Rev 1823/2021 3.1.2.5.8

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 1823/2021
26.05.2021. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Vesne Subić i Jelice Bojanić Kerkez, članova veća, u pravnoj stvari tužilje AA iz ..., čiji je punomoćnik Mirjana Popović Radulaški, advokat iz ..., protiv tuženih BB i VV, oboje iz ..., čiji je punomoćnik Aleksandra Vučković, advokat iz ..., radi duga, odlučujući o reviziji tuženih, izjavljenoj protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4082/20 od 10.12.2020. godine, u sednici veća održanoj dana 26.05.2021. godine, doneo je

P R E S U D U

ODBIJA SE kao neosnovana revizija tuženih izjavljena protiv presude Apelacionog suda u Beogradu Gž 4082/20 od 10.12.2020. godine.

O b r a z l o ž e nj e

 

Presudom Višeg suda u Beogradu P 553/14 od 09.03.2020. godine, stavom prvim izreke, obavezani su tuženi da tužilji solidarno isplate  iznos od 130.000 evra sa kamatom po stopi propisanoj Zakonom o zateznoj kamati od 01.03.2012. godine do isplate, u dinarskoj protivvrednosti prema srednjem kursu NBS na dan isplate. Stavom drugim izreke, obavezani su tuženi da solidarno tužilji naknade troškove postupka u iznosu od 486.000,00 dinara sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršnosti presude do isplate.

Presudom Apelacionog suda u Beogradu Gž 4082/20 od 10.12.2020. godine, stavom prvim izreke, preinačena je prvostepena presuda sadržana u delu stava prvog izreke, tako što je odbijen kao neosnovan zahtev tužilje za isplatu kamate na iznos od 10.000 evra za period od 01.03.2012. godine do 31.10.2013. godine i na iznos od 120.000 evra za period od 01.03.2012. godine do 31.12.2013. godine. Stavom drugim izreke, odbijena je kao neosnova žalba tuženih i potvrđena prvostepena presuda u preostalom delu stava prvog izreke, kao i u stavu drugom izreke. Stavom trećim izreke, odbijen je kao neosnovan zahtev tuženih za naknadu troškova žalbenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu tuženi su blagovremeno izjavili reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava.

Ispitujući pravilnost drugostepene presude u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 72/2011, 49/2013-US, 74/2013-US, 55/2014, 87/2018, 18/2020), Vrhovni kasacioni sud je našao da revizija nije osnovana.

U postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju tužilja je dugogodišnja porodična prijateljica sa tuženom, čiji su očevi dvadeset godina radili zajedno i bili bliski, zbog čega je tuženoj i njenom suprugu VV, takođe tuženom, po osnovu usmenog ugovora o zajmu dana 01.03.2010. godine tužilja pozajmila iznos od 150.000 evra, uz dogovor da pozajmljeni novac vrate do 01.03.2011. godine. Tuženima je novac bio potreban za otvaranje i opremanje kafe-poslastičarnice u koju svrhu su 05.01.2009. godine registrovali Privredno društvo za ... koje je 20.01.2009. godine uzelo u zakup lokal u ... i poslovalo kao kafe-poslastičarnica do 02.02.2011. godine, kada je prestalo da obavlja delatnost. Vraćanje zajma tuženi su garantovali nepokretnostima koje su posedovali u ... i u ... . Novac za pozajmicu tužilja je obezbedila prodajom nepokretnosti za koju joj je u junu 2009. godine na devizni račun uplaćeno 108.889,50 evra, od kog novca je tužilja podigla 102.195 evra, a preostali iznos tužilja je dala tuženima od svoje ušteđevine. Dana 01.03.2010. godine sav novac u apoenima od po 500 evra tužilja je sa sestrom, svedokom GG izbrojala, spakovala u roze kovertu koju je stavila u tamnu kesu i sa sestrom u pratnji svedoka DD odnela u restoran „...“ gde su je za stolom čekali tužiljin suprug ĐĐ i tuženi, gde je tužilja kesu sa novcem predala tuženoj, dok su par stolova dalje sedeli svedoci DD, inače menadžer tog restorana i EE, zaposleni u tom restoranu. Kako posao u kafiću, a ni poslovanje preduzeća tužene nije dalo očekivane rezultate, izostalo je vraćanje zajma od strane tuženih u ugovorenom roku, pa im je tužilja rok produžila za još godinu dana, odnosno do 01.03.2012. godine. Kako ni do tada nisu vratili dug i počeli da izbegavaju tužilju, uključio se tužiljin otac, svedok ŽŽ, kome su tuženi dana 18.09.2012. godine potpisali izjavu da će do 05.10.2012. godine vratiti prvi deo duga od 20.000 evra, a da će dinamiku vraćanja naknadno ugovoriti. Kako je izostala isplata ovih 20.000 evra na instistiranje tužilje, tužena je u prisustvu tuženog, tužiljinog supruga i oca sačinila izjavu od 24.09.2013. godine, koju su potpisali ona i tuženi, obavezavši se da dug od 150.000 evra vrate u ratama i to 10.000 evra do 06.10.2013. godine, 20.000 evra do 31.10.2013. godine, a ostatak od 120.000 evra do 31.12.2013. godine. Nakon toga, tuženi su isplatili tužilji 20.000 evra u više navrata tokom 2013. i 2014. godine, o čemu su sačinjavane priznanice, dok preostali dug u iznosu od 130.000 evra nisu vratili kako je ugovoreno, do danas. Tužilja je uz pomoć svog supruga, sestre i oca više puta bezuspešno pokušavala da od tuženih povrati svoj novac, radi čega je na poziv ćerke tuženih dana 14.06.2014. godine intervenisala i policija, pred kojom tuženi nisu osporili postojanje duga. U odgovoru na tužbu tuženi su osporili postojanje duga, zatim ga tokom postupka nisu osporili, već samo njegovu visinu, tvrdeći da od tužilje i njenog supruga nisu pozajmili 150.000 evra, već 39.000 evra, od kojih su vratili 20.000 evra, te da su obavezi da vrate još samo 19.000 evra. Iz potpisane izjave od 24.09.2013. godine, koju je sačinila tužena, proizlazi da tuženi duguju iznos od 150.000 evra

Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostepeni sud je usvojio tužbeni zahtev i obavezao tužene da tužilji shodno odredbi člana 557, 562. stav 1. i 395. ZOO, kao solidarni dužnici vrate preostali iznos od 130.000 evra, sa kamatom od 01.03.2012. godine shodno članu 277. i 324. stav 1. ZOO od 01.03.2012. godine.

Prema stanovištu drugostepenog suda, prvostepeni sud je za svoju odluku dao jasne i detaljne razloge, koje je u celosti prihvatio i drugostepeni sud. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio da su tuženi dužni tužilji na pozajmljeni iznos da plate kamatu, ali je pogrešno primenjujući materijalno pravo, kamatu dosudio od 01.03.2012. godine.

Odredbom člana 324. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da dužnik dolazi u docnju kada ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

Kako je u izjavi od 24.09.2013. godine ugovoreno vraćanje duga, tako da iznos od 10.000 evra bude vraćen do 06.10.2013. godine, 20.000 evra do 31.10.2013. godine, a ostatak od 120.000 evra do 31.12.2013. godine, to tužilji ne može pripadati kamata od 01.03.2012. godine, s obzirom na ovako određene rokove zajma. Ovo zbog toga što od ostatka duga od 130.000 evra koje tuženi nisu vratili, u docnju su došli za iznos od 10.000 evra 01.11.2013. godine, a za iznos od 120.000 evra 01.01.2014. godine, obzirom da je rok vraćanja bio 31.12.2013. godine, zbog čega je prvostepena presuda u delu odluke o kamati morala biti preinačena i zahtev za kamatu na iznos od 10.000 evra odbijen zaključno sa 31.10.2013. godine, a za iznos od 120.000 evra zaključno sa 31.12.2013. godine.

Ostalim navodima revizije ponavljaju se žalbeni navodi koji su već bili pravilno cenjeni od strane drugostepenog suda. Takođe, revizijom se ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Takvi navodi nisu posebno razmatrani budući da u smislu člana 407. stav 2. ZPP ne predstavljaju dozvoljen revizijski razlog.

Pravilna je odluka nižestepenih sudova o naknadi troškova postupka, s obzirom da je doneta saglasno odredbi člana 153, 154. i 163. ZPP i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadama za troškove za rad advokata, Taksenom tarifom i Zakonom o sudskim taksama.

Na osnovu iznetog, primenom člana 414. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

Predsednik veća – sudija

Božidar Vujičić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić