Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 14316/2023
28.03.2024. godina
Beograd
Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Branislava Bosiljkovića, predsednika veća, Branke Dražić, Dragane Boljević, Zorice Bulajić i Radoslave Mađarov, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., selo ..., čiji je punomoćnik Milena Kuč advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije – Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, koju zastupa Državno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4263/22 od 30.11.2022. godine, u sednici održanoj dana 28.03.2024. godine, doneo je
R E Š E NJ E
NE DOZVOLJAVA SE odlučivanje o posebnoj reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4263/22 od 30.11.2022. godine.
ODBACUJE SE kao nedozvoljena revizija tužene izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4263/22 od 30.11.2022. godine.
O b r a z l o ž e nj e
Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 4263/22 od 30.11.2022. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 42353/20 od 11.05.2022. godine kojom je obavezana tužena da na ime neisplaćenih mesečnih iznosa pripadajuće invalidnine za period od 01.09.2017. godine do 19.09.2020. godine isplati tužiocu novčane iznose navedene u tom stavu izreke, sa zakonskom zateznom kamatom na svaki novčani iznos počev od označenih datuma do isplate (stav prvi izreke) i da mu naknada troškove parničnog postupka u iznosu od 69.000,00 dinara (stav drugi izreke).
Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tužena je, zbog pogrešne primene materijalnog prava, blagovremeno izjavila reviziju predviđenu članom 404. ZPP (posebna revizija).
Posebna revizija je izuzetno pravno sredstvo koje se koristi protiv drugostepene presude koja se ne bi mogla pobijati revizijom, u slučajevima kada je potrebno razmotriti pravna pitanja od opšteg interesa ili u interesu ravnopravnosti građana, ujednačiti sudsku praksu ili dati novo tumačenje prava. Ispunjenost ovih uslova, na osnovu stava 2. navedenog člana, ceni Vrhovni sud.
Tužilac u ovom sporu potražuje isplatu lične invalidnine priznate rešenjem Ministarstva za rad, boračka i socijalna pitanja – Odeljenje u Prištini od 10.08.1998. godine, koje je tužena prestala da mu isplaćuje od marta 1999. godine.
Pravni osnov tužbenog zahteva u ovom sporu je naknada štete. Uskraćivanje isplate primanja, priznatog konačnim i pravnosnažnim upravnim aktom koji je i dalje na pravnoj snazi, predstavlja nezakonit i nepravilan rad državnog organa za koji odgovara tužena, na osnovu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima. Tužiocu se tako nanosi novčana materijalna šteta u visini iznosa koji su trebali da mu budu isplaćeni u svakom mesecu. Takva šteta, saglasno članu 186. Zakona o obligacionim odnosima, dospela je od trenutka njenog nastanka pa se zato i zatezna kamata dosuđuje od dospelosti – nastanka štete, u smislu članova 277. stav 1. i 324. stav 1. istog Zakona. Posebno tumačenje ovih odredbi nije potrebno, a njihovom primenom sudovi odlučuju u istim ili bitno istovetnim činjenično-pravnim sporovima (uskraćivanje isplate penzije korisnicima sa prebivalištem na teritoriji Kosova i Metohije).
Po oceni Vrhovnog suda, ne postoji ni potreba tumačenja odredbi Zakona o pravima boraca, vojnih invalida, civilnih invalida rata i članova njihovih porodica („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 18 od 03.03.2020. godine) na koje se revident poziva, jer se one u ovom sporu ne mogu primeniti. Tužiocu je dosuđena naknada materijalne štete nastala do početka primene navedenog zakona. Zbog toga je za odluku o tužbenom zahtevu bez značaja odredba člana 191. tog Zakona kojom je propisano da danom početka njegove primene (01.01.2021. godine) prestaju da važe prava korisnika koji nemaju državljanstvo Republike Srbije, priznata po zakonima koji prestaju da važe, pored ostalog i po Zakonu o pravima civilnih invalida rata na osnovu kojeg su tužiocu priznata prava na invalidninu i dopunsku invalidninu. S obzirom da tužiocu navedena prava nisu priznata po propisima koji su prestali da važe na osnovu člana 3. stav 1. Ustavnog zakona o izmenama i dopunama Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srbije („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 20/93), niti na osnovu propisa navedenih u članu 201. stav 4. označenog Zakona, za ovaj spor irelevantne su i odredbe člana 201. stav 1. i 4. navedenog Zakona, kao i odredba stava 5. iste odredbe.
Iz navedenih razloga, odlučeno je kao u prvom stavu izreke.
Revizija tužene nije dozvoljena ni na osnovu člana 403. stav 3. ZPP kojim je propisana vrednost predmeta spora pobijanog dela merodavna za dozvoljenost ovog pravnog leka. Prema toj odredbi, revizija nije dozvoljena u imovinskopravnim sporovima ako vrednost predmeta spora pobijanog dela ne prelazi dinarsku protivvrednost od 40.000 evra po srednjem kursu Narodne banke Srbije na dan podnošenja tužbe. Vrednost predmeta ovog spora u pobijanom delu očigledno je niža od iznosa koji je po navedenoj odredbi relevantan za dozvoljenost revizije.
Sledstveno izloženom, na osnovu člana 410. stav 2. tačka 5. i člana 413. ZPP, odlučeno je kao u drugom stavu izreke.
Predsednik veća – sudija
Branislav Bosiljković,s.r.
Za tačnost otpravka
zamenik upravitelja pisarnice
Milanka Ranković