Rev 2204/2019 3.1.2.15.1; vreme potrebno za zastarelost

Republika Srbija
VRHOVNI KASACIONI SUD
Rev 2204/2019
01.07.2020. godina
Beograd

U IME NARODA

Vrhovni kasacioni sud, u veću sastavljenom od sudija: Božidara Vujičića, predsednika veća, Vesne Subić, Jelice Bojanić Kerkez, Vesne Popović i Zorane Delibašić, članova veća, u parnici tužioca AA iz ..., čiji je punomoćnik Danka Živanović, advokat iz ..., protiv tužene Republike Srbije - Ministarstvo odbrane, koju zastupa Vojno pravobranilaštvo sa sedištem u Beogradu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 9652/16 od 16.11.2018. godine, ispravljene rešenjem istog suda Gž 9652/16 od 15.01.2019. godine, u sednici veća održanoj dana 01.07.2020. godine, doneo je

P R E S U D U

PRIHVATA SE, odlučivanje o reviziji tužene izjavljenoj protiv presude Višeg suda u Beogradu Gž 9652/16 od 16.11.2018. godine, ispravljene rešenjem istog suda Gž 9652/16 od 15.01.2019. godine, kao o izuzetno dozvoljenoj.

PREINAČUJU SE presuda Višeg suda u Beogradu Gž 9652/16 od 16.11.2018. godine, ispravljene rešenjem istog suda Gž 9652/16 od 15.01.2019. godine i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu P 18925/12 od 11.05.2016. godine, tako što se ODBIJA, kao neosnovan, tužbeni zahtev tužioca u celosti.

OBAVEZUJE SE tužilac da tuženoj isplati iznos od 12.000,00 dinara na ime troškova revizijskog postupka.

ODBIJA SE, kao neosnovan, zahtev tužioca za naknadu troškova postupka po reviziji.

O b r a z l o ž e nj e

Presudom Prvog osnovnog suda u Beogradu P 18925/12 od 11.05.2016. godine, stavom prvim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime neisplaćene naknade za korišćenje teretnog motornog vozila isplati iznose sa zakonskom zateznom kamatom, bliže navedeno tim stavom izreke. Stavom drugim izreke, odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtev kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na ime neisplaćene naknade za korišćenje teretnog motornog vozila isplati preko dosuđenog, do traženog iznosa od 37.785,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od 10.07.1999. godine do isplate. Stavom trećim izreke, odbijen je tužbeni zahtev tužioca u delu kojim je tužilac tražio da se obaveže tužena da mu na iznos glavnog duga od 473,97 dinara isplati zakonsku zateznu kamatu od 10.07.1999. godine do 29.01.2009. godine. Stavom četvrtim izreke, obavezana je tužena da tužiocu na ime troškova postupka isplati iznos od 118.830,00 dinara, sa zakonskom zateznom kamatom od izvršnosti do isplate, dok je u preostalom delu za period od 11.05.2016. godine do izvršnosti, zahtev za isplatu zakonske zatezne kamate na troškove postupka odbijen.

Presudom Višeg suda u Beogradu Gž 9652/16 od 16.11.2018. godine, koja je ispravljena rešenjem istog suda Gž 9652/16 od 15.01.2019. godine, odbijene su, kao neosnovane, žalbe stranaka i prvostepena presuda potvrđena. Odbijeni su zahtevi stranaka za naknadu troškova drugostepenog postupka.

Protiv pravnosnažne presude donete u drugom stepenu, tužena je blagovremeno izjavila reviziju, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primene materijalnog prava, sa predlogom da se o reviziji odluči kao o izuzetno dozvoljenoj, u smislu člana 404. ZPP, radi ujednačavanja sudske prakse.

Tužilac je blagovremeno podneo odgovor na reviziju.

Po oceni Vrhovnog kasacionog suda ispunjeni su uslovi za odlučivanje o reviziji tužene kao izuzetno dozvoljenoj u smislu člana 404. stav 1. Zakona o parničnom postupku ("Službeni glasnik RS", br. 72/11...87/2018, u daljem tekstu: ZPP), s obzirom da su osnovani revizijski navodi o različitom postupanju sudova u istoj pravnoj situaciji, što ukazuje na potrebu ujednačavanja sudske prakse.

Iz navedenog razloga je odlučeno kao u stavu prvom izreke, na osnovu člana 404. ZPP.

Ispitujući pobijanu presudu u smislu člana 408. ZPP, Vrhovni kasacioni sud je ocenio da je revizija tužene osnovana.

U sprovedenom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz člana 374. stav 2. tačka 2. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Prema utvrđenom činjeničnom stanju, tužilac je bio vlasnik teretnog motornog vozila koje su od 04.04.1999. godine do 26.06.1999. godine koristili vojni organi iz VP .. na osnovu poziva za izvršenje materijalne obaveze. Tužilac se 2007. godine obraćao tuženoj sa zahtevom za isplatu naknade, na koji tužena nije odgovorila. Dana 29.01.2009. godine tužilac je podneo tužbu radi isplate utuženog iznosa, po osnovu duga, a koji iznos se odnosi na manje isplaćenu naknadu na ime korišćenja njegovog teretnog motornog vozila, koji iznos je u toku postupka utvrđen veštačenjem.

Polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, nižestepeni sudovi, po mišljenju Vrhovnog suda, nisu pravilno primenili materijalno pravo kada su delimično usvojili zahtev tužioca.

Sud u smislu člana 187. stav 4. ZPP, nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahteva koji je naveden u tužbi. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da je pravni osnov tužiočevog zahteva neosnovano obogaćenje, a ne naknada štete, zbog čega su prilikom odlučivanja o prigovoru zastarelosti primenili odredbu člana 371. Zakona o obligacionim odnosima.

U konkretnom slučaju, pravni osnov tužiočevog zahteva je upravo naknada štete iz člana 154. stav 3. ZOO, za koju bi odgovornost snosila tužena, bez postojanja krivice. Radnjom tužene, preduzetom na osnovu ovlašćenja iz Zakona o odbrani i Uredbe u organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze, umanjena je imovina tužioca. Naknada propisana članom 29. Zakona o odbrani i članom 19. Uredbe o organizovanju i izvršavanju materijalne obaveze ("Sl. list SRJ", br. 36/98, 32/99 i 9/01), predstavlja po svojoj pravnoj prirodi naknadu za predpostavljenu štetu koju trpi vlasnik vozila, prema unapred propisanim merilima za utvrđivanje njene visine. Ona je u funkciji obeštećenja vlasnika. Stoga se i zahtev vlasnika za isplatu naknade zasniva na naknadi štete kao pravnom osnovu, a ne neosnovanom obogaćenju ili pak dugu korisnika. Prema odredbi člana 376. ZOO, koja propisuje, da potraživanje naknade štete zastareva za tri godine od kada je oštećeni saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo (subjektivni rok), a u svakom slučaju za pet godina od kada je šteta nastala (objektivni rok), zahtev tužioca za naknadu štete, je zastareo s obzirom da je tužba podneta sudu dana 29.01.2009. godine, a rok za podnošenje tužbe počeo da teče od dana 25.06.1999. godine kada je tužiocu vraćeno predmetno vozilo, usled čega je protekao objektivni rok za podnošenje tužbe.

Kako se u konkretnom slučaju radi o naknadi štete kao pravnom osnovu na kojem može da se zasniva zahtev tužioca, a ne o sticanju bez osnova, kako se to neosnovano predstavlja revizijom, to se ne može prihvatiti ni revizijski navod da u konkretnom slučaju rok zastarelosti iznosi deset godina kao opšti rok.

Iz navedenih razloga, primenom člana 416. stav 1. ZPP Vrhovni kasacioni sud je preinačio nižestepene presude, tako što je odbio u celosti tužbeni zahtev, kao neosnovan.

Tuženoj koja je uspela u postupku po reviziji, saglasno odredbama čl. 153, 154. i 163. ZPP pripada pravo na naknadu troškova revizijskog postupka i to za sastav revizije u iznosu od 12.000,00 dinara, prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad advokata i Taksenoj tarifi, zbog čega je primenom člana 165. ZPP doneta odluka kao u stavu trećem izreke.

Tužiocu ne pripada pravo na naknadu troškova revizijskog postupka, jer sastav odgovora na reviziju nije bila nužna radnja za odlučivanje u revizijskom postupku, zbog čega je primenom člana 165. ZPP odlučeno kao u stavu četvrtom izreke.

Predsednik veća- sudija

Božidar Vujičić, s.r.

Za tačnost otpravka

Upravitelj pisarnice

Marina Antonić