Rev 13341/2024 3.1.2.7.4; 3.1.2.38.4

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 13341/2024
04.06.2025. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branke Dražić, predsednika veća, Marine Milanović i Vesne Mastilović, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Nađa Samac advokat iz ..., protiv tuženog „SAVA NEŽIVOTNO OSIGURANJE“ a.d. Beograd, čiji je punomoćnik Katarina Milosavljević, advokat iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4204/22 od 30.03.2023. godine, u sednici održanoj 04.06.2025. godine doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4204/22 od 30.03.2023. godine- stava drugog i trećeg izreke.

ODBIJA SE zahtev tuženog za naknadu troškova postupka po reviziji.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 368/18 od 15.03.2022. godine obavezan je tuženi da tužilji na ime naknade nematerijalne štete isplati 125.000,00 dinara na ime naknade za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, 180.000,00 dinara na ime naknade štete za pretrpljene fizičke bolove, 150.000,00 dinara na ime naknade štete za pretrpljeni strah, iznos od 96.456,00 dinara na ime naknade po polisi osiguranja putnika u javnom prevozu sa zakonskom zateznom kamatom od 15.03.2022. godine kao dana presuđenja pa do isplate. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da tužilji naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 228.114,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastupanja uslova za izvršnost presude do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je zahtev tužilje za isplatu zakonske zatezne kamate na iznos troškova postupka za period od dana presuđenja do dana nastupanja uslova za izvršenje kao neosnovan.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 4204/22 od 30.03.2023. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 368/18 od 15.03.2022. godine u delu stava prvog izreke, kojim je obavezan tuženi da tužilji na ime naknade po polisi osiguranja putnika u javnom prevozu isplati 96.456,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.03.2022. godine do isplate. Stavom drugim izreke, preinačena je presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 368/18 od 15.03.2022. godine u preostalom delu stava prvog izreke, tako što je odbijen tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužilji na ime naknade nematerijalne štete isplati i to: 125.000,00 dinara na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, 180.000,00 dinara na ime naknade za pretrpljene fizičke bolove i 150.000,00 dinara na ime naknade za pretrpljeni strah, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15.03.2022. godine kao dana presuđenja do isplate. Stavom trećim izreke, preinačeno je rešenje o troškovima postupka sadržano u stavu drugom izreke presude Prvog osnovnog suda u Beogradu P 368/18 od 15.03.2022. godine, tako što je obavezan tuženi da tužilji na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 169.016,48 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti presude pa do isplate. Stavom četvrtim izreke, odbijen je zahtev tužene za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Tuženi je podneo odgovor na reviziju.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu odredbe člana 408. ZPP, Vrhovni sud je našao da revizija tužilje nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je 12.11.2016. godine oko 15,30 časova u Beogradu, u autobusu na liniji broj .. vlasništvo preduzeća „Đurdić“ doo, odnosno „LDM Group“, koje je osigurano kod tuženog prema polisi obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja za period od 30.11.2015. godine do 30.11.2016. godine, pretrpela tešku telesnu povredu u vidu preloma čunaste kosti desnog ručja. Zbog pretrpljene povrede tužilji je umanjena životna aktivnost za 5%, a trpela je fizičke bolove i strah intenziteta i trajanja utvrđenih nalazom i mišljenjem sudskog veštaka. Prema polisi obaveznog osiguranja putnika u javnom saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja koja je važila za period od 30.11.2015. godine do 30.11.2016. godine osigurana suma za smrt iznosila je 8.000 evra, za gubitak opšte radne sposobnosti (invaliditeta) do visine od 16.000 evra, za gubitak zarada i stvarne nužne troškove lečenja do visine od 4.000 evra. Prema Opštim uslovima za osigranje lica od posledica nesrećnog slučaja tuženog od 04.11.2015. godine, iz tabele invaliditeta koji su sastavni deo Uslova za osiguranje i Polise umanjena pokretljivost ručnog zgloba komparirana sa zdravom rukom je smanjena do 1/3 u pokretu u zglobu i iznosi 10% (tačka 153. pod a). Tuženi je odbio odštetni zahtev tužilje za naknadu štete mirnim putem.

Prvostepeni sud je primenom odredaba članova 154. stav 1, 155, 173, 174, 185. i 200. Zakona o obligacionim odnosima usvojio tužbeni zahtev sa obrazloženjem da se tužilja u svojstvu putnika nalazila u autobusu koji je bio osiguran kod tuženog od posledica nesrećnog slučaja i da je dužan da tužilji naknadi štetu koju je pretrpela tako što je usled naglog kočenja autobusa zadobila tešku telesnu povredu i vidu preloma čunaste kosti desnog ručja, pa je utvrđena uzročno-posledična veza između korišćenja autobusa koji je osiguran kod tuženog i nastale štete koju tužilja trpi, a šteta je nastala upotrebom autobusa dok je bio u pokretu i predstavlja opasnu stvar.

Drugostepeni sud, odlučujući o žalbi tuženog delimično je usvojio tužbeni zahtev za isplatu iznosa od 96.456,00 dinara prema polisi osiguranja putnika u javnom prevozu, a odbio tužbeni zahtev za naknadu nematerijalne štete i to: na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime pretrpljenog straha.

Po oceni Vrhovnog suda, nisu osnovani navodi revizije tužilje o pogrešnoj primeni materijalnog prava.

Odredbom člana 14. stav 1. tačka 1. i stav 3. Zakona o obaveznom osiguranju u saobraćaju („Službeni glasnik RS“, br. 51/09... 93/12) propisano je da vlasnici prevoznih sredstava kojima se obavlja javni prevoz putnika dužni su da zaključe ugovor o osiguranju putnika od posledica nesrećnog slučaja. Ugovor iz stava 1. ovog člana pored ostalih, dužan je da zaključi vlasnik autobusa kojim se obavlja javni prevoz u gradskom, prigradskom, međugradskom i međunarodnom linijskom i vanlinijskom prevozu. Zaključenje ugovora iz stava 1. ovog člana ne isključuje obavezu zaključenja ugovora o osiguranju od autoodgovornosti (stav 3).

Odredbom člana 17. stav 1. i stav 3. istog zakona, propisano je da putnik u javnom prevozu koga zadesi nesrećni slučaj ima pravo da zahteva da društvo za osiguranje sa kojim je zaključen ugovor o obaveznom osiguranju putnika neposredno njemu izvrši svoju obavezu iz ugovora o osiguranju, pri čemu pravo na osiguranu sumu putnik ima nezavisno od toga da li ima pravo na naknadu štete po osnovu odgovornosti prevozioca.

Prema polisi osiguranja i Opštim uslovima za osiguranje tužilji je umanjena pokretljivost ručnog zgloba komparirana sa zdravom rukom – smanjenje do 1/3 pokreta u zglobu i iznosi do 10%, a kod utvrđenog da je kod tužilje došlo do umanjenja životne aktovnosti od 5% trajno, to su pravilno nižestepeni sudovi dosudili tužilji iznos od 96.456,00 dinara koji predstavlja 5% od iznosa osigurane sume od 16.000 evra, odnosno 800 evra u dinarskoj protivvrednosti prema kursu važećem na dan zaključenja ugovora.

Nisu osnovani navodi u reviziji tužilje da je tužilja podnela tužbu po dva različita osnova tj. po osnovu polise kolektivnog osiguranja putnika u javnom prevozu i po osnovu polise obaveznog osiguranja od autoodgovornosti za štetu koju pričini trećim licima. Tužilja u ovom postupku nije iznela činjenicu, niti dokazala da je sa tuženim zaključen ugovor o osiguranju od autoodgovornosti. Ugovor o osiguranju putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja je po svojoj pravnoj prirodi ugovor o osiguranju trećih lica od posledica nesrećnog slučaja, a zaključenje tog ugovora ne isključuje obavezu zaključenja ugovora o osiguranju od autoodgovornosti. Tužena nije odgovorna po osnovu odredbe člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, jer tuženi nije prouzrokovao štetu tužilji, a ni prema odredbama člana 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, jer tužena nije vlasnik opasne stvari – autobusa u kojem je tužilja pretrpela štetu već je vlasnik treće lice, zbog čega tuženi nije u obavezi da tužilji naknadi nematerijalnu štetu na ime umanjenja životne aktivnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha.

Sa iznetih razloga, saglasno odredbi člana 414. stav 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Pošto troškovi odgovora na reviziju nisu bili potrebni radi vođenja ove parnice saglasno odredbi člana 154. stav 1. ZPP, zahtev tuženog za naknadu troškova odgovora na reviziju je odbijen i odlučeno kao u stavu drugom izreke.

Predsednik veća - sudija

Branka Dražić,s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković