Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11 ... 10/23), u vezi člana 92. Zakona o uređenju sudova („Službeni glasnik RS“ br. 10/23), pa je ocenio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. Navodi revizije da je u postupku učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 12. ZPP, ukazivanjem da nema jasnih razloga o odlučnim činjenicama, nisu mogli biti predmet ocene Vrhovnog suda s obzirom da ova bitna povreda odredaba parničnog postupka nije razlog zbog koga se shodno članu 407. stav 1. ZPP revizija može izjaviti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, 1998. godine iniciran je stečajni postupak pred Trgovinskim sudom u Požarevcu u predmetu St 857/98 nad Društvenim preduzećem Industrija tekstilne konfekcije „Moravka“ sa sedištem u Požarevcu, u kom stečajnom postupku je popisana imovina stečajnog dužnika, koju je pravni prethodnik stečajnog dužnika Industrija tekstilnih proizvoda „Moravka“ iz Požarevca dobila na trajno korišćenje bez naknade od Narodnog odbora Opštine Požarevac rešenjem Odeljenja za finansije od 12.11.1962. godine, na kom zemljištu je pravni prethodnik stečajnog dužnika izgradio objekte čija površina i pozicija na katastarskim parcelama je utvrđena iz nalaza i mišljenja sudskih veštaka datih u toku stečajnog postupka, a koji je prihvaćen kao dokaz u ovom parničnom postupku. Kako je stečajni upravnik zakazao javnu prodaju ovih nepokretnosti stečajnog dužnika i kako su nadležna veća Trgovinskog suda u Požarevcu rešenjima St 857/98 od 18.09.2002., 18.03.2003. i 28.03.2003. godine dali saglasnost da se izvrši prodaja navedene imovine stečajnog dužnika sa konstatovanim stanjem nepokretnosti, kako onih koje su uknjižene na ime stečajnog dužnika i onih koje nisu, a predstavljaju njegovu imovinu i nakon što je stečajno veće 25.02.2003. godine odobrilo ugovaranje i kupoprodaju imovine stečajnog dužnika sa tuženim za cenu od 10.757.071,11 dinara, zaključen je i overen Ugovor o kupoprodaji od 07.04.2003. godine, a potom i osporeni Aneks od 03.06.2004. godine kojim je promenjen član 1. osnovnog ugovora i utvrđen predmet kupoprodaje. Trgovinski sud u Požarevcu je rešenjem St 857/98 od 06.03.2008. godine zaključio stečajni postupak nad preduzećem ITK „Moravka u stečaju“ nakon što je kupac isplatio kupoprodajnu cenu.

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja i ocene da je prodaja imovine stečajnog dužnika ugovorom 07.04.2003. godine koji je izmenjen aneksom od 03.06.2004. godine izvršena na osnovu odluke stečajnog veća u zakonito sprovedenom postupku u kome je utvrđeno da je prodata imovina ekonomsko – funkcionalna celina privrednog subjekta koji je poslovao od 1955. godine do otvaranja stečaja na zemljištu kome je određena namena 1962. godine i koje je pravni prethodnik tužioca za tu namenu i dodelio pravnom prethodniku tuženog i na kome je pravni prethodnik tuženog izgradio objekte potrebne za svoje poslovanje, da se na nekim i uknjižio kao i da tužilac svoje pravo na imovini stečajnog dužnika nije ostvarivao u stečajnom postupku, pravilno su nižestepeni sudovi primenom odredbi člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima i odredbi članova 129. – 132. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji („Službeni list SFRJ“ br. 84/89, 37/93, („Službeni list SRJ“ br. 28/96) važećeg u vreme sprovođenja stečajnog postupka i izvršene kupoprodaje, koji je prestao da se primenjuje 01.08.2004. godine, odbili zahteve tužioca za utvrđenje ništavosti osporenih ugovora o kupoprodaji smatrajući da se radi o punovažnom pravnom poslu koji je zaključen na osnovu prethodnog odobrenja stečajnog veća pošto je prethodno na zakonom propisan način utvrđena imovina stečajnog dužnika koji je prodat navedenim ugovorima.

Pravno shvatanje nižestepenih sudova kao pravilno prihvata i Vrhovni sud.

Naime, odredbom člana 131. Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji, koji se u konkretnom primenjuje shodno odredbi člana 185. Zakona o stečajnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 84/04, 85/05) propisano je da se imovina dužnika koja ulazi u stečajnu masu prodaje, po pravilu javnim nadmetanjem (stav 1.), da stečajno veće, po prethodno pribavljenom mišljenju odbora poverilaca, ako je obrazovan, može odrediti i drugi način prodaje (prikupljanjem ponuda i neposrednom pogodbom), ako zakonom nije drukčije određeno (stav 2.) i da se o prodaji imovine dužnika obaveštavaju lica koja imaju pravo preče kupovine (stav 3.). Odredbom člana 132. istog zakona propisano je da se imovina, odnosno deo imovine koja čini funkcionalnu celinu u procesu proizvodnje (postrojenja, uređaji i sl.) prodaje, po pravilu, javnim nadmetanjem, i to prvenstveno kao celine sa zgradom i zemljištem, a ako to nije moguće - prodaje se bez zgrade i zemljišta (stav 1.) dok je odredbom člana 134. stav 1. istog zakona propisano da imovinu prodaje stečajni upravnik po uputstvima i pod nadzorom stečajnog sudije.

Kako je u konkretnom slučaju prodaja imovine stečajnog dužnika tuženom izvršena na osnovu odluke stečajnog veća, to ugovor o prodaji imovine stečajnog dužnika predstavlja deo sudske odluke i iz nje crpi svoju zakonsku snagu i ne može se posmatrati izolovano od ovog rešenja. Naprotiv, ugovor je neodvojivi deo te sudske odluke, u pravnosnažnom, formalnom i materijalnom smislu i predstavlja njenu finalizaciju. Zato se njegova punovažnost ne može ispitivati sa stanovišta odredaba člana 103. – 110. Zakona o obligacioni odnosima kojima se reguliše pitanje ništavosti ugovora, već je pravna sudbina ovog ugovora vezana za odredbe Zakona o prinudnom poravnanju, stečaju i likvidaciji. Imajući u vidu citirane odredbe ovog zakona, ugovor nije protivan odredbama tog zakona, jer je zaključen na osnovu odluke nadležnog organa u zakonom predviđenom postupku, kako to pravilno zaključuju nižestepeni sudovi.

Navodi revizije kojima se ukazuje da je zaključenjem osporenih ugovora povređeno tužiočevo pravo svojine na nekoj stvari, ne može biti razlog pobijanja punovažnosti ugovora o prodaji imovine stečajnog dužnika, već tužilac ima mogućnosti da u skladu sa odredbama Zakona o osnovama svojinsko pravnih odnosa istakne svojinsko pravni zahtev protiv svakog lica kod koga se nalazi stvar na kojoj polaže to pravo. Stoga su ovi navodi revizije tužioca bez uticaja na pravilnost pobijane odluke.

Revizijski navodi kojima se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu razlog iz kojih se shodno članu 407. stav 2. ZPP revizija može izjaviti, pa isti nisu bili predmet ocene revizijskog suda.

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je doneta pravilnom primenom člana 153, 154. i 163. stav 2. ZPP.

Sa svega iznetog, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u stavu prvom izreke.

Odluka o troškovima revizijskog postupka doneta je primenom člana 165. u vezi člana 154. ZPP, s obzirom da troškovi odgovora na reviziju nisu bili nužni za odlučivanje.

Predsednik veća – sudija

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković