Rev 13739/2022 3.1.4.8

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 13739/2022
29.09.2022. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Marine Milovanović, predsednika veća, Jelice Bojanić Kerkez i Vesne Stanković, članova veća, u pravnoj stvari tužilaca AA i BB iz ..., čiji je zajednički punomoćnik Vladan Jevtić, advokat iz ..., protiv tuženog VV iz ..., čiji je punomoćnik Marija Halas Radulović, advokat iz ..., radi izdržavanja i sticanja bez osnova, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž2 141/22 od 31.03.2022. godine, u sednici održanoj 29.09.2022. godine, doneo je

P R E S U D U

PREINAČUJU SE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž2 141/22 od 31.03.2022. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 1694/18 od 09.11.2021. godine u delu kojim je usvojen tužbeni zahtev tužilje BB i obavezan tuženi da tužilji isplati iznos od 575.000,00 dinara na ime regresa ѕa izdržavanje zajedničkog deteta u periodu od 18.11.2014. godine do 27.09.2018. godine, tako što se u tom delu tužbeni zahtev ODBIJA kao neosnovan.

U preostalom revizija se ODBIJA kao neosnovana.

ODBIJAJU se kao neosnovani zahtev tuženog i zahtev tužilje za naknadu troškova postupka po reviziji.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P2 1694/18 od 09.11.2021. godine, stavom prvim izreke, utvrđeno je da je povučena tužba u delu kojim je traženo da se tuženi liši roditeljskog prava i da se mal. AA poveri majci na vršenje roditeljskog prava i odredi detetovo prebivalište. Stavom drugim izreke, obavezan je tuženi da na ime svog doprinosa za izdržavanje prvotužioca AA plaća mesečno iznos od 17.000,00 dinara, počev od 11.01.2020. godine, kao dana kada je prvotužilac postao punoletan, pa ubuduće dok za to postoje zakonski uslovi, i to od 1-og do 5-og u mesecu za tekući mesec, isplatom na označeni račun prvotužioca u banci, s tim da dospele a neplaćene iznose uplati u roku od tri meseca u tri jednake mesečne rate. Stavom trećim izreke, obavezan je tuženi da na ime doprinosa za izdržavanje prvotužioca plaća iznos od 17.000,00 dinara mesečno za period od 28.09.2018. godine kao dana podnošenja tužbe do 11.01.2020. godine, kada je AA postao punoletan, isplatom na ruke ili račun njegove zakonske zastupnice majke BB, u roku od tri meseca u tri jednake mesečne rate, počev od dana prijema pismenog otpravka presude. Stavom četvrtim izreke, obavezan je tuženi da drugotužilji BB isplati na ime regresa za izdržavanje tada maloletnog AA za period od 18.11.2014. godine do 27.09.2018. godine, za ukupno 46 meseci po 12.500,00 dinara, ukupan iznos od 575.000,00 dinara. Stavom petim izreke, odbijen je tužbeni zahtev za izdržavanje AA za iznos od još po 8.000,00 mesečno od 28.09.2018. godine pa nadalje, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odbijen je tužbeni zahtev drugotužilje za isplatu regresa za period od 28.09.2018. godine do 07.03.2019. godine u iznosu koji odredi sud, kao neosnovan. Stavom sedmim izreke, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž2 141/22 od 31.03.2022. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog i prvostepena presuda je potvrđena u stavu četvrtom i sedmom izreke. Odbijeni su zahtevi tužilaca i tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, dela kojim je potvrđena presuda prvostepenog suda u stavu četvrtom i sedmom izreke (usvajajućem delu o tužbenom zahtevu drugotužilje BB i odluke o troškovima postupka), tuženi je izjavio reviziju zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Vrhovni kasacioni sud je ispitao pravnosnažnu presudu primenom člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 72/11...87/18) i člana 208. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“ br. 18/2005...6/2015) i utvrdio da je revizija osnovana u pobijanju navedenog dela pravnosnažne presude o tužbenom zahtevu tužilje.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. sav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja i tuženi su živeli u vanbračnoj zajednici iz koje imaju zajedničko dete, sina AA rođenog ...2002. godine. Po prestanku vanbračne zajednice roditelja u 2010. godini, mal. AA je živeo sa ocem do 17.11.2014. godine, a zatim prešao kod majke. Dok je živeo kod oca, tužilja nije doprinosila njegovom izdržavanju, kupila mu je telefon, tablet i patike. Od kada AA živi kod majke, tuženi nije novčano doprinosio njegovom izdržavanju, povremeno mu je kupovao odevne stvari. U periodu od 2014. do 2018. godine zarada tuženog je iznosila od 39.000,00 dinara do 64.000,00 dinara. U tom periodu, tužilja je povremeno radila i radom ostvarivala primanja u mesečnom iznosu od 42.000,00 dinara. Oba roditelja su potrebe tada mal. AA opredelili na iznos od 25.000,00 na mesečnom nivou. AA je postao punoletan ...2020. godine, student je i živi sa majkom, očuhom i sestrom po majci. Tuženi nema druge dece, živi u zajednici sa vanbračnom suprugom koja ostvaruje zaradu.

Nepobijanim delom pravnosnažne presude tuženi je obavezan da od podnošenja tužbe 28.09.2018. godine plaća doprinos za AA izdržavanje u iznosu od 17.000,00 dinara mesečno. Prethodno nije pokretan postupak radi određivanja doprinosa za dečije izdržavanje, a ni postupak radi uređenja vršenja roditeljskog prava. U ovom postupku, tužilja je prema tuženom istakla zahtev na ime regresa za izdržavanje deteta u periodu od 18.11.2014. godine do 07.03.2019. godine. Rešenjem od 10.03.2021. godine utvrđeno je da je tužba povučena u delu kojim je traženo da tužilja samostalno vrši roditeljsko pravo.

Nižestepeni sudovi su zaključili da tužilja ima pravo na regres prema tuženom u smislu člana 165. stav 1. Porodičnog zakona i donetim presudama obavezali tuženog da naknadi tužilji iznos od 575.000,00 dinara za period u kom je ona sama snosila troškove izdržavanja deteta od 18.11.2014. godine do 27.09.2018. godine (46 meseci po 12.500,00 dinara), a da nadalje maloletni AA ima pravo na izdržavanje od oca od dana podnošenja podnošenja zahteva, tužbom podnetom 28.09.2018. godine.

Vrhovni kasacioni sud nalazi da je presudama nižestepenih sudova u pobijanom delu pogrešno primenjeno materijalno pravo i da je osnovano u reviziji navedeno da tužilja nema pravo regresa prema tuženom za dato izdržavanje.

Prema članu 165. stav 1. Porodičnog zakona, lice koje je faktički davalo izdržavanje, a nije imalo pravnu obavezu ima pravo na naknadu za učinjeno izdržavanje od lica koje je bilo dužno da daje izdržavanje. Stavom 2. istog člana je propisano da ako je više lica istovremeno bilo dužno da daje izdržavanje, njihova obaveza je solidarna. Smisao ovih pravila je da se pravo na regres omogući trećem licu koje faktički snosi teret izdržavanja iako nema zakonsku obavezu. Roditelji su lica koja imaju zakonsku obavezu izdržavanja prema svom maloletnom detetu. U članu 67. Porodičnog zakona određen je smisao roditeljskog prava, propisivanjem da je roditeljsko pravo izvedeno iz dužnosti roditelja i postoji samo u meri koja je potrebna za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta. U članu 68. propisano je da roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o detetu, da staranje o detete pored ostalog obuhvata zastupanje i izdržavanje deteta, a u članu 73. da roditelji imaju pravo i dužnost da izdržavaju dete pod uslovima određenim ovim zakonom. Ovo pravo, a pre svega dužnost, obuhvaćeno je sadržinom roditeljskog prava kao skupom prava i obaveza, u koji pored izdržavanja spada i zastupanje deteta. Roditelji raspolažu ovlašćenjem pokretanja sudskih postupaka radi zaštite interesa deteta i prava koja detetu pripadaju, radi vršenja roditeljskog prava i regulisanja dečijeg izdržavanja.

Propuštanje roditelja da zahteva izdržavanje za maloletno dete od drugog roditelja, ne odražava se nastankom prava na strani tog roditelja da za protekli period ostvari naknadu za dato izdržavanje detetu na teret drugog roditelja. U odnosu na roditelja sa kojim dete ne živi a dostupan je za vođenje postupka radi regulisanja dečijeg izdržavanja, pravo deteta se ne može preobraziti u potraživanje roditelja, jer bi to bilo protivno cilju i smislu prava ustanovljenih Porodičnim zakonom.

Porodičnim zakonom je u delu o pravima deteta propisano u članu 154. stav 1. da maloletno dete ima pravo na izdržavanje od roditelja. Titular prava na izdržavanje je maloletno dete, za sve vreme trajanja ovog prava deteta. U članu 60. propisano je da dete ima pravo da živi sa roditeljima i pravo da se roditelji o njemu staraju pre svih drugih (stav 1.). Ovo pravo deteta može biti ograničeno samo sudskom odlukom kada je to u najboljem interesu deteta (stav 2. istog člana). Prema Porodičnom zakonu, maloletno dete ima pravo da se roditelj sa kojim živi stara o pravima koja mu pripadaju. Detetu pripada pravo na izdržavanje od roditelja. Ovo pravo se ostvaruje pokretanjem odgovarajućeg sudskog postupka (postupka radi vršenja roditeljskog prava u kom se nužno reguliše izdržavanje maloletnog deteta ili drugog iz porodičnih odnosa u kom se postavi zahtev za dečije izdržavanje). Zakonom je predviđeno zajedničko i samostalno vršenje roditeljskog prava (članovi 75 – 77 PZ). Rukovodni kriterijum za vršenje roditeljskog prava je najbolji interes deteta (član 266. stav 1. PZ). Najbolji interes deteta se štiti odgovarajućim postupanjem i aktivnostima roditelja, kojima se obezbeđuje afirmacija i ostvarenje dečijih prava, radi dobrobiti deteta.

U konkretnom slučaju, vršenje roditeljskog prava nije bilo pravno regulisano sudskom odlukom. Po prestanku zajednice i zajedničkog vršenja roditeljskog prava, sin stranaka AA je od osme godine živeo kod oca i otac ga je u tom periodu sam izdržavao do novembra 2014. godine, kada je sa navršenih 12 godina prešao da živi kod majke, a otac mu nadalje povremeno kupovao poneke stvari, što je i majka prethodno činila u periodu dok ga je otac izdržavao. Međutim, ni u daljem izdržavanje nije traženo sve do tužbe podnete u ovom postupku 28.09.2018. godine. Izneto o izdržavanju zajedničkog deteta u proteklom vremenu i držanju roditelja, govori o tome da su oba roditelja bila dostupna detetu i mogla biti dostupna sudu za vođenje postupka o dečijem izdržavanju, uključujući period za koji tužilja ističe regresni zahtev prema tuženom. Imajući to u vidu, regresnom zahtevu nema mesta u međusobnom odnosu roditelja u ovom slučaju.

Iz iznetih razloga, po nalaženju Vrhovnog kasacionog suda, opravdano je u ovom slučaju primeniti pravno stanovište zastupljeno u praksi suda, da po zahtevu za naknadu za već dato izdržavanje postavljenog od strane roditelja koji je dete izdržavao prema drugom roditelju koji u tome nije učestvovao, ne postoje uslovi za dosuđenje regresnog potraživanja primenom člana 165. stav 1. Porodičnog zakona. Navedena zakonska odredba ima za cilj da zaštiti imovinske interese trećih lica koja su faktički davala izdržavanje iako nisu imala pravnu obavezu u odnosu na lica koja tu pravnu obavezu izdržavanja faktički ne vrše. Saglasno cilju ove zakonske odredbe o pravu regresa, titulari prava na naknadu za dato izdržavanje mogu biti treća lica (pravna i fizička lica), ali ne i roditelji. Tuženi nije bio nedostupan da se u odnosu na njega nije mogla ishoditi presuda o obavezi kontunuiranog plaćanja doprinosa za dečije izdržavanje u periodu koji je prethodio podnošenju tužbe u ovom postupku. Kao roditelj sa ovlašćenjem da za dete kao poverioca zahteva izdržavanje, tužilja za protekli period u kojem se ovlašćenjem nije koristila, ne ostvaruje pravo na naknadu za već dato izdržavanje (pravo na regres) u smislu člana 165. stav 1. Porodičnog zakona. Kako tužilja nema pravo na naknadu za već dato izdržavanje (pravo na regres) prema tuženom po osnovu pravila iz Porodičnog zakona, ona to pravo ne može ostvariti ni po pravilima sticanja bez osnova (član 210. - 218. ZOO), jer je specijalni zakon (Porodični zakon) u potpunosti uredio ovu oblast.

Iz navedenih razloga, na osnovu člana 416. stav 1. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je odlučio kao u stavu prvom izreke.

Po oceni ovog suda, revizija tuženog nije osnovana u osporavanju pravnosnažne odluke o troškovima postupka i zahtevu za dosudu naknade troškova revizijskog postupka u odnosu na tužilju. Ovaj postupak iz porodičnih odnosa sproveden je po zajedničkoj tužbi dvoje tužilaca (sina i njegove majke) protiv tuženog kao roditelja koji od sinovog prelaska kod majke nije doprinosio njegovom izdržavanju. U krajnjem, postupak je rezultirao obavezom tuženog na plaćanje doprinosa za izdržavanje sina za period od podnošenja tužbe (28.09.2018. godine) pa nadalje, i odbijanjem regresnog zahteva za dato izdržavanje u periodu kada je troškove njegovog izdržavanja snosila majka. Odluke nižestepenih sudova da svaka stranka snosi svoje troškove prvostepenog postupka i o odbijanju zahteva stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka, nisu nepravične za tuženog, imajući u vidu razlog pokretanja postupka i utvrđene okolnosti slučaja, o čemu sudovi vode računa kad odlučuju o troškovima postupka u parnicama iz porodičnih odnosa, rukovodeći se načelom pravičnosti, inkorporiranom u članu 207. Porodičnog zakona. Isti razlozi su bili opredeljujući i za odbijanje zahteva u pogledu troškova revizijskog postupka.

Iz iznetih razloga, na osnovu člana 165. ZPP, odlučeno je kao u stavu drugom i trećem izreke.

Predsednik veća - sudija

Marina Milanović, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić