Rev 14525/2022 3.1.2.4.2; ništavi ugovori

Republika Srbija
VRHOVNI SUD
Rev 14525/2022
13.03.2024. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni sud, u veću sastavljenom od sudija: Dragane Marinković, predsednika veća, Marine Milanović i Zorice Bulajić, članova veća, u parnici tužilje AA iz ..., čiji su punomoćnici Slavica Nikolić, advokat iz ..., Dragoljub Đorđević, advokat iz ... i Dragan Obradović, advokat iz ..., protiv tuženog BB iz ..., čiji je punomoćnik Željko Pupovac, advokat iz ..., radi utvrđenja ništavosti, poništaja i raskida ugovora o doživotnom izdržavanju, odlučujući o reviziji tužilje izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2166/22 od 02.06.2022. godine, u sednici veća održanoj dana 13.03.2024. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE, kao neosnovana, revizija tužilje izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 2166/22 od 02.06.2022. godine.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Višeg suda u Pančevu P 119/21 od 15.12.2021. godine, stavom prvim izreke, dozvoljeno je preinačenje tužbe tužilje podneskom od 26.11.2021. godine; stavom drugim izreke, odbijen je primarni tužbeni zahtev tužilje prema tuženom kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen i overen kod Opštinskog suda u Vršcu dana 19.11.2009. godine pod Ov. br. 70/09 kao i aneks navedenog ugovora zaključen i overen kod Opštinskog suda u Vršcu dana 11.12.2009. godine pod Ov. br. 76/2009 između ugovarača, primaoca izdržavanja VV iz ... i ovde tuženog, kao davaoca izdržavanja, BB iz ..., što je tuženi dužan priznati i trpeti; stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan eventualni tužbeni zahtev tužilje prema tuženom, kojim je tražila da se raskine i poništi ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen i overen kod Opštinskog suda u Vršcu dana 19.11.2009. godine pod Ov. br. 70/09 kao i aneks navedenog ugovora zaključen i overen kod Opštinskog suda u Vršcu dana 11.12.2009. godine pod Ov. br. 76/2009 između ugovarača, primaoca izdržavanja, VV iz ... i ovde tuženog, kao davaoca izdržavanja, BB iz ..., što bi tuženi bio dužan priznati i trpeti; stavom četvrtim izreke, obavezana je tužilja da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 300.270,00 dinara.

Rešenjem Višeg suda u Pančevu P 119/21 od 11.04.2022. godine, dozvoljeno je tužilji plaćanje sudske takse za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 125.080,00 dinara u tri jednake mesečne rate, navedene u izreci istog.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 2166/22 od 02.06.2022. godine, odbijene su kao neosnovane žalbe tužilje i potvrđena presuda Višeg suda u Pančevu P 119/21 od 15.12.2021. godine u stavu drugom, trećem i četvrtom izreke i rešenje istog suda od 11.04.2022. godine; odbijeni su zahtevi tužilje i tuženog za naknadu troškova drugostepenog postupka, kao neosnovani.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužilja je blagovremeno izjavila reviziju iz svih zakonom propisanih razloga.

Ispitujući pravilnost pobijane presude u smislu člana 408. Zakona parničnom postupku – ZPP („Službeni glasnik Republike Srbije“ broj 72/11 ... 18/20), Vrhovni sud je ocenio da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti. U postupku pred drugostepenim sudom nije došlo do propusta u primeni ili do pogrešne primene koje od odredaba ovog zakona, pa nema ni povrede iz člana 374. stav 1. ZPP na koju se revizijom neosnovano ukazuje.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilja je supruga, a tuženi sestrić sada pok. VV, koji je kao primalac izdržavanja sa ovde tuženim, kao davaocem izdržavanja, zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju, overen pred Opštinskim sudom u Vršcu dana 19.11.2009. godine, kao i aneks navedenog ugovora overen pred istim sudom dana 11.12.2009. godine. Navedenim ugovorom primalac izdržavanja ostavlja u svojinu posle svoje smrti svom sestriću davaocu izdržavanja 2/3 dela nekretnine upisane u LN br. .. KO ..., kp br. .. broj zgrade .., broj ulaza .., sedmi sprat, broj posebnog dela .., trosobni stan – sa boksom u podrumu, u površini od 66 m2 u ... u ul. ... broj .., a davalac izdržavanja se obavezuje da izdržava primaoca izdržavanja u skladu sa njegovim potrebama i materijalnim prilikama stranaka do kraja života i da ga nakon smrti sahrani u svemu prema mesnim običajima; ugovorne strane će nastaviti dalji život kao i do sada, a u članu 4. ugovora navedeno je da se davalac izdržavanja obavezuje da za života primaoca izdržavanja neće dozvoliti sinu primaoca izdržavanja GG pristup u stan primaoca izdržavanja. Aneksom navedenog ugovora od 11.12.2009. godine Ov. br. 76/2009 brisan je navedeni član 4. ugovora o doživotnom izdržavanju, te je umesto navedenog u članu 2. aneksa ugovoreno da se isti menja tako što ugovorne strane zadržavaju pravo na raskid ugovora u slučaju da se odnosi među njima poremete u toj meri da održavanje ugovora na snazi postane nemoguće; promenjen je i član 5. ugovora o doživotnom izdržavanju, tako što je ugovoreno da sve troškove izvršenja ovog ugovora i prenosa prava svojine snosi davalac izdržavanja. Potpisivanju predmetnog ugovora i aneksa istog je prethodilo mišljenje neuropsihijatra od 17.11.2009. godine, da u vreme zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju kod VV nije bilo registrovano postojanje duševnog oboljenja ili poremećaja, niti zaostalog duševnog razvoja, imenovani je znao opseg svoje imovine, sposobnost rasuđivanja i izražavanje slobodne volje bila je očuvana u potpunosti, isti je bio potpuno poslovno sposoban, u potpunosti testatorski sposoban, kao što je bio sposoban da shvati značaj i posledicu pravne radnje koju preduzima i da štiti svoja prava i interese. Inicijativu za zaključenje ugovora o doživotnom izdržavanju i aneksa istog dao je sada pok. VV koji se obratio advokatu Vojislavu Mijatovu iz ... radi zaključenja istih. Tuženi je od 2002. do 2015. godine živeo u Vršcu sa suprugom i detetom, a svog ujaka, primaoca izdržavanja obilazio je i brinuo se o njemu i pre nego što je zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju, obzirom da je VV živeo sam, a imao je i bolesnog sina GG koji je bio psihijatrijski bolesnik i lišen poslovne sposobnosti, pa je tuženi bio postavljen za njegovog staratelja. Tuženi i njegova supruga su sada pok. VV nosili hranu, prali njegov veš, čistili stan, održavali higijenu, obilazili ga, vodili kod lekara, a nakon što se tuženi 2015. godine razveo od supruge, prešao je da živi sa pokojnim VV u njegovom stanu, nastavljajući sa ispunjavanjem svojih obaveza koje je preuzeo zaključenjem ugovora o doživotnom izdržavanju. Na osnovu nalaza i mišljenja veštaka grafologa utvrđeno je da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju i aneks istog, potpisao sada pok. VV. Sada pokojnom VV se zdravlje pogoršalo, pa je zbog promena u ponašanju u vidu zaboravnosti, nepovezanosti govora i dezorijentisanosti morao biti smešten u Psihijatrijsku bolnicu „Dr. Slavoljub Bakalović“ u Vršcu dana 22.05.2017. godine sa dijagnozom psihoorganski sindrom, uz već postojeće probleme sa povišenim pritiskom, cirkulacijom i bolesnom kičmom, gde je bio smešten sve do 19.02.2018. godine kada je prebačen na lečenje na „VMA“ u Beogradu gde je preminuo dana ...2018. godine. Na osnovu iskaza svedoka dr. DD, lekara koji je lečio sada pok. VV, utvrđeno je da je tuženi brinuo o njemu i u bolnici, a da su ga osim tuženog posećivali ĐĐ i tužilja, čije su ga posete uznemiravale i negativno uticale na stanje njegovog zdravlja, posebno nakon što je pokojni VV saznao da je zaključio brak sa tužiljom, zbog čega su istima zabranjene dalje posete sada pok. VV. Naime, sada pok. VV, smeštenom u navedenoj bolnici dana 22.05.2017. godine, nakon nekoliko meseci dozvoljen je tzv „terapijski vikend“, kojom prilikom je on 29.11.2017. godine, zaključio brak sa tužiljom, zbog čega se tuženi obratio Centru za socijalni rad, sa inicijativom za pokretanje postupka radi lišenja poslovne sposobnosti, koji je i pokrenut, pa je VV za privremenog staraoca postavljena Aleksandra Šarović, diplomirani pravnik zaposlena u toj ustanovi. Međutim, VV je preminuo dana ...2018. godine. VV telo preuzeo je njegov sestrić, ovde tuženi, sahranio ga na Gradskom groblju u ..., platio troškove sahrane, pogrebne opreme, troškove ručka koji je obavljen nakon sahrane i platio naknadu za odražvanje i zakupninu grobnog mesta za 2016, 2017, 2018. godinu, kao i ostale troškove nastale povodom VV sahrane, (kao što je prethodno platio i troškove sahranjivanja VV sina, sada pok. GG, koji je preminuo 2016. godine). Tokom života sada pok. VV nije tražio raskid ugovora o doživotnom izdržavanju zbog poremećenih odnosa ili zbog neizvršavanja ugovornih obaveza.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora i aneksa, niti su ispunjeni uslovi za poništaj, a ni za raskid istih, pa su pravilnom primenom materijalnog prava – člana 194, 195, 201, 203. stav 1. Zakona o nasleđivanju i člana 103, 111, 112. i 124. Zakona o obligacionim odnosima odbili tužbeni zahtev tužilje kao neosnovan, kako primarni, tako i eventualni.

Po oceni Vrhovnog suda, pravilno je stanovište nižestepenih sudova o neosnovanosti tužbenog zahteva tužilje.

Odredbom člana 194. Zakona o nasleđivanju propisano je da se ugovorom o doživotnom izdržavanju obavezuje primalac izdržavanja da se posle njegove smrti na davaoca izdržavanja prenese svojina tačno određenih stvari ili kakva druga prava, a davalac izdržavanja se obavezuje da ga, kao naknadu za to, izdržava i da se brine o njemu do kraja njegovog života i da ga posle smrti sahrani (stav 1.); primalac izdržavanja ugovorom može obuhvatiti samo stvari ili prava postojeća u trenutku zaključenja ugovora (stav 2.).

Članom 195. Zakona o nasleđivanju propisano je da ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti zaključen u pismenom obliku i overen od sudije koji je dužan da pre overe pročita strankama ugovor i primaoca izdržavanja naročito upozori na to da imovina koja je predmet ugovora ne ulazi u njegovu zaostavštinu i da se njome ne mogu namiriti nužni naslednici; u suprotnom ugovor je ništav.

Odredbom člana 124. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Ugovor o doživotnom izdržavanju, kao dvostrano obavezujući, aleatorni, teretni pravni posao (za čije zaključenje je potrebno da ugovarač ima poslovnu sposobnost koja se traži za zaključenje ugovora shodno članu 56. stav 1. ZOO) zaključuje se s obzirom na ličnost ugovornika, što je posebno izraženo u slučaju kada obaveza davaoca izdržavanja ne podrazumeva samo novčano davanje, već i lično angažovanje (briga) o primaocu izdržavanja, što je bila obaveza tuženog i po predmetnom ugovoru, koju obavezu je tuženi izvršavao dugi niz godina, kako pre zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, tako i nakon zaključenja istog i na taj način u svemu ispunjavao svoje ugovorne obaveze kako je to u postpuku utvrđeno. Za takav ugovor znatno više nego za ugovore druge vrste, presudno je da postoji poverenje ugovornih strana jedne prema drugoj, a posebno poverenje u drugu stranu one koja je slabija i ranjivija (primalac izdržavanja) zbog smanjenih životnih sposobnosti svake vrste i narušenog zdravlja u poznom životnom dobu presudno je da je slabija ugovorna strana uverena da druga strana vodi računa o njenoj dobrobiti, da je ne shvata kao prostu obavezu i posao, već da je posmatra kao biće u nevolji kome su pažnja i staranje neophodni i da bude sigurna da će joj se druga strana naći onda kada joj to bude potrebno.

Nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da su sada pokojni VV i tuženi zaključili ugovor o doživotnom izdržavanju i aneks istog shodno članu 194. Zakona o nasleđivanju, da je tuženi u celosti ispunio svoje ugovorne obaveze kao davalac izdržavanja, a da je primalac izdržavanja za sve vreme trajanja ugovora istima bio zadovoljan, te da za vreme svog života primalac izdržavanja nije tražio raskid predmetnog ugovora. Nasuprot navedenom, tužilja (rođena ..1970. godine) je sa sada pok. VV (rođenim ...1936. godine) zaključila brak 29.11.2017. godine, u vreme kada je isti bio smešten u psihijatrijskoj bolnici i da između njih nikada nije postojala trajna zajednica života, a nepravnosnažnom presudom Osnovnog suda u Vršcu P2 156/19 od 14.12.2021. godine njihov brak je poništen. Tužilja nije dokazala da je predmetni ugovor zaključen suprotno odredbi člana 195. Zakona o nasleđivanju, obzirom da su sudovi u provedenom postupku utvrdili da je isti zaključen shodno članu 195. Zakona o nasleđivanju po formi i sadržini, da je volja ugovornih strana bila slobodna, da je ugovor potpisan od strane primaoca izdržavanja, (koji je u vreme zaključenja istog bio potpuno poslovno sposoban), kao i od davaoca izdržavanja, da je postupajući sudija ugovorne strane upozorio da predmet ugovora ne predstavlja zaostavštinu primaoca izdržavanja iz koje se ne mogu namiriti ni nužni naslednici, pa nisu ispunjeni uslovi za utvrđenje ništavosti ugovora propisani odredbom člana 103. Zakona o obligacionim odnosima. Tužilja nije dokazala ni da je na strani primaoca izdržavanja postojala neka od mana volje koja bi bila razlog za poništaj istog, shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima, niti da ugovor u smislu člana 203. stav 1. Zakona o nasleđivanju nije predstavljao nikakvu neizvesnost zbog bolesti ili starosti primaoca, imajući u vidu kako dužinu trajanja ispunjenja ugovornih obaveza (više od 8 godina) tako ni ostale relevantne okolnosti od uticaja, a tuženi je u svemu izvršavao svoje ugovorne obaveze, pri čemu je to činio i dugi niz godina pre zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju, brinući se o sada pokojnom VV kao njegov jedini i najbliži srodnik na koga je mogao da se osloni.

Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi su odlučili pravilnom primenom materijalnog prava, pa su neosnovani revizijski navodi o pogršenoj primeni materijalnog prava od strane nižestepenih sudova.

Revizijski navodi tužilje usmereni na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu od uticaja na odluku revizijskog suda, jer isti nisu dozvoljen revizijski razlog u smislu odredbe člana 407. stav 2. ZPP.

Iz iznetih razloga, na osnovu člana 414. stav 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća-sudija,

Dragana Marinković, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić