Rev 14278/2022 3.1.2.5.2

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 14278/2022
03.04.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dobrile Strajina, predsednika veća, Dragane Mirosavljević i Nadežde Vidić, članova veća, u parnici tužioca- protivtuženog AA iz ..., ..., ... br ..., čiji je punomoćnik Ana Lazarević, advokat iz ..., protiv tuženog-protivtužioca D.O.O. za proizvodnju poljoprivrednih proizvoda, transport i usluge „BB“ ..., čiji je punomoćnik Goran Veljović, advokat iz Pančeva, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženog-protivtužioca izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 5303/21 od 25.05.2022. godine, u sednici održanoj 03.04.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tuženog-protivtužioca i POTVRĐUJE presuda Apelacionog suda u Beogradu Gž 5303/21 od 25.05.2022. godine u delu odluke o protivtužbenom zahtevu.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Pančevu P 1/16 od 09.07.2021. godine, stavom prvim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev kojim je traženo da se obaveže tuženi da tužiocu isplati 294.345,00 evra sa zateznom kamatom prema pojedinačno opredeljenim novčanim iznosima (u valuti Evro), sa zateznom kamatom po stopi koju utvrđuje Zakon o zateznoj kamati, počev od dospelosti do isplate, sve u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS. Stavom drugim izreke, odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti tog suda za postupanje po protivtužbenom zahtevu, kao i prigovor da o istom zahtevu već teče parnica. Stavom trećim izreke, odbijen je, kao neosnovan, protivtužbeni zahtev (od 31.08.2017. godine) koji glasi: „Usvaja se kao osnovan protivtužbeni zahtev, pa se obavezuje tužilac da tuženom isplati 234.320,31 evro u dinarskoj protivvrednosti po srednjem kursu NBS na dan plaćanja sa pripadajućom kamatom u visini stope zakonske zatezne kamate od 01.05.2013. godine do isplate i naknadi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate“. Stavom četvrtim izreke, određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 5303/21 od 25.05.2022. godine, stavom prvim izreke, odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena prvostepena presuda. Stavom drugim izreke, odbijen je zahtev tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, u delu odluke o protivtužbenom zahtevu, reviziju je blagovremeno izjavio tuženi zbog bitne povrede odredaba praničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost pobijane odluke primenom člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, br. 72/11...10/23), Vrhovni sud je utvrdio da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo ni do propusta u primeni ili do pogrešne primene odredaba ZPP, pa nema ni povrede iz člana 374. stav 1. ZPP, koja bi bila predmet revizijskog odlučivanja u smislu člana 407. stav 1. tačka 3. ZPP. Nema ni bitne povrede iz člana 374. stav 1. u vezi sa članom 8. ZPP, s obzirom da u postupku pred drugostepenim sudom odluka nije doneta posle održane rasprave pred tim sudom.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, 31.08.2012. godine zaključen je ugovor između tužioca kao kupca i tuženog kao prodavca i „VV“ d.o.o. kao skladištara, čiji je zakonski zastupnik tužilac kao direktor, kojim je ugovorena kupoprodaja teladi rase ... ili/i ... radi izvoza. Prodavac se obavezao da za potrebe izvoza za kupca pribavi ssa 1774 grla teladi, da telad drži na svoje tri farme, potom telad isporuči kupcu radi dalje prodaje, odnosno izvoza ove robe u ..., te da predajom teladi, osim uginulih grla, prevozniku za transport za farmu u ... prestaje svaka odgovornost prodavca za telad, a time i sve njegove obaveze u vezi sa ovim poslom. Kupac se obavezao da na ime kupoprodajne cene teladi i cene troškova smeštaja i ishrane i medicinskog tretmana prodavcu plati novčani iznos koji će biti definisan rekapitulacijom, koju su ugovarači sporazumeli da sačine na dan 31.01.2013. godine. Dogovoreno je avansno plaćanje, kao i rekapitulacija koja je prema ugovoru trebalo da obuhvati sva avansna plaćanja izvršena od strane kupca kao i obračun razlike koju je kupac na ime cene trebalo da isplati najkasnije 28.02.2013. godine.

Tuženi je radi izvršenja ugovornih obaveza u periodu 03.09.2012. godine do 18.10.2012. godine, sukcesivno kupio ukupno 1774 teladi težine do 150 kg od fizičkih lica, koju je smestio na svoje tri farme, a nakon smeštaja teladi na tim farmama, preuzimao je dalje radnje u cilju ishrane i lečenja, o čemu je vodio evidenciju. U skladu sa ugovorom, 31.01.2013. godine, tužilac i tuženi su sačinili rekapitulaciju, koja je sastavni deo ugovora, kojom su utvrdili da visina nabavne vrednosti teladi, troškova pansiona, odnosno ishrane, smeštaja i lečenja teladi ukupno iznosi 1.251.901,14 evra, s tim što je takvo zaduženje rekapitulacijom umanjeno za vrednost od 52.000 evra na ime polovine vrednosti do tada uginulih 197 grla, pa je ukupna obaveza tužioca po ugovoru iznosila 1.199.901,14 evra. Tužilac je avansnim uplatama izvršenim do rekapitulacije isplatio tuženom 924.346,14 evra (prema izvršenim uplatam na račun tuženog to je iznos od 925.000 evra zbog nastalih dodatnih bankarskih troškova), a naknadnom uplatom od 01.03.2013. godine iznos od još 250.000 evra (ukupno 1.175.000,00 evra). U periodu od 23.02.2013. godine do 07.03.2013. godine tuženi je isporučio tužiocu ukupno 1.402 grla, pa kako je ukupan gubitak nabavljenih grla bio 253 grla (pre rekapitulacije i nakon rekapitulacije), ostao je u obavezi da isporuči još 119 grla. Tuženi nije isporučio još 119 grla, već ih je zadržao, s obzirom da tužilac nije ispunio u celini obavezu u pogledu isplate ugovorenog novčanog iznosa. Tužilac nije izvršio izvoz isporučenih grla, pa je tuženi morao da knjigovodstveno zaokruži posao u skladu sa Zakonom o porezu na dodatu vrednost. Tužiocu je izdao tri računa sa obračunatim PDV- om za isporučenih 1.375 grla, prema kojima ukupan iznos obračunatih grla po fakturama sa PDV-om iznosi 1.175.006,41 evro, a za preostalih 27 grla tuženi nije ispostavio fakture tužiocu.

U konkrenom slučaju tuženi zahtevom protivtužbe traži isplatu 234.320,31 evra u dinarskoj proivvrednosti, kao razliku između ukupnog utvrđenog iznosa troškova tuženog za nabavku, smeštaj, ishranu i lečenja teladi, rekapitulacijom od 31.01.2013. godine, uvećanog za obračunati PDV (1.409.320,31 evra ) i ukupnog iznosa koji je tužilac uplatio tuženom na ime izvršenja svoje ugovorne obaveze (1.175.000 evra), utvrđenu veštačenjem.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su pravilnom primenom materijalnog prava odbili protivtužbeni zahtev.

Naime, Zakon o porezu na dodatu vrednost ("Sl. glasnik RS", br. 84/2004, 86/2004, ... 93/2012), članom 17. stav 1. propisuje da poreska osnovica (u daljem tekstu: osnovica) kod prometa dobara i usluga jeste iznos naknade (u novcu, stvarima ili uslugama) koju obveznik prima ili treba da primi za isporučena dobra ili pružene usluge od primaoca dobara ili usluga ili trećeg lica.

Imajući u vidu citiranu zakonsku odredbu, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da se porez na dodatu vrednost može obračunati samo na izvršen promet dobara, a ne na ukupne troškove smeštaja, ishrane, lečenja i nabavke teladi, jer isti ne predstavljaju osnovicu oporezivanja u smislu člana 17 stav 1 Zakona o porezu na dodatu vrednost. Ovo s toga jer, u ovom slučaju poresku osnovicu u smislu člana 17. stav 1. Zakona o porezu na dodatu vrednost predstavljaju iznosi u novcu na koje su izdati računi i fakture tuženog za prethodno isporučenu robu tužiocu (1375 grla tovljene teladi, kao finalni proizvod tuženog saglasno ugovorenom), pa kako je izdatim računima tuženi i obračunao PDV za isporučenu robu tužiocu (novčana vrednost 1375 grla), to suprotno navodima revizije, nema zakonskog osnova za dodatnim obračunavanjem PDV-a na ukupnu vrednost nabavke, smeštaja, ishrane i lečenja teladi, kako to pravilno zaključuju i nižestepeni sudovi.

U smislu napred iznetog, kao i s obzirom da prema činjeničnom utvrđenju nema podataka da je tuženi kao poreski obveznik PDV-a (po osnovu poslovnog odnosa sa tužiocem) snosio naplatu 234.320,31 evra, to dužničkopoverilački odnos stranaka, saglasno zahtevu protivtužbe, nije ni nastao. S toga je pravilan zaključak nižestepenih sudova da u ovom slučaju nema osnova za obavezivanje tužioca na isplatu potraživanog novčanog iznosa prema tuženom u smislu Zakona o obligacionim odnosima, pa time ni u smislu člana 154 i 155. tog zakona, na šta revizija neosnovano ukazuje.

Kod takvog stanja, pravilno je nižestepenim presudama zahtev tuženog odbijen kao neosnovan, usled čega je neosnovano i isticanje revizije da je takvim presuđenjem materijalno pravo primenjeno na štetu tuženog.

Kako ostali navodi revizije ne dovodi u sumnju pravilnost pobijane odluke, Vrhovni sud je primenom člana 414. ZPP, odlučio kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Dobrila Strajina, s.r.

Za tačnost otpravka

Zamenik upravitelja pisarnice

Milanka Ranković