od 28.06.2017. godine obavezan je tuženi da tužilji na iznos troškova postupka od 664.900,00 dinara isplati zakonsku zateznu kamatu počev od 16.05.2017. godine kao dana donošenja presude, pa do isplate.

Apelacioni sud u Beogradu je presudom Gž br 5848/18 od 05.09.2018. godine preinačio presudu Višeg suda u Beogradu P br 1913/16 od 16.05.2017. godine i dopunsko rešenje toga suda istog broja od 28.06.2017. godine tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtev tužilje da se obaveže tuženi da joj na ime duga isplati iznos od 141.500,00 evra u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu na dan isplate sa kamatom po Zakonu o zateznoj kamati počev od 02.06.2009. godine pa do isplate i da joj naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove prvostepenog postupka. Tužilja je obavezana da tuženom na ime troškova drugostepenog postupka plati iznos od 87.000,00 dinara.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je izjavila blagovremenu reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu na osnovu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Sl. glasnik RS“, br. 72/11, 55/14), Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju se pazi po službenoj dužnosti, niti postoje druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz ove zakonske odredbe.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilja je kao kupac sa privrednim društvom „KOMING COMPANY“ doo iz Beograda, kao prodavcem, čiji je zakonski zastupnik i vlasnik bio tuženi zaključila Ugovor o kupoprodaji stana u izgradnji u ulici ... broj ..., površine i karakteristika bliže navedenih u prvostepenoj presudi, koji je overen pred Drugim opštinskim sudom u Beogradu Ov br. ..../... dana 31.10.2007. godine, s tim da je izgradnja istog stana trebala početi decembra 2007. godine. Kako tuženi u dogovorenom roku nije izgradio stan tužilji, ugovorne strane su 25.11.2008. godine zaključile Aneks broj I navedenog ugovora (overen pred Trećim opštinskim sudom u Beogradu Ov br .../...) kojim je pomeren rok predaje stana i regulisano sredstvo obezbeđenja. Tako se članom 10. istog Aneksa tuženi kao prodavac obavezao da tužilji na ime sredstva obezbeđenja preda tri blanko potpisane menice. Tuženi je u svojstvu zakonskog zastupnika prodavca 06.03.2009. godine potpisao založnu izjavu overenu pred Trećim opštinskim sudom u Beogradu pod Ov br .../... kojom se saglasio kao zakonski zastupnik tog privrednog društva da radi obezbeđenja potraživanja tužilje prema tom pravnom licu za isplaćenu kupoprodajnu cenu od 141.500 evra izvrši upis založnog prava hipoteke na 12/100 idelanih delova stanova broj ...-... u ...zgrade broj .. u ulici ... u ..., na kat. parc. .../... upisanoj u LN br ... KO ... . Istom izjavom tuženi je ovlastio ovde tužilju, da ukoliko prodavac ili on lično joj ne vrate dug do 01.06.2009. godine, (stan koji je bio predmet kupoprodaje do dana davanja založne izjave nije bio izgrađen), da tužilja može naplatiti potraživanje iz cene dobijene prodajom idelanih delova predmetne nepokretnosti u skladu sa vansudskim postupkom prodaje predviđeni Zakonom o hipoteci. Predmetni stan nije izgrađen niti je predat u posed tužilji kao kupcu, a nad prodavcem je otvoren postupak stečaja.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je obavezao tuženog da tužilji plati iznos od 141.500 evra u dinarskoj protivvrednosti, zaključujući da založna izjava koju je tuženi kao zakonski zastupnik privrednog društva sa kojim je tužilja zaključila ugovor o prodaji, potpisao i overio kod suda, sadrži elemente ugovora o pristupanju dugu iz člana 451. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO). Prema oceni prvostepenog suda iz teksta založne izjave nedvosmisleno proizilazi da je tuženi lično preuzeo obavezu da umesto pravnog lica, kao prodavca stana u izgradnji, odnosno uz njega, izmiri dug i ispuni njegovo dugovanje prema tužilji, kao poveriocu.

Suprotno takvom zaključivanju, drugostepeni sud je našao da je navedeni dug proistekao iz ugovora o kupoprodaji nepokretnosti u izgradnji, koju je tužilja kupila od glavnog dužnika i platila mu kupoprodajnu cenu u traženom iznosu, ali dužnik kao prodavac nije ispunio ugovornu obavezu koja je bila vezana za određeni rok čime je ugovor raskinut. Tuženi je dao založnu izjavu koju je potpisao u svojstvu zakonskog zastupnika pravnog lica u kojoj je tužilji dao ovlašćenje da ukoliko pravno lice ili on u dogovorenom roku ne vrati iznos koji je tužilja platila na ime kupoprodajne cene navedenom pravnom licu, može da proda hipotekovanu nepokretnost. Navedena izjava kao sredstvo obezbeđenja nema elemente koji bi je transformisali u ugovor o pristupanju dugu u skladu sa članom 451. ZOO čime između tužilje i tuženog nije nastao materijalnopravni odnos, pa je usled nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog odbio zahtev tužilje.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da se osnovano revizijom ukazuje na pogrešnu primenu materijalnog prava od strane drugostepenog suda.

Članom 1004. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) propisano je da se od jemca može zahtevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo). Poverilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije pre toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj (stav 2.). Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu i poverilac može zahtevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vreme (solidarno jemstvo)(stav 3.).

Naime, tuženi je u svojstvu zakonskog zastupnika prodavca, dana 06.03.2009. godine dao založnu izjavu, kojom se saglasio kao zakonski zastupnik navedenog privrednog društva da radi obezbeđenja potraživanja tužilje prema tom pravnom licu za isplaćenu kupoprodajnu cenu od 141.500 evra izvrši upis založnog prava hipoteke na 12/100 idealnih delova stanova ...-... u prizemlju zgrade broj ... u ulici ... u ... . Istom sudski overenom izjavom u njenom drugom delu, tuženi je dao izjavu o jemstvu sačinjenu u pismenoj formi u skladu sa članovima 997. i 998. ZOO. Prema sadržini date izjave i ovlašćenja („ili on lično“) tuženi je preuzeo obavezu kao jemac platac u skladu sa članom 1004. stav 3. u vezi stava 2. ZOO da odgovara poveriocu kao glavni dužnik za celu obavezu. U konkretnom slučaju, ova izjava se po svojoj sadržini odnosno suštini i činjenici da je glavni dužnik pao pod stečaj, mora tretirati kao ugovor o jemstvu, te je samim tim tuženi u obavezi da tužilji kao jemac platac isplati tužbom traženi iznos duga.

Pravilno je odlučeno o troškovima postupka u smislu članova 153. stav 1. i 154. stav 2. ZPP, jer je pomenutim rešenjem (dopunsko) odlučeno u pogledu zahteva za kamatu.

Iz izloženih razloga Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 416. stav 1. ZPP odlučio kao u stavu prvom izreke.

S obzirom na uspeh tužilje u revizijskom postupku, odluku o troškovima revizijskog postupka Vrhovni kasacioni sud je doneo na osnovu člana 165. stav 2. u vezi članova 153. stav 1., 154. stav 2. i 163. stav 2. ZPP, tako što su tužilji dosuđeni troškovi za sastav revizije od 75.000,00 dinara i za taksu na reviziju i na revizijsku odluku u traženom iznosu od ukupno 252.600,00 dinara, odnosno ukupno 327.600,00 dinara. Troškovi su odmereni u skladu sa uspehom u sporu i važećom Advokatskom i Taksenom tarifom.

Predsednik veća – sudija

Zvezdana Lutovac, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić