Rev 13977/2022 3.1.2.8.2; naknada štete

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 13977/2022
06.03.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Daniel Mijatović, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 126/22 od 03.06.2022. godine, u sednici održanoj dana 06.03.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužioca izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 126/22 od 03.06.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Apelacionog suda u Kragujevcu Gž 126/22 od 03.06.2022. godine, stavom prvim izreke, ukinuta je presuda Osnovnog suda u Despotovcu P 2/21 od 28.10.2021. godine i presuđeno: 1. odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade materijalne štete i izgubljene dobiti po osnovu izvršenja krivičnog dela nesavestan rad u službi iz člana 361. stav 3. u vezi stava 1. KZ, a u vezi člana 61. KZ, za koje je tuženi pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Paraćinu K 896/10 od 10.04.2012. godine oglašen krivim i kažnjen, isplati iznose na ime materijalne štete taksativno navedene tom stavu, kao neosnovan; 2. odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je tražio da se obaveže tuženi da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, zbog nemogućnosti lova u LU „Gornja Resava“ iz Despotovca, u vezi sa čime je tuženi po osnovu izvršenja krivičnog dela nesavestan rad u službi iz člana 361. stav 3. u vezi stava 1. u vezi člana 61. KZ pravnosnažno oglašen krivim i kažnje, presudom Osnovnog suda u Paraćinu K 869/10 od 10.04.2012. godine, isplati ukupan iznos od 200.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do konačne isplate. Stavom drugim izreke, odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilac je blagovremeno izjavio reviziju iz svih zakonom propisanih razloga.

Vrhovni sud je ispitao pobijanu presudu na osnovu člana 408. u vezi člana 403. stav 2. tačka 3. Zakona parničnom postupku - ZPP („Službeni glasnik RS“ br. 72/11, ... 18/20) i ocenio da revizija tužioca nije osnovana.

U postupku pred drugostepenim sudom nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 407. ZPP, zbog kojih se revizija može izjaviti. Drugostepeni sud nije propustio da primeni, niti je nepravilno primenio odredbe procesnog zakona, što je bilo ili moglo biti od uticaja na zakonitosti i pravilnost pobijane presude.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je početkom 2008. godine imao svojstvo člana Lovačkog udruženja „Gornja Resava“. Odlukom prvostepenog organa – disciplinske komisije navedenog lovačkog udruženja, tužilac je isključen iz članstva. Protiv te odluke tužilac je blagovremeno izjavio žalbu. Tuženi u svojstvu odgovornog lica nije preduzeo radnje koje je bio dužan da preduzme shodno aktima navedenog lovačkog udruženja, kako bi nadležan organ blagovremeno odlučio o žalbi tužioca, zbog čega je pravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Paraćinu K 869/10 od 10.04.2012. godine ovde tuženi oglašen krivim zbog krivičnog dela nesavestan rad u službi iz člana 361. stav 3. u vezi stava 1. KZ u vezi člana 61. stav 1. KZ, zbog čega je tuženom izrečena novčana kazna u iznosu od 120.000,00 dinara, dok su oštećeni za ostvarivanje imovinskopravnog zahteva upućeni na parnicu. U tom periodu tužilac je po sopstvenom nahođenju odlazio da lovi u druga lovišta, zbog čega je ima novčane izdatke koje kao materijalnu štetu potražuje u ovoj parnici, a pored materijalne štete traži i nematerijalnu štetu za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti, slobode i prava ličnosti zbog nemogućnosti lova u LU „Gornja Resava“.

Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja na glavnoj raspravi održanoj pred drugostepenim sudom u smislu odredbe člana 383. ZPP, drugostepeni sud je zaključio da tužilac shodno odredbi člana 231. stav 2. ZPP nije dokazao osnovanost tužbenog zahteva u smislu odredbe člana 154. stav 1. i člana 200. ZOO, pa je pravilnom primenom materijalnog prava odlučio kao u izreci pobijane presude.

Odredbom člana 155. ZOO propisano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist) kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Odredbom člana 154. stav 1. ZOO propisano je da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Odredbom člana 200. stav 1. ZOO propisano je da za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Odredbom člana 13. Zakona parničnom postupku propisano je da je u parničnom postupku sud u pogledu postojanja krivičnog dela i krivične odgovornosti učinioca vezan za pravnosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim.

Uslov za utvrđenje i dosuđenje štete je postojanje uzročno-posledične veze između preduzete štetne radnje i posledice koja se ogleda u pričinjenoj šteti, a teret dokazivanja je na oštećenom.

Po oceni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak drugostepenog suda da u konkretnom slučaju tužilac nije dokazao ispunjenost uslova za primenu odredbe člana 154. stav 1. i člana 200. ZOO, a samim tim ni osnovanost svog tužbenog zahteva. Ovo sa razloga datih od strane drugostepenog suda koje prihvata i na koje upućuje i ovaj sud da tužilac u spornom periodu nije bio sprečen na bilo koji način od strane tuženog da se bavi lovom u reonu Lovačkog udruženja „Gornja Resava“; da odluka disciplinske komisije – prvostepenog organa LU „Gornja Resava“ nije bila konačna, pa nije proizvodila pravno dejstvo u smislu zabrane lova tužiocu u tom periodu, a tužilac je za ostvarenje tog svog prava morao da plati članarinu Lovačkom udruženju „Gornja Resava“ što nije hteo da učini, već je po svom sopstvenom nahođenju odlazio u druga lovišta da tamo lovi.

Tuženi jeste pravnosnažnom krivičnom presudom Osnovnog suda u Paraćinu K 869/10 od 10.04.2012. godine oglašen krivim zato što je u svojstvu odgovornog lica – predsednik LU „Gornja Resava“ i predsednik Upravnog odbora navedenog udruženja propustio da preduzme potrebne radnje da Upravni odbor donese meritornu odluku po žalbi tužioca od 25.01.2008. godine i po žalbi VV od 24.01.2008. godine, a u vezi Odluka o isključenju iz lovačkog udruženja koje je disciplinska komisija udruženja donela 14.01.2008. godine, što je bilo predviđeno članom 13. Pravilnika udruženja, čime ih je onemogućio da ostvaruju prava i dužnosti u okviru udruženja. U datim razlozima navedene krivične presude, pored ostalog navedeno je da se onemogućavanje ostvarenja prava i dužnosti ovde tužioca odnose na onemogućavanje istog da ravnopravno sa drugim članovima udruženja učestvuje o stvarivanju ciljeva udruženja, da neposredno učestvuje u odlučivanju ili preko organa udruženja da bira i bude biran i da bude blagovremeno i potpuno informisan o radu i aktivnostima lovačkog udruženja.

Dakle, iz navedenog proizilazi da propuštanje tuženog da preduzme radnju zbog koje je krivično osuđen, nije onemogućilo tužioca da ostvaruje svoje pravo da lovi u regionu lovačkog udruženja i da trpi štetu koju u ovoj parnici potražuje, zbog čega ni navedena krivična presuda kojom je tuženi oglašen krivim ne predstavlja osnov odgovornosti tuženog za naknadu tražene materijalne i nematerijalne štete tužiocu, kako je to pravilno i utvrdio drugostepeni sud, jer tužilac nije dokazao uzročno- posledičnu vezu između predmetne štetne radnje i posledice koja se ogleda u pričinjenoj šteti, a samim tim nije dokazao ni ispunjenost uslova za primenu odredbe člana 154. stav 1. i člana 200. ZOO.

Iz iznetih razloga, neosnovani su revizijski navodi tužioca o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primeni materijalnog prava od strane drugostpenog suda.

Kako se revizijskim navodima ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane presude, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci primenom člana 414. stav 1. ZPP.

Predsednik veća-sudija,

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić