Rev 1356/2021 3.1.5.1.1; 3.1.5.1.2

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1356/2021
19.05.2022. godina
Beograd

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Biserke Živanović, predsednika veća, Spomenke Zarić, Gordane Komnenić, Dragane Mirosavljević i Dobrile Strajina, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., koju zastupa Lazar Guteša, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije, Ministarstvo odbrane, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo, Beograd, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 7261/20 od 16.12.2020. godine, u sednici veća od 19.05.2022. godine, doneo je

R E Š E NJ E

PRIHVATA SE odlučivanje o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 7261/20 od 16.12.2020. godine, kao izuzetno dozvoljenoj.

UKIDAJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 7261/20 od 16.12.2020. godine i presuda Osnovnog suda u Vršcu P 291/20 od 19.10.2020. godine i predmet VRAĆA prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Osnovnog suda u Vršcu P 291/20 od 19.10.2020. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtev kojim je tužilja tražila da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo i da je nosilac prava zakupa na neodređeno vreme na stanu koji se nalazi u ..., ... br. .../..., površine 56 m2, označen brojem ..., u stambenoj zgradi izgrađenoj na kat.parc. br. .../..., koja je upisan u list nepokretnosti br. ... KO ... .

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 7261/20 od 16.12.2020. godine, stavom prvim izreke, odbijena je kao neosnovana žalba tužilje i prvostepena presuda potvrđena, dok je stavom drugim izreke odbijen kao neosnovan zahtev tužilje za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. Zakona o parničnom postupku, radi ujednačavanja sudske prakse i razmatranja pravnih pitanja od opšteg interesa i pitanja koja su u interesu ravnopravnosti građana.

Prema odredbi člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku – ZPP, revizija je izuzedno dozvoljena zbog pogrešne primene materijalnog prava i protiv drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, ako je po oceni Vrhovnog kasacionog suda potrebno da se razmotre pravna pitanja od opšteg interesa ili pravna pitanja u interesu ravnopravnosti građana, radi ujednačavanja sudske prakse, kao i ako je potrebno novo tumačenje prava (posebna revizja).

Vrhovni kasacioni sud nalazi da su ispunjeni uslovi iz člana 404. stav 1. ZPP za odlučivanje o reviziji tužoca, jer postoji potreba da se razmotri pravno pitanje od opšteg interesa, odnosno da se ujednači sudska praksa.

Ispitujući pravilnost pobijane odluke primenom člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je našao da je revizija osnovana.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je bila u radnom odnosu kod ITP „Planteks“ Plandište, koje preduzeće je 12.07.1979. godine donelo rešenje kojim je tužilji dodeljen na korišćenje dvosoban, nekomforan stan, vlasništvo VP ... ..., sa 1.7.1979. godine, koji se nalazi u ..., ... ..., u kojem je stanovao BB. Ovo rešenje je doneto na osnovu konačne i pravnosnažne odluke Osnovnog suda udruženog rada Pančevo RS 283/79 od 21.06.1979. godine, kojom je sporni stan konačno dodeljen tužilji, sa obrazloženjem da je stan vlasništvo VP ... ..., ali da na njemu RZ ITP „Planteks“ ima pravo davaoca stana na korišćenje. U obrazloženju rešenja o dodeli stana od 12.07.1979. godine navedeno je da se stan daje na privremeno korišćenje na osnovu ugovora od 12.03.1973. godine kojim su ITP „Planteks“ i VP ... ... izvršile privremenu zamenu stanova odnosno prenos prava privremenog korišćenja i to Vojna pošta na stanu u ulici ... u ..., a ITP „Planteks“ na tri nekomforna stana vlasništvo navedene VP, među kojima je i stan koji je predmet tog rešenja. U rešenju je izričito navedeno da se njim nisu mogla utvrditi veća prava radnici AA nego što su ista stečena po osnovu ugovora broj ... od 12.03.1973. godine, te da će radnica stanarinu da plaća navedenoj VP. Prema ugovoru o prenosu prava privremenog korišćenja na stanovima u društvenoj svojini broj ... od 12.03.1973. godine (broj ...-... zaveden kod VP), ugovorne strane su se sporazumele da „Planteks“ ustupa svoj dvosoban komforan stan u novogradnji u ulici ..., ... na privremeno korišćenje VP ... ... u cilju nesmetanog dodeljivanja tog stana na privremeno korišćenje ... VV, pod uslovom da VP ustupi na privremeno korišćenje „Planteksu“ upražnjen dvosoban nekomforan stan i da se VP obaveže da i dalje dozvoli nesmetano privremeno korišćenje i raspolaganje sa stanovima u kojima stanuju BB, radnik „Planteksa“ i GG. Prema ugovoru, navedena vojna pošta se obavezala da neće činiti nikakvu smetnju u pogledu daljeg privremenog korišćenja stana od strane BB, te da će momentalno ustupiti i upražnjen dvosoban stan GG, ... . Vojna pošta se takođe obavezala da neće činiti nikakvu smetnju prilikom promene korisnika stanova, niti će to uslovljavati svojom prethodnom saglasnošću, odnosno dozvolila je „Planteksu“ da može da donosi rešenja o privremenoj dodeli navedenih stanova bez prethodne saglasnosti te vojne pošte. Na osnovu navedenih pismena tužilja se uselila u stan sa svojom ćerkom kao članom porodičnog domaćinstva i u stanu stanuju duže od 40 godina.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odbili zahtev tužilje da se utvrdi da je stekla stanarsko pravo odnosno pravo zakupa na stanu, s obrazloženjem da to pravo nije mogla da stekne s obzirom da joj je stan dat od strane ITP „Planteks“ koji je na stanu imao privremeno pravo korišćenja.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje nepotpuno utvrđeno.

Nesporno je da je tužilji stan dodeljen u postupku rešavanja njenog stambenog pitanja od strane tadašnjeg poslodavca „Planteksa“. Prema članu 11. Zakona o stambenim odnosima SAPV („Službeni list SAPV“ br.19/74) koji je bio na snazi u vreme kada je tužilji dodeljen stan i kad se u njega uselila, svojstvo nosioca stanarskog prava se sticalo danom zakonitog useljenja u stan, a na osnovu akta davaoca stana na korišćenje. Ne stoji zaključak drugostepenog suda da tužilji stan nije dat od strane davaoca stana na korišćenje jer joj je dodeljen od strane njene radne zajednice koja je imala, kako to nalaze nižestepeni sudovi, pravo privremenog korišćenja na stanu, a ne od strane nosioca prava raspolaganja na stanu. Tužilji je stan svakako dodeljen od strane ovlašćenog davaoca stana na korišćenje, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su nosioci prava raspolaganja na odnosnim stanovima – „Planteks“ i VP ... ...– međusobno razmenili pravo davanja na korišćenje tih stanova, zadržavajući na njima pravo raspolaganja. Pritom, iz navedene sadržine ugovora od 12.03.1973. godine proizlazi da VP ... ... na ITP „Planteks“ nije prenela samo jednokratno pravo davanja na korišćenje odnosnih stanova, od kojih je jedan sporni stan, jer se izričitom ugovornom odredbom obavezala da ni kod promene korisnika stanova „Planteksu“ nije potrebna njena prethodna saglasnost. Dakle, nije sporno da je „Planteks“ bio ovlašćeni davalac prava korišćenja tužilji na spornom stanu, već je sporna sadržina prava na stanu koje je tada tužilji dodeljeno. Naime, sudovi su propustili da utvrde zbog čega je tužilji, kao licu koje je uspelo u radnom sporu za dodelu stana, sporni stan dodeljen na privremeno korišćenje. U ugovoru o dodeli stana je navedeno da tim rešenjem tužilji nisu mogla da se utvrde veća prava nego što su stečena po osnovu ugovora od 12.03.1973. godine, što bi značilo da je tadašnja radna organizacija tužilje smatrala da okolnost da je na nju od strane Vojne pošte preneto pravo privremenog davanja na korišćenje stana, „Planteksu“ uskraćuje pravo da svom radniku – tužilji stan dodeli na trajno korišćenje, a što bi nesporno bio osnov za utvrđivanje da je tužilja na stanu stekla stanarsko pravo, odnosno pravo zakupa. Rešenje o dodeli stana na privremeno korišćenje u principu nije osnov za sticanje stanarskog prava ali, izostalo je utvrđenje prave volje nosilaca prava raspolaganja kao ugovornih strana po ugovoru od 12.03.1973. godine, te utvrđenje šta je bilo sa drugim razmenjenim stanovima, odnosno koja su prava na njima stekla lica kojima su ti stanovi dodeljeni na korišćenje. Nesporna činjenica da tužilja stan koristi nesmetano preko 40 godina sama po sebi ne upućuje na zaključak da je tužilja samo privremeni korisnik spornog stana. Korišćenje stana u dužem vremenskom periodu čak i u slučaju nedostatka bilo kakvog pismenog ugovora o korišćenju stana, uz obostrano ponašanje strana ugovornica u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima o pravima i obavezama nosioca stanarskog prava i davaoca stana na korišćenje, može dovesti do sticanja stanarskog prava, odnosno prava zakupa na stanu.

Kako je zbog pogrešne primene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, Vrhovni kasacioni sud je primenom člana 416. stav 2. ZPP odlučio kao u izreci.

U ponovnom postupku prvostepeni sud će imati u vidu primedbe iznete u ovom rešenju, upotpuniti u navedenom smislu utvrđeno činjenično stanje i potom doneti pravilnu i zakonitu odluku.

Predsednik veća-sudija

Biserka Živanović,s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić