Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu reviziju je blagovremeno izjavio tuženi zbog pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP („Službeni glasnik RS“, broj 72/11, 55/14) Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija tuženog nije osnovana.

U postupku donošenja pobijane presude nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, presudom Osnovnog suda u Jagodini od 02.03.2021. godine razveden je brak između tužilje i tuženog, a njihova maloletna deca ćerke VV i GG poverene su majci AA na samostalno vršenje roditeljkog prava, uz obavezu oca da doprinosi izdržavanju sa mesečnim iznosom od ukupno 22.000,00 dinara. Maloletna deca od prekida zajednice (jun 2020. godine) žive sa majkom, a oca viđaju kontinuirano u skladu sa svojim željama i prema dogovoru. Obe ćerke su pred organom starateljstva dale izjave svoje slobodne volje da žele da nastave zajednički život sa majkom ovde tužiljom, a da oca viđaju spontano. Po mišljenju Centra za socijalni rad, oba roditelja su procenjena kao funkcionalni u roditeljskim ulogama, s tim što treba imati u vidu da u aktuelnoj situaciji deca žive sa majkom, koja se adekvatno angažovala oko zadovoljavanja svih njihovih potreba, kao i da treba uzeti u obzir želju dece da nastave da žive sa majkom. Tužilja živi sa maloletnom decom u iznajmljenom stanu za koji plaća zakupninu, zaposlena je i ostvaruje mesečnu zaradu od 32.874,00 dinara i u izdržavanju dece pomažu joj roditelji. Deca ne primaju dečji dodatak. Potrebe maloletne dece koje je opredelila tužilja kada je saslušana iznose po 19.500,00 dinara za svako dete. Tuženi je zaposlen i ostvaruje mesečnu zaradu u iznosu od 46.339,00 dinara, a pored toga u mogućnosti je da dodatnim poslovima ostvari zaradu koja mesečno iznosi, po njegovim navodima, još oko 100 evra, ali trenutno ne obavlja dopunsku delatnost. Tuženi ima svoj prostor za življenje i ne plaća zakup.

Polazeći od ovako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi su zaključili da je u interesu maloletne dece da budu poverena na samostalno vršenje roditeljskog prava majci, ovde tužilji, kao i da ne treba razdvajati decu, što je predlagao tuženi, već je potrebno da devojčice bez obzira na razliku u godinama žive zajedno, jer su upućene jedna na drugu i tako ostvaruju prisan odnos i emocionalno su vezane, pa su doneli odluku shodno članu 77. stav 3. Porodičnog zakona, a rukovodili su se nalazom i stručnim mišljenjem Gradskog centra za socijalni rad u Jagodini i željom dece da nastave zajednički život sa majkom, a da oca viđaju spontano kao i do sada. Primenom odredbi člana 160. i 162. Porodičnog zakona, sudovi su obavezali tuženog da doprinosi izdržavanju svojih mal. ćerki u iznosima od 12.000,00 dinara za VV, odnosno 10.000,00 dinara za GG.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda, pravilno su nižestepeni sudovi primenili materijalno pravo pri odlučivanju o poveravanju dece na samostalno vršenje roditeljskog prava majci i visini obaveze tuženog izdržavanju maloletne dece.

Saglasno članu 67. i 68. stav 1. i 2. Porodičnog zakona („Službeni glasnik RS“, br.18/05, 72/11 i 6/15), pravo i dužnost roditelja je da se staraju o deci, dok prema članu 77. stav 3. zakona, jedan roditelj sam vrši roditeljsko pravo na osnovu odluke suda, kada roditelji ne vode zajednički život, a nisu zaključili sporazum o vršenju roditeljskog prava.

Prema odredbama člana 73. i 160. stav 1. Porodičnog zakona, dete ima pravo na izdržavanje od oba roditelja, a visina izdržavanja određuje se prema potrebama deteta, kao poverioca izdržavanja, i mogućnostima dužnika izdržavanja, pri čemu se vodi računa i o minimalnoj sumi izdržavanja, definisanoj odredbom člana 160. stav 4. istog zakona. Potrebe poverioca izdržavanja zavise od njegovih godina, zdravlja, obrazovanja, imovine, prihoda, te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja (član 160. stav 2.), dok mogućnosti dužnika izdržavanja zavise od njegovih prihoda, mogućnosti za zaposlenje i sticanje zarade, njegove imovine, njegovih ličnih potreba, obaveza da izdržava druga lica, te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja (član 160. stav 3.). Prema članu 162. stav 3. istog zakona, ako je poverilac izdržavanja dete, visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja.

Polazeći od navedenih normi, roditeljsko pravo je lično pravo roditelja, ali se vrši isključivo u najboljem interesu dece. Prava i dužnosti koje čine sadržinu roditeljskog prava vrši roditelj kome je dete povereno, ali se time drugi roditelj, koji ne živi sa decom, ne sme lišiti roditeljskog prava (osim ukoliko to nije urađeno u sudskom ili drugom postupku). Najbolji interes deteta je pravni standard koji se ceni prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. U postupku je utvrđeno da su oba roditelja funkcionalna u roditeljskim ulogama, ali da je u najboljem interesu dece da ostanu da žive sa majkom kao i do sada, da su i želje dece da ostanu kod majke, a da se sa ocem spontano viđaju, kao i da ih ne treba razdvajati.

Takođe, prema navedenim odredbama zakona, dete ima pravo na izdržavanje od oba roditelja. Visina izdržavanja određuje se prema potrebama deteta, kao poverioca izdržavanja i mogućnostima dužnika izdržavanja, pri čemu se vodi računa i o minimalnoj sumi izdržavanja. U konkretnom slučaju, tužilja je mesečne potrebe dece opredelila na iznos od po 19.500,00 dinara, a nižestepeni sudovi nalaze da tuženi u izdržavanju treba da učestvuje za mal.VV sa iznosom od 12.000,00 dinara, a za mal.GG sa iznosom od 10.000,00 dinara. Po mišljenju ovog suda, utvrđivanjem navedenih iznosa sa kojima će tuženi doprineti izdržavanju dece, nižestepeni sudovi su pravilno primenili odredbe člana 160. i 162. Porodičnog zakona.

Odluku o visini očevog doprinosa za izdržavanje maloletne dece sudovi su obrazložili dovoljnim i jasnim razlozima, koje prihvata i Vrhovni kasacioni sud. I po oceni ovog suda, dosuđenim iznosima neće biti ugrožena egzistencija tuženog, a maloletnoj deci, poveriocima izdržavanja, uz doprinos majke koja samostalno vrši roditeljsko pravo, biće dostupna sredstva u onom obimu koji zadovoljavaju njihove potrebe. Zato su neosnovani revizijski navodi tuženog da je nepravilno primenjeno materijalno pravo, jer on nije u mogućnosti da daje navedne novčane iznose na ime mesečnog izdržavanja. Dosuđena visina izdržavanja maloletnoj deci koja predstavlja obavezu tuženog, kao oca, u skladu je sa interesima i potrebama dece i svim okolnostima postojećim u vreme presuđenja.

Suprotno revizijskim navodima, pravilno su sudovi ocenili sve okolnosti konkretnog slučaja koje su od uticaja na vršenje roditeljskog prava i obavezu tuženog da doprinosi izdržavanju, dok u pretežnom delu navodi revizije upućuju na pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pogledu imovinskih prilika i prihoda tuženog. Ovi navodi nisu posebno razmatrani, budući da u smislu člana 407. stav 2. ZPP ne predstavljaju dozvoljen revizijski razlog.

Sa iznetih razloga Vrhovni kasacioni sud je na osnovu člana 414. stav 1. ZPP, odlučio kao izreci.

Predsednik veća - sudija

Jasminka Stanojević, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić